Ovih dana slušamo novi album Damira Urbana. Evo zašto ga volim(o)
Od Mamuta je prošlo gotovo 8 godina, a sada smo dobili dvostruki studijski album Lipanj, srpanj, kolovoz
Od Mamuta je prošlo gotovo 8 godina, a sada smo dobili dvostruki studijski album Lipanj, srpanj, kolovoz
Sve ribe pitaju a tko je on taj Ludi Škarpa, sve ribe odlaze jer dolazi taj Ludi Škarpa…Novine često čitam od zadnje stranice, ali glazbene albume nikada tako ne slušam. Tako to ni ovaj put nije bio slučaj, ali sam se baš zakačila za zadnju pjesmu novog dvostrukog studijskog albuma Damira Urbana &4. Lipanj, srpanj, kolovoz okupio je 15 pjesama od kojih sam neke čula već ranije, a otvorio ga je najaktualniji singl Sama koji smo imali prilike premijerno čuti 30. kolovoza. Do sada je na YouTube kanalu skupio više od 175 tisuća pregleda što na neki način potvrđuje koliko su fanovi čekali novi album. Čekali i dočekali 15 pjesama, briljantno satkanih stihova, onako kako nam to Damir Urban oduvijek pakira.
OVO NIJE SVIJET ZA NAS
Moja veza s Urbanom počela je tamo negdje u kasnim 90-ima, vjerojatno preko staraca koji su preslušavali kazete raznih riječkih bendova kao što su Ogledala (mamina frendica je hodala s jednim iz benda), Denis&Denis, Cacadou look i Laufer. Budi moja voda, Lopov Jack i Ovo nije svijet za nas, stvari su koje su se duboko urezale u pamćenje, ali nisam razvila neki poseban odnos i sigurno se ne bi moglo reći da sam instantno postala fan. Čitala sam Malu enciklopediju hrvatske pop i rock glazbe Siniše Radakovića iz 1994. godine, sretna što znam pola bendova i to je bilo otprilike to. Sestra i ja odrastale smo uz MTV i glazbu koju smo slušali sa starcima u autu, uglavnom se sjećam Tanite Takirama i benda Black. Pubertet je kasnije nekima donio grunge briju, ne zaboravimo da su to bile te godine kada je ekipa opasno brijala na Gunse, Nirvanu, Pearl Jam i ostale mračnjake, a ja sam u 7. razredu otkrila elektroniku. Točka.
Robot me još puno kasnije prati u prekidu ljubavne veze i vrtim je na repeatu dok se moj emotivni mehanizam više ne može naviti
Zahvaljujući frendovima koji me nisu izbacili iz društva zbog toga što samo ja nosim narančaste marte i na tulumima slušam walkman, pratim rock bendove i dalje. Laufer se raspao 1996., a tada Urban izlazi s albumom Otrovna kiša i imamo priliku čuti neke od hitova kao što je Nebo, Nuclear Baby i Robot. Robot me još puno kasnije prati u prekidu ljubavne veze i vrtim je na repeatu dok se moj emotivni mehanizam više ne može naviti. Dvije godine kasnije Urban zakucava s albumom Žena dijete, a osim što je za njega pokupio četiri porina Privatni Romeo postaje moja omiljena stvar (nešto je i do beata sigurno), a jedan element otkrivam upravo i na posljednjem albumu u pjesmi Dobar znak. Oduševljenje ne prestaje, želim biti sigurna, a sestra potvrđuje: daaa, pa to je iz Privatnog Romea. Još jedna popularna stvar (i meni jako draga, a još draža Urbanu) s albuma Žena Dijete svakako je Odlučio sam da te volim, jedina pjesma bez koje nije prošao niti jedan koncert.
KASNO JE ZA LJUBAV
Retro mi prolazi ispod radara, doživljavam ga tek kasnije, ali se dobro sjećam albuma Hello koji ponovno Urbana stavlja na radar, topi me Negativom i drma Magnetom. Glas Jeka postaje stvar koju vrtim sve češće, a kasnije njezino mjesto preuzima Kuća sjećanja koju možemo naći na posljednjem albumu. Stilski najviše po mojem guštu spakiran je Kundera jer tu osjećam najviše elektronike i nakon Atoma, Fasum Aga me izuva. Nabrijane stvari spušta s prekrasnom pjesmom Kasno je za ljubav i Ako se napijem do smrti za koju sam baš nedavno pročitala komentar na YouTubeu (da, stvarno čitam komentare ispod stvari koje me obuzmu) koji je išao ovako: “Imam 26 godina, nemam dana radnog staža, ne radim ništa, otac me financira, napijam se od vikenda do vikenda, i zbog ove pjesme od danas mijenjam svoj život”. Snažno.
Stilski najviše po mojem guštu spakiran je Kundera jer tu osjećam najviše elektronike i nakon Atoma, Fasum Aga me izuva
Dvije godine kasnije, pojavljuje se Mamut koji eksplodira sa singlom Sutra ćemo pričati i pojavljuje se u vrijeme još jednog od mojih emotivno balavih odnosa i sjeda u sridu. Ostavljam sve i želim živjeti punim plućima, želim živjeti bez njega. Doslovce. Još jedna stvar koju volim s tog albuma je Priđi mi bliže u kojoj možemo čuti glasove djece zbora riječke Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, što ponavlja u pjesmi Ludi Škarpa s dječjim zborom Tratinčice i na prvo slušanje postaje jedna od najdražih s novog albuma.
LUDI ŠKARPA
Kad sve sažmem i kad posložim omiljenu playlistu u glavi, kužim da je zapravo ogromna i to što nemam niti jedan CD ili ploču i što sam bila na tek nekoliko koncerata, ne znači baš ništa. On je stalno na neki način prisutan sa svojim glazbenim postojanjem u mojem životu, a ono što uglavnom ne propuštam su koncerti s filharmonijom. I sad već danima sjedim preslušavajući nove stvari i čitajući recenzije mnogih, ne mogu se oteti dojmu da me svakim novim slušanjem kupuje drugom stvari. Jučer je to bio Ludi Škarpa, danas je to Susjed, sutra će to možda biti Div. Iskra je to učinila odavno i na neki način postala čak mala interna himna redakcije Super1.
I dok mnogi ovaj album komentiraju s onom da je Žena dijete najbolje što je ikad napravio ja se ne bih usudila. Za mene svaki album ima svoju težinu, a njihovu različitost pripisujem životnim fazama Damira Urbana. One su sigurno bile svakakve, ali šalju poruku da je nekako uvijek bio iskren. Taj Ludi Škarpa…