Ove tri glumice svoje su karijere posvetile djeci. Ispričale su nam zašto ih baš takva gluma veseli

Razgovarale smo s Goranom Marin, Tenom Jeić Gajski i Bugom Marijom Šimić, glumicama koje su karijere posvetile dječjim predstavama

Gorana Marin, Tena Jeić Gajski i Buga Marija Šimić su tri zagrebačke glumice koje su svoje karijere posvetile djeci. Zaposlene su dječjim kazalištima, a dječje predstave su uglavnom sve čime se bave. Zašto su odabrale takav put i što ih veseli u radu s djecom otkrile su nam u intervjuu.

Gorana Marin

Matično kazalište: Žar ptica
U dječjim predstavama glumi od: 1989. godine

Gorana se glumom počela baviti već u srednjoj školi i, kako sama kaže, svijet odraslih ju nikad nije privlačio. Bez obzira na već dugogodišnju karijeru i majčinstvo, prati ju sreća i zaigranost. “Htjeli ili ne, odrasti moramo i postati koliko toliko odgovorni jednostavno zato da bi i nama i svima oko nas život bio lakši, ali nitko nam ne brani da ostanemo zaigrani, vedri, otvoreni i naivni. Radujem se svakom novom danu kao da se prije ništa loše desilo nije. Čini mi se da me baš to čini djetinjastom.”

Prvi doticaj s glumom bio joj je u Mostarskom teatru mladih za vrijeme osnovne škole, a kasnije je završila predškolski odgoj na Filozofskom fakultetu u Zadru. Svaki njen put vodio je do toga da i dalje ostaje u svijetu bajki koje je oduvijek voljela. Priznaje nam kako je čitala bajke mnogo duže nego svoji vršnjaci. “Tad još nisam znala da je moguće zauvijek ostati u tom maštovitom svijetu, a praviti se da si odrastao. Naprosto uz sve peripetije i sulude situacije u životu, rat, stradanja, selidbe, razdvajanja, imala sam sreću da me put nanese ipak tamo odakle sam i krenula, u svijet mašte.“

S takvom publikom uvijek znaš na čemu si, radiš li to dobro ili ne. Ta interakcija s djecom, uzajamno dijeljenje sreće i bivanje na sceni je na neki način ljekovito

Gorana je odabrala glumiti za djecu jer, kako kaže, najviše voli dječju naivnost, moć uživljavanja te miješanje mašte i stvarnosti. Govori nam kako je ta publika iskrena i otvorena, bez trunke licemjerja ili fige u džepu. “S takvom publikom uvijek znaš na čemu si, radiš li to dobro ili ne. Ta interakcija s djecom, uzajamno dijeljenje sreće i bivanje na sceni je na neki način ljekovito. Za mene je veliko zadovoljstvo i privilegij glumiti djevojčicu od 10 godina i danas kad imam 50. Mislim da je to najbolji tretman pomlađivanja i da mi upravo zbog toga drugi tretmani ni ne trebaju.”

Do sada je odigrala u mnogo naslova, pa kako kaže, ni ne sjeća se svih. U samo prošloj godini odigrala je 180 predstava s deset naslova. Najduže igra u predstavi Dnevnik Pauline P., skoro već 15 godina, a koja će uskoro imati 400. izvedbu. “Baš nedavno me se dojmila anegdota koja se zapravo dogodila mojoj starijoj kćeri Piji, a koja ima 19 godina i odavno je prerasla Paulinu. Prišla joj je djevojka i rekla da je od malena zamišljala Paulinu P. da izgleda baš poput nje. Piji je odmah sve bilo jasno jer mi je jako slična, pa ju je upitala je li ikada gledala predstavu, na što je djevojka odgovorila da jeste davno, prije 10 godina. Kad joj je Pia rekla da Paulinu glumi njena mama bila je u šoku i nevjerici. S jedne strane mi je žao zbog njenog razočaranja, a s druge i nije.“ Priča nam kako ove sezone baš voli igrati predstavu Kako je tata osvojio mamu u režiji Slađane Kilibarde, po romanu Mire Gavrana, gdje glumi tu mamu iz naslova.

