Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Vozio me taksist koji je živio u Venezueli
U ovoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta
Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite na kontakt@super1.hr.
*
Krenula sam na tretman i sjela u taksi, a taksist je odmah počeo komentirati promet. Uobičajena stvar. Uzimam mobitel u ruke i radim nešto svoje.
U prometu je velika gužva i on lagano postaje nervozan jer mu je već tri puta netko oduzeo prednost, pa kaže: “Ovakvo nešto im ne bi prošlo u Venezueli!”. Shvatim kako je ovo poziv da ga pitam kako uopće zna kakvo je stanje u Venezueli pa ga to i pitam, a onda krene priča.
“Ja sam vam živio godinu dana u Venezueli. I još sam tri mjeseca onda bio u Rio de Janieru. Bilo je užasno i super istovremeno. Morate se cijelo vrijeme bojati za vlastiti život.”
“Kako to da ste išli baš tamo? Poslovno ili?”, upitam ga.
“Ma ne, sestra mi živi tamo.”
“Zašto živi tamo ako je tako opasno?”
“Ma, ona je u ambasadi pa joj nije nikakav problem. Često se dogodi da kada na vijestima vidim da se događa neki kaos da ju pitam je li dobro i živa, a ona mene pita o čemu se radi jer uopće nema doticaj s time. Ona je tamo sigurna.”
“Pa dobro, i vi ste bili s njom na sigurnom ili?”
“Ma jesam da, ali taj trenutak kad sam dolazio na aerodrom neću nikada zaboraviti. Doslovno sam se bojao za vlastiti život. Način na koji su me tamo gledali samo zato što sam bijelac je bio stravičan. To vam nije normalno. Gledali su me kao da ja njih želim ubiti i kao da su odmah bili u pripravnom stanju. To vam kod njih tako ide, ako vide da ste bijelac bolje vam je da ste mrtvi.”
“Pa kako ste vi onda to prošli i preživjeli?”
“Drugačije je kada kažete odakle ste, to su mi savjetovali, da im odmah kažem da sam iz Hrvatske. Čim su to čuli su se smirili. Pričali su mi kako, ako ste iz SAD-a, Engleske ili Francuske jednostavno ne smijete reći odakle ste. Nas Hrvate gledaju isto kao potlačene, kao da smo iz te manje zemlje za koju znaju da je potlačena od tih velikih zemalja. Gledaju nas kao jedne od njih pa nas ne smatraju prijetnjom. Ali osim toga, užasno je tamo, neprestani su ratovi, ubijanja, baš je opsadno stanje.”
“Namjeravate li se vratiti?”
“Sumnjam. Rado bi vidio sestru ponovno, ali ne bi preporučio nijednoj ženi da tamo ide, a čak niti muškarcu koji nije imao nekakvu vojnu obuku. To stvarno nije normalno.”