ISPOVIJEST

Endometrioza ili moja priča o životu s konstantnom boli i kako sam je pobijedila

Jasmina Brković, 35-godišnja Puljanka sa zagrebačkom adresom za Super1 je ispričala svoju priču o borbi s bolesti koja pogađa čak 10-20 posto žena, a o kojoj se još uvijek zna vrlo malo. Od prihvaćanja boli kao normalne, do neadvekvatne terapije, ovako je izgledao njezin put do zdravijeg i kvalitetnijeg života

Kada sam prvi put sjela zapisati svoju priču o endometriozi, nisam znala gdje je zapravo njezin početak. Je li s prvom menstruacijom, nekoliko godina kasnije kad su te menstruacije postale bolne ili ranije, u djetinjstvu, kad kao djevojčice postanemo svjesne različitosti u odgoju i usvojimo poruku kako je možda bolje biti dječak nego djevojčica. Htjela sam ispričati svoje putovanje i lekcije koje su mi došle kroz jednu životnu učiteljicu, a to je endometrioza. Endometrioza je nažalost, ili na sreću, posljednjih godina postala poznatija. Nažalost, jer prema procjenama pogađa između 10 i 20 posto žena, a na sreću jer se sve te žene sada više ne moraju boriti same kao što sam ja osjećala onda.

Endometrioza je poremećaj u kojem tkivo koje se normalno nalazi u unutrašnjosti maternice, počinje širiti van nje i stvara bolne senzacije. Može uključivati ciste na jajnicima, priraslice i ožiljke na reproduktivnim, ali i drugim organima, najčešće su zahvaćeni jajovodi, jajnici, ali i crijeva. Simptomi su vrlo različiti, a onaj najčešći koji nas sve objedinjuje je kronična bol u zdjelici koja je vezana uz ženski ciklus. Iako se sjećam da nije tako bilo od prve menstruacije, vrlo brzo mi je ciklus postao izvor frustracije. Tako da sam odrastala s onim što sam smatrala kao i mnoge druge žene da je normalna bolna menstruacija. Naravno, menstruacija boli i to je to. Naravno da piješ tablete protiv bolova, naravno da tvoji hormoni luduju, to je sve dio paketa bivanja ženom, zar ne? Tako sam mislila i bila sam ljuta zbog toga.

Prva terapija prepisana sa 16 godina, bez pregleda i pretraga

Sandro Lendler

Kada sam otišla sam kod svoje ginekologinje, ona mi je skoro pa s vrata propisala kontracepcijske pilule, bez pregleda, bez pretraga. Mislim da nisam imala ni 16 godina tad. Tada sam ih odbila, ali s 18 se više nisam osjećala kao da imam izbor: menstruacije su mi tada već bile jako bolne, ciklus neredovit i bila sam uvjerena da pred sobom imam jedino rješenje. Nisam se usrećila. Ono što je uslijedilo sljedećih godina je mijenjanje pilula, njih sigurno četiri do pet, s različitim dozama hormona i rotiranje nuspojava i simptoma, a da se zapravo ništa nije rješavalo.

Kao djevojčice postanemo svjesne različitosti u odgoju i usvojimo poruku kako je možda bolje biti dječak

Danas ne bih pristala na taj medicinski model gdje se uglavnom tretiraju simptomi i gasi vatra, a da se ne istražuje što leži ispod svega toga, ali onda nisam znala bolje. Govorim o razdoblju prije više od deset godina, ali vrijedi i sad – još uvijek je to dominantan pristup liječenju. Vidim to i u radu s trudnicama danas. Porođaj se često tretira kao medicinski događaj, a da se ne uzima u obzir ženino iskustvo koje će dugoročno utjecati na nju kao osobu, njezino zdravlje, majčinstvo i povezanost s bebom.

Sandro Lendler

Volimo gledati stvari kroz prizmu medicinskog, znanstvenog, mjerljivog, što je tek vrh ledenjaka. Nismo samo mehanika. Postoje dimenzije ljudskog i posebno ženskog bića koje ta metrika ne može dosegnuti. Da bi se netko iscijelio, ne samo zaliječio, potrebno ga je sagledati cjelovito. Kažem to jer mi je nemoguće ispričati što se sa mnom događalo, a da se ne dotaknem svih sfera svojeg života. Početkom mojih dvadesetih dogodila se eskalacija svih simptoma.

Menstruacije su mi postale toliko bolne da sam svaki put mislila da ću se srušiti. Ono što mi se na osobnoj razini događalo je da sam s 22 godine došla na kraj jednog zacrtanog puta, završila sam fakultet. Do tad sam slijedila jedan linearan put školovanja i življenja gdje sam u svakom trenutku znala što je sljedeći korak, a sad nisam znala kamo dalje.

Osjećala sam se kao da imam tešku, vruću kuglu u zdjelici i bol se iz tog žarišta na lijevoj strani širila po cijeloj utrobi

Bila sam u začaranom krugu gdje je moja egzistencijalna kriza utjecala na pogoršanje simptoma, a s druge strane bol s kojom sam već dugo ‘normalno’ živjela bila okidač za mjesece koje sam provela bez želje ili snage da ujutro ustanem iz kreveta. Kada sam otišla kod drugog ginekologa koji je prvi put napravio neke detaljnije pretrage, sve je počelo upućivati na to da imam endometriozu. Na ultrazvuku se pokazala jedna velika cista na lijevom jajniku. Lijeva, što bi rekli tradicionalno ženska, majčinska strana.