Svih ovih godina su joj najdragocjenije iskustvo i neiscrpna inspiracija njene dvije kćeri. “Taj neki samo naš smisao za humor i stalne zezancije i ironične opaske, smijeh i glupiranje su čista energija. Obje su jako talentirane. Starija, Pia, za sve čega se dohvati, a mlađa, Heda se rodila kao stand up komičarka s prodornim sopranom. S njom sam prošle godine, kad je imala deset godina, napravila jednu predstavicu od 20-tak minuta koju smo, uz suprugovu tehničku pomoć, odigrale tri puta. Nakon toga je rekla da joj ne pada na pamet stalno ponavljati jedno te isto i da će biti filmska glumica.”

Gorana inače često ide u kazalište i voli gledati predstave i to one otkačene, angažirane i hrabre kakve rade Paolo Magelli, Bobo Jelčić, Oliver Frljić, Ivan Planinić, Ivan Penović i drugi, te kako kaže, imamo puno predivnih glumica i glumaca pa dobrih predstava ne nedostaje.

Tena Jeić Gajski

Matično kazalište: Trešnja
U dječjim predstavama glumi od: 2009. godine

Tena dolazi iz Zagreba, studirala je u SAD-u pa je igrom slučaja dobila poziv za Trešnjin ansambl. “Na prvu mi se svidio i tako sam dobila priliku ostvariti dječje snove i zaigrati u bajkovitim naslovima koje sam kao dijete obožavala. Tek igrajući u Trešnji otkrila sam čaroliju dječje publike koja je iskrena, emotivna i koja nam prenosi entuzijazam i sreću svaki dan.”

Svaka uloga nešto donese ili odnese, kao što mi je Pipi Duga Čarapa odnijela strah od visine

Do sada je glumila u filmovima Narodni heroj Ljiljan Vidić, u kojem je ostvarila glavnu ulogu te u filmovima S one strane, Snivaj Zlato moje, Ne dao Bog većeg zla i u Metastazama, kao i nekoliko predstava za odrasle, no njen poziv je u kazalištu Trešnja. Trenutno glumi u predstavi Maša i klaun koja je posveta klaunima doktorima koji djeluju u sklopu organizacije Crveni nosovi. “To su umjetnici čija misija je donijeti radost, optimizam i sreću djeci u bolnicama te im olakšati bolničke dane. To je izrazito plemeniti posao i zaista sam ponosna da sudjelujem u tome.”

Kada glumi za djecu, kaže, uvijek želi što vjernije odigrati napisati lik. “Ono što obožavam kod dječje publike su njihove glasne reakcije i to što tako srčano sudjeluju za vrijeme predstave. Zato razlike između glume za djecu i odrasle nema, a napisani lik želiš prenijeti što uvjerljivije, bilo da je on Snjeguljica ili Ofelija. Upravo bi za ulogu Snjeguljice možda rekla da mi je najdraža. To mi je bila prva uloga u Kazalištu Trešnja, ali i prvi Disneyev crtić koji sam gledala. Svaka uloga nešto donese ili odnese, kao što mi je Pipi Duga Čarapa odnijela strah od visine. To mi je još uvijek nevjerojatno; Pipi, naime, skače po drvetu koje je na visini od tri metra. Osjećala sam se paralizirano od straha na prvoj probi, ali onda sam usvojila neustrašivost Pipi Duge Čarape i strah je potpuno nestao.”

Tena inače igra u predstavama u Zagrebačkom kazalištu mladih te u Hrvatskom narodnom kazalištu, a već je deset godina članica ansambla Gradskoga kazališta Trešnja. Trenutno glumi u predstavi Maša i klaun, u režiji Morane Dolenc, koja je posveta klaunima doktorima koji djeluju u sklopu udruge Crveni nosovi.

