Put na Zanzibar ili zašto je provesti 12 dana u Africi bila odlična ideja

Ana Fabijančić iz Velike Gorice ima 25 godina, bavi se društveno političkim radom i međunarodnim odnosima i stalno putuje

Trudim se barem jednom godišnje otići na drugi kraj svijeta, a ostatak vremena rezerviran je uglavnom za europske destinacije. Ove godine sam se mučila s pitanjima s kim i gdje otići, ali na svu sreću jako dobar prijatelj Boris se konačno ohrabrio, sjeli smo na kavu, prolistali kartu svijeta i nakon tri sata konačno napravili kompromis.

Složili smo se da Afrika prvenstveno ne zahtjeva veliki budžet, a količina koristi koju dobiješ zauzvrat je nemjerljiva – egzotika, životinje drugog kontinenta, potpuno drugačiji način života, ljudi ni približno kao naši, hrana, kuća Freddie Mercurya – jednom kad smo počeli, nismo mogli prestati nabrajati pluseve naše odluke. Hakuna Matata otok!

Rajski odmor trajao je 12 dana

Iako uvijek putujem u vlastitom aranžmanu, ovaj put smo zbog jednostavnosti cijele priče i djelomične dostupnosti interneta tamo odlučili nazvati Jungle tribe i odmah ću reći da je to bila jako dobra odluka. Odlučili smo se za put u trajanju od 12 dana. Naš put je počeo u Beogradu. Sjeli smo na avion, sletjeli u Dubai, imali par sati slobodno, izašli van prošetati i slikati se pored Burj Al Araba i Burj Khalife (jer kakvi bi mi to turisti bili da nismo), vratili se u zračnu luku i sjeli na avion za Stone town, najveći i glavni grad Zanzibara.

Ime Stone Town-a na svahiliju znači „stari grad”. Grad se nalazi na UNESCO-voj listi Svjetske baštine od 2000. godine. Izašli smo iz aviona, u potpunom kaosu djelomično ispunili obrasce za vizu, platili i dočekali prtljagu koju su nam u rukama nosili zaposlenici zračne luke jer ne postoje trake i slična tehnološka aerodromska čuda na koja smo mi navikli. Razmijenili smo dio novca i krenuli malim kombijem prema smještaju do kojeg nam je trebalo otprilike pola sata po prašnjavom putu.

Već dok gledaš kroz prozor počinje blagi kulturni šok isprepleten s osjećajem divljenja i velike vrućine – palme dokle ti pogled seže, djelomično izgrađene kućice s limenim krovovima i bez podova, velika količina ljudi na ulicama koji sjede, trče, pričaju, gledaju, piju, jedu, zabavljaju se, voze bicikle, skutere, ganjaju djecu, što god možete zamisliti. Zanzibar je prije svega otok divnih, nasmijanih i nevjerojatno opuštenih, ali strahovito usporenih ljudi gdje multitasking ne znači ništa. Sve je u osmijehu. Što prije se prebacite u takav state of mind, to bolje! Provjereno.

Otok koji je upio razne kulture

Zanzibar je prošao kroz vlast Perzijanaca, Portugalca i Arapa, upijajući na nevjerojatan način aspekte svih ovih kultura, što ga čini fenomenalnim. Nažalost, imali su tešku prošlost. To je otok na koje je bila najviše izražena trgovina robovima, svojevrsni centar svijeta za takve aktivnosti. Međutim, duh ljudi koji su me okruživali svaki dan u potpunoj je suprotnosti s tim tužnim pričama.

Nakon što smo se malo osvježili, otišli smo s našim vodičem Katarinom i lokalnim prijateljem Ramom u đir po gradu i po lekcije iz povijesti. Prvo što te potpuno obuzme je apsolutna živost ljudi i ulica. Na svakom koraku predragi ljudi viču „Jambo, mambo“ (Bok, kako je), nasmijanih lica, puni želje za razgovorom, barem 2-3 rečenice na svahiliju ili lošem engleskom. Sve to, ne s ciljem da ti prodaju nešto, nego samo da se druže i čuju odakle smo.

Grad od nekih 100.000 stanovnika, grad kulture i vjekovne tradicije, grad brodova i raskošnih palača, grad arapskih utvrđenja i britanskih vila – naravno ne dobro očuvanih, ni blizu. Šetnja kroz uske ulice koje vijugaju između kamenih kuća, malo je reći kao labirint, do Freddijeve kuće, pa do arapske tvrđave poznate i kao glavne lokacije za trgovinu robovima, kuće najpoznatijeg zanzibarskog trgovca robljem Tippu Tipa, Palače Čuda, prve koja je imala električnu energiju i lift na otoku, palače u kojoj je živjelo preko 100 konkubina sultana Bargaša, palača koja je već godinama u procesu obnove i bit će vjerojatno zauvijek. Jer to tako kod njih ide, odnosno ne ide.

Zanzibar je poznat po začinima

Šetnju nastavljamo pored Palace Museum, pa pored stare ambulante, i opet se gubimo u ulicama. Stalno buljimo u njihova drvena rezbarena vrata i preslatku djecu koja prekidaju svoju igru, dođu te zagrlit i vrate se svom poslu. Stižemo do tržnice, a tamo, potpuni kaos. Cjenkanje, buka, kruh koji se prodaje na ulici, meso prekriveno mušicama, tone začina, gomile svježeg voća, miris ribe, kokoši, još malo mušica, ljudi, džeparoši, još mušica, bicikli, motori, SVE na jednom mjestu. Sve u pokretu.

Možda bi bolja opcija bila posjetiti tržnicu, recimo, drugi dan, kada prođeš bar djelomičnu prilagodbu na ljude i život na ulici, ali preživjeli smo! I usput ogladnili pa su nas Katarina i Rama odveli u lokalni restorančić, u kojem isto vlada kaos. Ali me zato hrana oduševila. Ponuda se uglavnom svodi na sve iz mora, govedinu i piletinu. Što god da smo odabrali, ne bismo pogriješili. Zanzibar je poznat i po začinima tako da je hrana puna okusa i mirisa – jako jako dobro kombiniranih. Možda ne izgleda savršeno na tanjuru, al nemojte slučajno zbog toga ne probati!

Dodatak je gotovo uvijek riža, a možete naručiti i chapati koji izgleda kao palačinka, a čini mi se da je smjesa gotovo ista, ali neutralnijeg okusa. Jako jako dobar dodatak hrani na koji sam se blago rečeno navukla istog trena, naručivala svaki dan i jela ostatke chapatia od ljudi s kojima smo putovali.

Vrlo niske cijene, najviše nas je koštala voda

Cijene su posvuda vrlo niske, valuta je šiling (1 euro je 2,600 šilinga), a najviše se troši na vodu jer njihova nije pitka. Ako planirate otići tamo, prisjetite se svojih vještina cjenkanja jer će vam itekako biti potrebne. Svaku večer u centru grada oživi i street food tržnica. Od slanog do slanog, svega i svačega, teško je to uopće svrstati u konkretnu kategoriju hrane, ali je fenomenalno.

Doduše, nismo se usudili bilo što pojesti, ali se može zaključiti kakvu vrstu mesa, način pripreme i s čim bi mogli pojesti pa smo tako i napravili. Nakon večernje žiže, sjednemo u lokalni kafić i popiti pivu, odnosno, u mom slučaju Konyagi. Okus sam pozicionirala na ljestvici negdje između rakije i gina, a dobiva se od šećerne trske. Ljubiteljima takvih pića preporučam od srca. A i onima koji to nisu. Fino miriši i nije da mi je želudac izgorio.

Sljedeća postaja bila je Prison Island

Nakon ovog fenomenalnog grada, iduća postaja je Prison Island koji se nalazi sjeverno od Stone Towna, a dobio je ime po mjestu gdje su se nekada držali zarobljenici i robovi. Doduše, jako kratko vrijeme jer su shvatili da su neke puno gore metode učinkovitije za njihove grozne ciljeve. Danas je to miran mini otok na kojem žive ogromne kornjače koje su prenesene na ovo mjesto u 19. stoljeću, sa Sejšela.

Neke od kornjača stare su preko 100 godina. Hranili smo ih, mazili, pazili, upoznavali, promatrali, družili se s njima par sati, a one su nas jedva čekale. Kao naši mali afrički kućni ljubimci. Najstarija ima 194 godine, a za 6 godina, na njen jubilarni 200. rođendan sprema se prava fešta na Zanzibaru. Tamo smo se konačno i kupali u predivnom tirkiznom oceanu, a kontrasti boja su bili nevjerojatni.

Jedan dan smo rezervirali za upoznavanje s još nekim prirodnim čudesima ovog nevjerojatnog otoka. Prvo, “farma” začina, mirisi i okusi po kojima je ovaj otok poznat – vanilija, šafran, karanfil, cimet i tako u nedogled. Rama i njegovi prijatelji nam sve beru jer mi ne znamo, pokazuju, daju na probu, rade krune, torbice, prstene i ogrlice od palminog lišća, časte nas s palim kokosima putem koji su baš jako zdravi pa nismo ni odbili. Nakon toga su nas nahranili sa toliko vrsta voća, uglavnom onim za koje nikad u životu nismo čuli, a moram vam reći Jackfruit – pun pogodak.

Paje je jedna od najljepših plaža na svijetu

Što se ananasa tiče, nisam nikad mislila da on može imati takav okus. Voće koje mi jedemo je srednja žalost. Sljedeća stanica bila je Jozani šuma koja je nacionalni park i gdje smo se družili s Colobus majmunima, koji se mogu naći jedino na Zanzibaru. Tamo sam se osjećala kao u nekom dokumentarcu. Stalno su skakali iznad nas, s jedne grane na drugu, preslatki, čupavi, živahni, bebe i odrasli, svih oblika i veličina. Odmah nakon toga, usput, šuma mangrova, lutanje kroz čistu egzotiku gdje Boris propadne kroz drveni most, ali sve je ok – manje ogrebotine i nastavljamo dalje.

Poslije obilaska Jozani šume odlazimo u Paje koje je jedno od najpoznatijih mjesta u svijetu za kitesurfing, a nalazi se na istoku otoka. Blizu te plaže nalazi se i jedan od top 10 svjetskih restorana, čuveni „The Rock“. Što se mene tiče, i fenomenalna chill zona. Pili smo koktele, jeli opet nevjerojatnu hranu, ležali, upijali duh svega oko nas – tu sam shvatila da sam potpuno ušla u Zanzi state of mind.

Ogromne razlike u plimi i oseki

Još jedan od tih velikih dana bio je rezerviran i za Blue Safari pa smo se uputili na jugozapadni dio, oko malih otočića Kwale. Došli smo do našeg idućeg zanimljivog prijevoznog sredstva, tradicionalne zanzibarske jedrilice koje su sasvim posebne i karakteristične za ovaj dio svijeta. Još jedan fun fact je da je Zanzibar poznat po ekstremnim razlikama u plimi i oseki. Doslovno u par sati se ocean drastično povuče i vrati, gotovo nevidljivo golim okom. S obzirom na to da smo krenuli prijepodne, prvo smo 10-ak minuta hodali po oceanu (tj. tamo gdje je on par sati prije bio) da bi se ukrcali na jedrilicu. Krenuli smo ploviti, osjećaj je feomenalan, prolazimo po vodi boje iz snova.

Onda se odjednom ispred nas stvori velika pješčana dina koja je tamo samo kada je velika oseka. Kada se more počne vraćati, popodne, ona nestane. Taj dan i tu sliku neću nikada izbrisati iz sjećanja. Bez daljnjeg jedna od najnevjerojatnijih stvari koje sam u životu vidjela. Na toj nestvarnoj dini smo se zadržali otprilike 3 sata, kupali se, gledali tisuću vrsta morskih zvijezda na svakom koraku, valjali se u pijesku, jeli još malo voća.

Tamo su bile one situacije za koje misliš da te neka čudna sila ubacila photoshopom u paralelni svemir iscrtan maštom jednoroga – apsolutno nevjerojatno. Dina je počela nestajati pa je došlo vrijeme trčanja prema jedrilici. Kako smo se ploveći udaljili 20-ak metara, tako je ona u potpunosti nestala. Real life Atlantida.

Nakon toga malo snorklinga (ronjenja s dihalicama), još malo plivanja i onda polazak prema još jednom od tih otočića gdje smo jeli jastoge, škampe, hobotnice, lignje, u količinama da ti pamet stane. Prefino. Vraćamo se prema kopnu. Puklo nam je jedro pa smo stali u neku usputnu lagunu. Bez igdje ikoga osim rakova i nas. To je stvarno bilo filmski. Špilje, pijesak, zvuk prirode i mi. Čistila idila. Moram priznati da je taj dan bio jedan od meni najdražih i najljepših u životu.

Djeca u školi su nas grlila i pričala s nama

Posjetili smo i sjever otoka, selo Nungwi gdje smo se opet spojili s ekipom i proveli zadnja 3 dana, smješteni u predivnim bungalovima koji su u djelomičnom vlasništvu jedne Njemice. Ona je nakon dolaska na Zanzibar prije skoro 20 godina, vjerovali ili ne, ostavila cijeli svoj život u Njemačkoj jer se zaljubila u lokalca i odlučila ostatak života provesti s njim u Africi. Presretni su i zrače, to se ne može ne vidjeti. Ti dani su bili rezervirani za izležavanje, sunčanje na još najljepših plaža na svijetu (odgovorno tvrdim za taj dio Afrike), još malo hrane i pića, upoznavanje lokalaca, svih obučenih u tradicionalne šarene marame i haljine ful jarkih boja, igranje s presretnom djecom koja uživaju u super djetinjstvu bez utjecaja moderne tehnologije, kupovinu lokalnih narukvica i slika.

To je bilo zamišljeno kao 3 dana samo za nas i ono što se nama radi. U tom selu smo banuli u tu jednu jedinu osnovnu školu, tijekom velikog odmora naravno, odnijeli slatkiše i školski pribor u „zbornicu“ te zamolili da sve podijele kako i kada smatraju da je najbolje. Djeca su nam iste sekunde počela prilaziti, pjevati, vući nas za rukav, davati petice, grliti nas, pričati s nama… Gdje god da se na svijetu nalaziš, ta čistoća dječjeg srca i osmijeha će te motivirati i napuniti pozitivnom energijom za još dugo vremena.

Škola nije u super stanju, učionice nisu zatvorenog tipa, ploče su prastare, ali su učitelji motivirani, a djeca puna duha. Također jedno od najboljih iskustva u mom životu. Nažalost, dan nakon toga sam se razboljela i imala jako visoku temperaturu popraćenu razno raznim simptomima tako da sam umjesto ležanja na plaži, posljednja 2 dana provela ležeći u krevetu. Čak sam skočila u lokalnu ruralnu bolnicu na infuziju i još 10-ak lijekova potrebnih da preživim put nazad.

Vratit ću se, obećajem

Bez obzira što je bilo prilično ozbiljno, moram priznati da sam oduševljena prilikom za još jedno iskustvo koje gotovo nitko nije doživio. Lako mi je to reći sada – kada sam živa i zdrava. Doktori i sestre su bili najljubazniji i najbrižniji na svijetu (kao i svi ostali stanovnici pa bi bilo čudno da oni ikako odstupaju). Nakon što su se pobrinuli za mene, skočili su u moju sobu na 15 minutni photosession sa mnom jer očito nemaju tako često bolesnike Europljane u svom selu. Drage volje sam u tome sudjelovala jer sada imam uspomene i iz tog ne tako zabavnog djela puta.

Par sati nakon toga, započeo je naš povratak prema doma. Šutnja u kombiju na putu do zračne luke, gledanje u te vječite palme dokle ti pogled seže, mahanje ljudima na ulici, uživanje u njihovom načinu života posljednji put. Odlazak koji mi je jako teško pao, ali me opet podsjetio na prave vrijednosti u životu. Ništa ne kreće od materijalnog. Sve kreće od ljudskog. Neizmjerno im hvala na tome. Vratit ću se, obećajem.