Te sam godine prestala funkcionirati, u svakom smislu – neke dane nisam mogla ništa nego ležati s toplim oblogom i previjati se u bolovima. Osjećala sam se kao da imam tešku, vruću kuglu u zdjelici i bol se iz tog žarišta na lijevoj strani širila po cijeloj utrobi. Lijekovi protiv bolova nisu mi puno pomagali. Uslijedili su dugi mjeseci ponovnog isprobavanja različitih hormonskih terapija, pretraga i dogovora, čekajući laparoskopiju koja je trebala operativno odstraniti žarišta endometrioze.

Endometrioza nije fatalna, a bol je nevidljiva i nemjerljiva

Sandro Lendler

Jedan od razloga zašto je endometrioza s vremenom postala zanimljivija za istraživanja je taj što može uzrokovati neplodnost. “Jeste li pokušali zatrudnjeti? Kada mislite zatrudnjeti?”, pitali su me. Tada nisam planirala trudnoću. Liječeći se u ginekološkom sustavu, odlazeći od jednog do drugog liječnika, pratio me dojam da je osim trudnoće sve drugo sporedno. Endometrioza nije fatalna, a bol je nevidljiva i nemjerljiva. Zapravo, osjećala sam se kao da sam ja nevidljiva. Moj život više gotovo da nije postojao, sve se vrtjelo oko toga koliko me boli. I kad sam imala lakše dane, osjećala sam se malodušno ili ljutito: što sam žena osuđena na ‘ženske’ probleme, što se već godinama bezuspješno liječim, što me ni moji bližnji ne mogu razumjeti koliko sam željela.

Bio je to jako usamljen osjećaj. Pročitala sam tada podatak da od početka simptoma do dijagnoze endometrioze prođe u prosjeku osam godina. I zvučalo mi je nevjerojatno, ali i ja sam bila ta statistika! Osam godina nakon što sam prvi put otišla ginekologu zbog bolnih menstruacija, došla je na red moja laparoskopija. Dospjela sam u ruke vještog kirurga i nakon uspješnog zahvata, preko noći mi je postalo lakše. Moram priznati da nakon svega psihički i emocionalno još uvijek nisam bila dobro, ali bila sam bolje i to što me fizički više nije boljelo mi je dalo prostora da promijenim svoj život. U svakom smislu. To su bile promjene u prehrani, životnom stilu, ali najviše od svega u odnosu prema sebi. Preuzeti odgovornost za sebe je nešto što sam naučila na teži način. Shvatila sam da sam predugo prepuštala drugima da vode (ne)brigu o mojem zdravlju, da moram bolje upoznati svoje tijelo i svoju dušu.

Moj život više gotovo da nije postojao, sve se vrtjelo oko toga koliko me boli

Najveći sam pomak doživjela kad sam otkrila da postoji holistički pristup zdravlju i da se ne možemo fragmentirati ako želimo živjeti zadovoljno i ispunjeno. Postoji jedno arhetipsko objašnjenje da je endometrioza prisutna kod žena koje su u konfliktu između onoga što svijet traži od njih, da žive prema muškom tempu i kriterijima uspješnosti, i njihovih dubokih osjećaja i potrebe da budu ono što jesu – žene. Osjetila sam da je za mene potrebno da iscijelim otpor prema svojoj nježnijoj strani, prihvatim svoju ženstvenost i cikličnost. Žene me često pitaju savjet i znam im preporučiti fitoterapeuta ili nutricionista, ali ništa od toga neće pomoći ako ne živimo u skladu sa svojim potrebama, ako živimo prema tuđim kriterijima i očekivanjima.

Ključno je bilo upoznati sebe i pronaći stvari koje te vesele

Sandro Lendler

Mi ljudi često volimo brza i jednostavna jedan-za-sve rješenja. Toga nema, potrebno je upoznati sebe i što je jako važno, pronaći svoju radost. Postala sam odlučna u potrazi za stvarima koje me vesele i pronašla ih u plesu, meditaciji, boravku u prirodi. Sada, više od deset godina kasnije, živim bez smetnji endometrioze, a iza sebe imam dvije predivne trudnoće i kćeri na koje ne bih mogla biti više ponosna. Iako su moja struka originalno bile književnost i kultura, kroz godine sam se educirala o tijelu, terapijskim vještinama, trudnoći i porodu. Preko trnja do zvijezda, danas su žene fokus moje djelatnosti. Podržavam žene u trudnoći kroz edukaciju (online tečaj za trudnice) i pružam im emocionalnu podršku da prebrode teška iskustva poroda kroz pričanje priča. Javljaju mi se žene koje shvaćaju porod i majčinstvo kao put osobnog razvoja. Ja nisam tu kao autoritet nego više kao putokaz, podržavam ih da pronađu svoj glas i snagu.

U pripremi kroz trudnoću učimo konkretne stvari o porodu, ali još važnije, kako biti u svojem centru i osluškivati signale koji dolaze iznutra. Puno puta kao žene pristajemo na ono što nam se servira bez preispitivanja ili saznanja o tome da postoji drugačije. Ne pitamo se što ja sad osjećam, što mi moje tijelo govori. Ono uvijek ima poruke za nas ako želimo slušati. Ako ne, rasplamsat će se u obliku neke bolesti, kao što se to dogodilo meni. Više se ne borim s endometriozom i prihvaćam da me puno naučila: o životu, o ženskom zdravlju, o ženstvenosti općenito, a u konačnici najviše o meni samoj.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba