Vozio se skuterom do Kine i pješačio do Tunisa, a sad ima novi putopis. Pričala sam s Borisom Veličanom

Stakleni grad novo je djelo hvaljenog putopisca i avanturista

S djelima Borisa Veličana susrela sam se još u srednjoj školi; moj ga je tadašnji profesor geografije privatno poznavao i često nam prepričavao anegdote s njegovih putovanja, a cijela me priča zaintrigirala uglavnom zbog nekonvencionalnih načina putovanja kojima se služio. Svi oni koji su čitali njegove knjige, poput Doma je lijepo, ali svugdje je naljepše ili Odavde do tralala, znaju da je, primjerice, do Kine i natrag putovao skuterom, da je pješice išao od Petrograda do Pariza, pa onda i iz Zagreba do Sahare, kao i to da obiluju dobrim humorom, nenadanim obratima i pozitivnom energijom. Kad sam čula da je upravo objavio novu knjigu, znala sam da imam odličan povod da s njim i popričam.

Veličan je, uz homage jedinstvenom Željku Malnaru i pedesetoj godišnjici putovanja iz kojeg je nastala tzv. pustolovna Biblija naraštaja Potraga za Staklenim gradom, napisao jedinstvenu zbirku putopisa, nepatvorenih opisa prirode, društva i, što je najvažnije, autentičnih živih malih velikih ljudi sa svih strana svijeta. Za početak, pitala sam ga koliko je dugo nastajala njegova knjiga i kakav je bio osjećaj konačno je predstaviti publici.

Knjiga koja je nastajala sedam godina

“Stakleni grad je nastajao punih sedam godina jer putovanja koja su unutra obuhvaćaju period od 2012. do 2018., dok sam ovu lijepu 2019., koja nam polako izmiče, proveo sakupljajući građu, odlučujući ugrubo što ubaciti, a što ne. Potom s tako grubom verzijom dolazim kod Drage Glamuzine u VBZ koji mi dodjeljuje urednika knjige Josipa Antića. Nisam došao s ceste pa ‘uzelo knjigu’, ipak je ovo već moja četvrta knjiga. K vragu, čini se da prve tri valjaju. Finale, samo predstavljanje jest ravno osjećaju kad skijaš prođe stazu i uđe u cilj, a jedini je skijaš na stazi”, uzbuđeno mi odgovara.

Zamolila sam ga da ukratko predstavi knjigu potencijalnim čitateljima, pa mi objašnjava da se ona sastoji od pet putovanja; kod Navajo Indijanaca bio je s Dušanom Bućanom kao suputnikom, Maroko je posjetio s Lukom Rajkovićem, Centralnu Aziju opet s Dušanom Bućanom, ali i Andrijom Vučkovićem, napravio je krug oko Crnog mora s Ivom Ćeranić i, na kraju dolaze mali jadranski otoci na koje je otišao sam. Zbirka najviše govori, nastavlja, o ljudima koje sreće putem, o njihovom pogledu na svijet, a gotovo ništa o povijesti i opisima krajolika. Piše, kao i uvijek, autoironično, onako kako i voli čitati, dodaje.

Čovjek može živjeti deset godina u Indiji i ništa, a opet, može napraviti krug oko benzinske stanice i naći taj Stakleni grad

Pitanje koje se nametnulo samo od sebe je i ono o posveti Malnaru – zašto baš on, zašto baš Stakleni grad? “Generacija sam koja je odrasla na putopisnoj knjizi U potrazi za Staklenim gradom autora Željka Malnara i Borne Bebeka. Igrom slučaja, radi snimanja dokumentarnog filma, živio sam tri godine na Pešćenici i naslušao se Malnarovih priča. Mnoge stvari koje mi je rekao sam dobro zapamtio. Jedna od njih je bila i da čovjek može živjeti deset godina u Indiji i ništa, opet, može napraviti krug oko benzinske stanice i naći taj Stakleni grad. On ne postoji u fizičkom smislu. On je stanje svijesti”, odgovara.

Prije nego što dođem do knjige i stignem je pročitati, morala sam dobiti barem mali sneak peak radnje, a Boris mi je, srećom, odlučio udovoljiti i sa mnom podijeliti par crtica. “Hammou, moj vodič u pustinjskom dijelu Maroka, toliko želi naći svoju ženu života da se budi i liježe s tom pomišlju. Zna on da se ona nalazi iza jedne od dina, ali vjetar je toliko neumoljiv da mu ne dozvoli da ju traži. Stalno mijenjajući dine, vjetar skriva buduću ženu mog prijatelja Hammoua.

