Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

PRIČA

Ena Katarina ima 24 godine, a već je objavila hvaljeni povijesni roman. Upoznajte je

Ena Katarina Haler studentica je arhitekture, i autorica hvaljenog povijesnog romana Nadohvat

Na domaćoj se književnoj sceni relativno rijetko pojavljuju neka nova lica, a još rjeđe ostvaruju zapaženi uspjeh već sa svojim prvom djelom. Ena Katarina Haler ima tek 24 godine i upravo joj je to pošlo za rukom – njezin prvijenac, roman Nadohvat, koji progovara o brojnim kontroverznim događajima iz hrvatske novije povijesti, naišao je na sjajne reakcije kritike, a ušao je i u finale književne nagrade Tportala. Posve je jasno da su hrvatski povijesni romani ovih dana rijetka pojava, a još je jasnije da je malo tko očekivao da će jedan napisati tako mlada djevojka – i to toliko uspješno.

S Enom Katarinom smo upravo iz tog razloga poželjele razgovarati, i o cijelom procesu nastanka romana, ali i njoj samoj. Kratko nam se predstavlja kao djevojka od 24 godine koja dolazi iz Osijeka, i živi u Zagrebu gdje studira arhitekturu i urbanizam te radi u jednom arhitektonskom uredu.

Želja da napiše ovu priču došla joj je još u dobi od 14 godina

Prvo je pitamo je li pisanje bilo nešto što ju je oduvijek zanimalo, je li slutila da će nekad napisati baš ovakvo nešto? “Počelo me zanimati vrlo brzo nakon što sam naučila čitati, a to je bilo relativno kasno za nekoga tko će se time baviti u životu, sjećam se da sam kasnila za dobrim dijelom generacije. Negdje u višim razredima osnovne škole mi je bilo jasno da će uvijek postojati ta potreba za pisanjem, čime god se drugim bavila uz to, morala sam uvijek nešto pisati. Želja da napišem ovu priču došla je kada sam imala 14, prvi zapis je nastao taman prije upisivanja srednje škole, nisam tada razmišljala o objavljivanju i svim tim popratim stvarima, htjela sam samo da postoji, a ostalo je došlo s vremenom”, odgovara nam.

Negdje u višim razredima osnovne škole mi je bilo jasno da će uvijek postojati ta potreba za pisanjem

Nadohvat je, kaže, povijesni roman koji počinje jednim zahtjevom za povrat imovine konfiscirane nakon Drugog svjetskog rata. U glavnom dijelu prati priču žene koja prilaže taj zahtjev, govori o razdoblju njezinog djetinjstva/rane mladosti u ratnim i poslijeratnim okolnostima, gdje je u središtu uništenje jednog mjesta i pogubljenje dijela stanovništva kojem svjedoči kao djevojčica. U suštini je to, dodaje, priča koju vidi kao osobnu, kao priču o univerzalnim temama straha, usamljenosti, nade. U tom smislu, prilikom pisanja nije imala u vidu nikakvu ciljanu publiku; na tekstu samom je da je on pronađe.

Obiteljska priča napisana zbog moralne odgovornosti

Krajnjim je rezultatom, priznaje, osobno stvarno zadovoljna, jer u suprotnom knjiga ne bi bila ni objavljena. Što se, pak, tiče prvih reakcija njezine okoline, kaže nam kako su one također bile jako pozitivne. Štoviše, osjećala se voljenom kao nikad prije.

Pitamo je i kako to da se odlučila pisati baš o toliko kompleksnoj i osjetljivoj tematici. Društveni bi stereotip, naravno, nalagao da će mlada djevojka napisati kakav ljubavni roman ili roman za mlade. “To je upravo tako, stereotip. Dok su u fokusu javnosti mladi ljudi koji se uklapaju u slične stereotipe, i stereotipe općenito, te dobivaju prostor i glas, prirodno je da se svaki imalo ozbiljniji angažman doživljava neobičnim. Tema nije bila nešto za što sam se nužno odlučila, radi se o obiteljskoj priči koja je jednostavno bila tu i osjećala bih se krivom da ju nisam zabilježila. Tako da bih mogla reći da je knjiga nastala iz neke moralne odgovornosti, kao svojevrsno vraćanje duga”, spremno odgovara.