Buga Marija Šimić

Matično kazalište: Kazalište Mala Scena
U dječjim predstavama glumi od: 2006. godine

Buga Marija Šimić ima 25 godina i kako sama kaže, ima osjećaj kao da je kazalište odabralo nju. “Rodila sam se u kazalištu, kako sam kao mala voljela reći – odabrala sam si roditelje glumce. Ne sjećam se dijela svog života kada nisam bila zaljubljena u kazalište. Roditelji su mi živjeli i žive po filozofiji da je kazalište način života, a ne posao i od njih sam to preuzela i naučila kroz odgoj i odrastanje.“

Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu pa se u Bernu specijalizirala za operu. Bez obzira na to što je studirala i nastupala u inozemstvu, odlučila je svoj talent iskoristiti u Hrvatskoj i to glumeći za djecu. “Bila sam u Švicarskoj dvije godine i voljela bih da mi Hrvatska bude baza za život, ali želim biti slobodna umjetnica, što znači da bih voljela pjevati po cijelom svijetu, ali uvijek se vraćati doma. Tako i mislim da je kazalište za djecu neizmjerno važno, ono je puno čarolije i cijeli život svjedočim kako kazalište za djecu može promijeniti ne samo jedno dijete nego cijele obitelji, a vjerujem na kraju krajeva i društvo. Oduvijek me iznova oduševljavaju djeca kad izađu iz kazališta i očito se drugačija i puna utisaka.“

Mislim da je kazalište za djecu neizmjerno važno, ono je puno čarolije i cijeli život svjedočim kako kazalište za djecu može promijeniti ne samo jedno dijete nego cijele obitelji

Kako nam govori, ni ona sama nikada nije prestala biti dijete. “Rad na dječjim predstavama mi omogućava da zauvijek ostanem barem djelomično u dječjem svijetu, da nastavim maštati i ne zaboravim dijete u sebi. Volim istraživati sebe i testirati svoje granice, a kazalište za djecu je najbolje mjesto za to.”

Trenutno igra u predstavi Priča o oblaku koja je namijenjena za najmlađu publiku, onu od godinu i pol do tri godine. Navodi kako je dosta izazovno jer je sama i svaki put sama mora stvoriti atmosferu i djecu uvući u svijet koji onda dijeli s njima. “U toj predstavi Oblak putuje po svijetu, tako dolazi i do džungle i djeca i ja zajedno otkrivamo koje sve životinje žive u džungli. U jednom sam vrtiću tako rekla rečenicu; “Znate koja još životinja živi u džungli? Ona jako, jako velika, koja hoda onako teškim, sporim korakom.” Jedna djevojčica jako je entuzijastično digla ruku i viknula: ‘Teta, ja znam! Čaplja!’ Tete su umrle od smijeha, a ja sam uspjela zadržati ozbiljno lice i reći da je bila blizu, ali da se ipak radi o slonu.” Ono što ju najviše veseli je to što se na svakoj predstavi dogodi nešto zanimljivo jer s djecom kao publikom nikad nije dosadno.”

Jedan od projekata na kojima je koautorica i izvođačica je predstave Leptirove pjesme koja je nastala za vrijeme njenog studija u Švicarskoj kao dio diplomskog rada. Predstava je nastala iz njene osobne priče i iskustva odlaska od doma, traženja svog identiteta van domovine. U tom projektu željela je spojiti ples i pjevanje. “S tim konceptom sam došla plesačici Uni Matiji Štalcar Furač i dramaturginji Nikolini Bogdanović i one su mi pomogle izvući tu predstavu iz glave.”

Do sada je, osim u dječjim predstavama, glumila u filmovima Ispod crte, Duh u močvari, te Neka ostane među nama, a imala je uloge i u predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Kako kaže, njen pristup prema odraslima i djeci nije baš previše različit. “U glumi za djecu me privlači ta iskrenost i komunikacija i sam pristup. Ponekad te povuče da im glumiš djetinjasto ili sa samom predstavom podilaziš kao da ništa ne znaju i tome se treba oduprijeti. U dječjim predstavama uživam u igranju. Sve ti mora biti novo i začuđujuće i trudim se biti s njima u timu, otkrivati s njima i uživati u tome da je sve novo i čudesno, ništa se ne uzima zdravo za gotovo, iako naravno bi tako trebalo biti sa svakom ulogom, ali dječje predstave ti to olakšavaju same po sebi.”

Bugino najnovije dostignuće je nagrada za najbolju opernu pjevačicu na 2nd Silk Road & Young Dreams natjecanju, održanom u Pekingu u Kini.