Druga anegdota koju pamtim je ona iz New Mexica. Dušan i ja, naoružani, trebamo krenuti s iskusnim Indijancem Jamesom u lov. Odjednom zvoni telefon. Char, Indijanka koju smo upoznali nešto ranije, obavještava nas da je mala Kirsten dobila prvu mjesečnicu i da se hitno vratimo. Nama je to bilo smiješno, dva macho tipa idu u lov i sad nas zovu zato što je klinka dobila prvu mengu. Ubrzo saznajemo da je upravo taj fizički čin prirode prvi korak inicijaciji djevojčice u ženu. Kako Navajo Indijanci žive u matrijarhatu, vrlo brzo smo ostavili puške te prisustvovali njezinoj inicijaciji”, opisuje s osmijehom.

Ove godine sam stigao do Crnog mora na konju, savladao sve fobije od jahanja te se zaljubio u taj vid putovanja

Nakon što sam doznala sve što me zanimalo o najnovijoj knjizi, krenula sam ga ispitivati o širim temama i palo mi je na pamet da sam negdje pročitala da od svih tih neuobičajenih metoda putovanja, i dalje preferira hodanje. Na moje pitanje o tome stoji li to još uvijek, odgovara da obožava hodati. Prostor i vrijeme, kaže mi, prolaze toliko sporo da je to najljepši kontrapunkt stoljeću žurbe u kojem živimo. Kad hoda nekoliko mjeseci, kao iz Rusije u Francusku ili iz Zagreba u Saharu, tvrdi da napuni baterije i lakše podnosi sve što se događa oko njega dok ne putuje. Srećom, hodati može neumorno, zaključuje.

Na pitanje o tome ima li već kakvih planova za sljedeće putovanje, spremno odgovara: “Ne putujem toliko često, koliko mi putovanja nalikuju na odiseje. Ove godine sam stigao do Crnog mora na konju, savladao sve fobije od jahanja – imao sam svega 15 sati iskustva na konju – te se zaljubio u taj vid putovanja. Iduće putovanje bit će na konju do Egejskog mora.” Što se tiče eventualnih destinacija koje ga privlače, a još ih nije imao prilike posjetiti, kaže da takve ne postoje. Želje je, kaže, ostvarivao onako kako su se događale. Uostalom, nastavlja, realizacija želje nije i eliminacija želje.

Destinacije koje bi svatko trebao posjetiti

S druge strane, zbog njegovog dugogodišnjeg putničkog staža, želim čuti barem koje bi zemlje svakome preporučio posjetiti. Odgovor daje bez razmišljanja: “Top destinaciju dijele Peru u Južnoj Americi i zabačeni ribarski otoci Aljaske. Nakon toga je Pakistan gdje sam kod svog ‘brata’ Arieba Azhara proveo mnoge lijepe mjesece. Na sve tri lokacije ću se vratiti, iako samo Peru preporučujem turistički. Za divlju Aljasku i nemirni Pakistan treba malo bolje planirati put. Ili uopće razmisliti da li je to uistinu destinacija gdje želite ići.”

Prostor i vrijeme dok pješačim prolaze toliko sporo da je to najljepši kontrapunkt stoljeću žurbe u kojem živimo

Kako se bliži kraj našeg razgovora, morala sam još pitati i do kad misli putovati, odnosno misli li da je moguće da dođe do točke zasićenja? “A bout de souffle! Dakle, do posljednjeg daha. Hoće li to biti na nekoj karipskoj plaži all-inclusive resorta ili na kruzeru, svejedno. Zasićenja nema jer su mi putovanja i pisanje, uz kćer Marlu, najveće ljubavi”, iskren je Veličan. Posljednje pitanje koje mu upućujem je, priznajem, pomalo predvidljivo, ali svejedno ne mogu odoljeti da ga ne postavim, pa čak i uz rizik spoilanja – pronađe li ikad svoj Stakleni grad?

“Da, našao sam svoj Stakleni grad. Nažalost, iako je to stanje svijesti, često ga gubim u okruženju u kojem živim. Pritisnut svakodnevicom, moj Stakleni grad gubi jasne obrise i nalikuje na fatamorganu. Ipak, ja hodam prema njemu jer ono što vidim i osjetim nitko mi ne može oduzeti”, zadovoljno zaključuje.