Tema nije bila nešto za što sam se nužno odlučila, radi se o obiteljskoj priči koja je jednostavno bila tu i osjećala bih se krivom da ju nisam zabilježila

Osim toga, nastavlja, teme nepravde i nemoći u vidu socijalnih i klasnih razlika su nešto o čemu razmišlja svaki dan i što je generalno boli, radilo se o žrtvama ratova, manjinama ili teškom siromaštvu, ono što bi po njezinom mišljenju trebalo izazivati osnovne ljudske reakcije, a one nisu uvjetovane godinama. Ipak, postavljamo joj i pitanje predrasuda s kojima se možda susrela kad bi rekla na čemu radi.

“Kad sam tek počela govoriti ljudima da ‘pišem nešto što je malo dugačko’ i kad bih objasnila temu, ponekad bih osjetila inicijalnu nepovjerljivost, što mi je razumljivo i ne zamjeram. Ali nakon što bi pročitali tekst i kada se već uđe u malo dublji razgovor o njemu, godine i spol prestaju biti faktor, naposljetku je jedino bitno zna li netko pisati ili ne”, priča nam.

Privatno preferira naslove koji potiču razmišljanje, ali i sumnju

Kaže nam da je na svom putu do objave rukopisa imala i nešto sreće; on se dogodio spontano i nije ga morala slati na stotine adresa i primati odbijenice. No, ništa se, kaže, nije dogodilo preko noći. “Jednako koliko je važno raditi na tekstu, mislim da je važno i razgovarati o literaturi, pitati, tražiti savjete i mišljenje, biti prisutan – i onda je veća šansa da se bude i zamijećen”, objašnjava.

Kad je riječ o onome što privatno čita, kaže da preferira naslove koji ju potiču na razmišljanje, koji pokreću sumnju. Nije isključiva oko rodova i žanrova i sve uzima u obzir, iako se mahom radi o preporukama bliskih ljudi. Ipak, naglašava kako je odrasla na modernim klasicima, pa tako i sad ponovno čita Hemingwayeve kratke priče.

Nedostaje relevantna kritika, časopisi, općenito mediji i mjesta koji bi okupljali mišljenja struke, poticali razgovor o djelima

Dotičemo se i situacije na hrvatskoj književnoj sceni, a Ena Katarina nam kaže kako joj kronično nedostaje književni život. “Nedostaje relevantna kritika, časopisi, općenito mediji i mjesta koji bi okupljali mišljenja struke, poticali razgovor o djelima; imamo sjajnih autora, imamo sjajna djela, no nemamo adekvatan ‘popratni’ sadržaj, a svaka umjetnost bi trebala imati javni prostor reakcije, mislim da je to nužna valorizacija i tako se na kraju usmjerava i čitateljska publika, a i pobuđuje interes”, priča nam.

Važno je educirati domaću publiku

Ako se o književnosti uglavnom ne razgovara u javnosti, dodaje, ili su te polemike svedene tek na ideološka prepucavanja, ne možemo očekivati ni od prosječnog čitatelja da će posezati za domaćim knjigama. Kako se naš razgovor bliži kraju, tako je pitamo i ima li neku poruku za mlade pisce. Postoji li nešto što bi voljela da je znala ranije? “Da nijedna priča nije odmah gotova, na svemu treba raditi i raditi i raditi. I da ne postoje idealni uvjeti, idealno doba dana, atmosfera, prostor itd. za pisanje. I da treba dati vremena tekstu da malo stoji, makar i nedovršen, pa mu se vratiti u nekom momentu, ali nikako odustajati. A što se mene tiče, ipak imam dovoljno malo godina i iskustva da još osvijestim neke stvari koje ne znam”, iskrena je.

Konačno, morale smo je i pitati na čemu trenutačno radi, možemo li očekivati još neko veliko djelo? Prije svega, odgovara nam odmah, plan je završiti fakultet. Htjela bi, dodaje, i dalje pisati, ali sad je u fazi da ne piše ništa konkretno, tek poneke bilješke. “Želim iskoristiti ovo razdoblje malo sporijeg života za fazu učenja od drugih i pametnijih. Trudim se svaki dan nešto pročitati, pogledati bar jedan film, poslušati nešto kvalitetno, malo upijati – pa će doći red i na stvaranje”, zaključuje.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba