Kako izgleda predbožićno vrijeme u omiljenoj cvjećarnici na Trešnjevci? Otkrila nam je Ida Jurjević

Ida Jurjević završila je dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, nakon čega se ipak odlučila baviti cvijećem. Danas je omiljeno ime na Trešnjevci, a evo kako je voditi jedan ovakav kreativni biznis

Za Idu Jurjević i njezin cvjetni raj u ulici Nova cesta možda ste već čuli. Dramaturginja koju je na kraju život odveo u svijet cvijeća, a putem, spletom okolnosti i nakratko vratio u kazalište, već je prodala svoje prve adventske vijence za ovu godinu. Dok sjedimo i razgovaramo, u taj dan suncem obasjanoj cvjećarni, ulaze poznati klijenti i susjedi razgledavajući što je sve Ida za ove blagdane napravila novo. Ulaze, dogovaraju i komentiraju, a neki uzimaju po nekoliko aranžmana koji će se stilski uklopiti u njihov dom ovog Božića. Divno ih je gledati, divno je gledati koliko cvijeće veseli ljude.

“Oprosti, moram samo na brzaka složiti buket koji je naručio jedan stalni klijent za svoju ženu, pa će ga uskoro pokupiti.”, ispričava mi se Ida pa krene nevjerojatnom brzinom i spretnošću slagati prelijepi buket u ružičastim nijansama, kombinirajući neočekivano i na kraju stvori takav buket za koji znate da će ga svaka žena obožavati. Danas pronaći svoju idealnu cvjećarku jednako je kao i pronaći idealnog krojača ili šustera. Tako da oni koji su pronašli Idu, imaju velike sreće.

Od Akademije do cvjećarnice

“Na Trešnjevci sam od kada se profesionalno bavim ovim poslom, prvo sam tu radila u cvjećarni svoje prijateljice od koje sam zatim otkupila biznis 2008. godine. A kako sam zavoljela cvijeće? Nakon što sam završila dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu nije bilo lako pronaći posao. Volontirala sam, radila u kazalištima, neko vrijeme bavila sam se i prijevodom, kako je moj tata bio radijski čovjek radila sam i na radiju, no imala sam jako veliku želju osamostaliti se.”

Njezina mama tada se profesionalno bavila cvijećem i jednom prilikom odvela ju je na prezentaciju talijanske škole cvjetnog dizajna koja se odvijala u Zagrebu. “Kada sam vidjela što taj čovjek radi to me potpuno oborilo s nogu.”, prisjeća se Ida. “Gospodin koji je predavao inače je završio arhitekturu i podigao je aranžiranje cvijeća na sasvim novu razinu te osnovao svoju školu s nekim potpuno novim pravilima. Ja kao ljubitelj pravila, koja volim znati zašto i zbog čega se nešto radi, bila sam oduševljena. Osim toga govorio je i o umjetnosti, teoriji boja, povijesti umjetnosti, kao i kiparima te slikarima. Dakle, imao je jedan pristup koji je zapravo vrlo bogat i pruža osjećaj da radiš nešto što ima smisla.”

Još kada je bila mala, baka ju je naučila radu s rukama tako da je znala heklati i šivati i pa je potreba za kreativnim izražavanjem u njoj postojala oduvijek. Iako je pri samom kraju studiranja radila na predstavama, pa i asistirala na jednom velikom projektu u Rijeci s Ivicom Boban, nikad se nije osjećala kao da je to to, tako da je nakon iskustva s prvim predavanjem o cvijeću odlučila upisati tu istu školu, Pianeta Fiore, i pobliže se upoznati s ljepotom i kulturom cvijeća.

Kada sam vidjela što taj čovjek radi to me potpuno oborilo s nogu. Gospodin koji je predavao inače je završio arhitekturu i podigao je aranžiranje cvijeća na sasvim novu razinu

“Školovanje o cvijeću proširi vam pojam o tome što je uopće cvijeće, nauči vas tom zanatu, nauči vas uopće kako biti dobar zanatlija. Svakom svom klijentu danas pristupam kao poslovnom partneru, ne gledam na to kao trgovac i kako više zaraditi ili nekoga ‘oderati’. Gledam na to kao na niz poslovnih odnosa i s nekim ljudima surađujem od samog početka. Radi se o povjerenju.”

Ljudi, pa onda cvijeće

Za ovaj Božić Ida je već pripremila niz adventskih vijenaca na kojima redom stoje natpisi ‘rezervirano’. Mali ili veći vijenci obrubljeni su korama od drva zbog čega izgledaju drugačije i posebno, a osim njih Ida će prilagoditi ili napraviti neku drugačiju kombinaciju za svoje redovite klijentice i s time uopće nema nikakvih problema.

“Taj osobni pristup je jedini za mene – jedini na koji znam raditi. I ne zlorabiti nečije povjerenje. Tako nešto samoj sebi ne bih mogla oprostiti. Kod mene svaka stvar ima svoju maržu i kada se spoji u finalni proizvod to je cijena koja je. U ovom poslu ne pogledaš neki buket i napišeš mu svoju okvirnu cijenu. To ne možeš i to je put prema dolje.” Kao i u svakom poslu i u ovom ima suludih pitanja, a Ida kaže kako joj je najsmješnije ono ‘Koliko košta cvijeće za vjenčanje?’. “Pa kako bih ja znala, koliko stolova imate, koliko mjesta treba urediti?”, komentira kroz smijeh. Ipak, kaže da se ne vidi kako uređuje svadbu s cvijećem u vrijednosti od 200 tisuća kuna. “Ja bih vjerojatno tim ljudima rekla da radije otiđu na put oko svijeta, a na cvijeće potroše deset tisuća.”

Vjeruje da se dobri ljudi spajaju s dobrim ljudima i da je na prvom mjestu važno biti dobar čovjek. “Naravno, moraš imati i dobar biznis moment. Možeš imati jaki unutarnju poriv za nečim, ali ako to nije ljudima zanimljivo, ništa od toga. Tako da treba naravno i malo racija, a onda i malo sreće. Imati svoj uspješan biznis je i sklop okolnosti. A ako još imaš dobrog partnera u svemu tome, uz kojeg možeš rasti, ili dobre roditelje, onda si osvojio i lutriju.”

Taj osobni pristup je jedini za mene – jedini na koji znam raditi. I ne zlorabiti nečije povjerenje. Tako nešto samoj sebi ne bih mogla oprostiti

Iako se mnogima njen život čini kao ostvarenje snova i život bez stresa, to uopće nije tako. Već prve godine kada je preuzela posao od kolegice, dočekao ju je neuspjeh. “Nije mi bilo lako. Na samom početku računala sam na jedan veliki posao koji je već bio isplaniran, da bi mi tvrtka ipak otkazala suradnju. To je bilo one godine kada je Ivo Sanader rekao da svi moramo ‘stegnuti remen’. Sjećam se tog Božića, kako sam stajala u dućanu, u gomili te naručene robe i nisam znala što ću s njom.”

Biti poduzetnica

Ida mi sve to priča kako bi dala realnu sliku stvari. Danas u moru pozitivnih članaka na temu pokretanja vlastitog biznisa i uspjeha samo želi reći da nije tako lako pokrenuti i imati vlastiti posao. “Najgore je preživjeti dan kada ti ne dođe nitko. Lako je imati posla, možda je to teže fizički, ali puno je lakše nego ne imati posla. Onda u tim prazninama pomaže uživati u nekoj knjizi, izraziti se u pokojem statusu na Facebooku, gdje ćeš se možda i sprdati sa svojom situacijom i ljudima dati mogućnost da sudjeluju u tvom životu te da te utješe. U današnje vrijeme užasno je bitno razvijati neku svoju osobnu filozofiju koja može biti tvoj safe place.”

A upravo ona vratila ju je nakratko na kazališne daske, ustvari njezinu osobnu priču. Po njezinim Facebook statusima prije nekoliko je godina bila napravljena predstava ‘Kad tad’ koja je igrala u &TD-u. “Da, moja prijateljica Dora Ruždjak Podolski prišla mi je s idejom da napravimo nešto nadahnuto mojim Facebook statusima koji su bili o dogodovštinama s mojih početaka, dogodovštinama iz cvjećarnice. Zatim je dovela i glumice koje su naposljetku i igrale u predstavi – i one su povele tu igru.” Ta predstava tada joj je poslužila i kao svojevrsna katarza i oslobađajuće iskustvo nakon kojeg je lakše mogla nastaviti dalje.

“Cijeli tekst je nastao na temu što se s nama ženama događa u srednjim godinama i zašto, koja je to rupa u nama koju punimo, čime ju punimo, gdje idemo. Dakle, neka pitanja svih nas koji smo misleći ljudi. Jednostavno smo se ‘prikačile’ na jedan oblak i to je bilo jedno divno iskustvo. Iskustvo nakon čega me prestalo puno toga mučiti.”

Svakome tko želi pokrenuti svoj posao savjetuje da prvo isproba tržište. “Možda za početak krenuti tako da vam je to hobi, a zadržati posao s kojim zarađujete za kruh jer nikad ne znate. Ako s vremenom ljudi pozitivno reagiraju, onda se možete odvažiti osamostaliti. Nešto što se čini predivno i smisleno u našoj glavi ne znači da će biti i drugima.”

Ako s vremenom ljudi pozitivno reagiraju, onda se možete odvažiti osamostaliti. Nešto što se čini predivno i smisleno u našoj glavi ne znači da će biti i drugima

Većina njezinih klijenata informira se o novitetima preko njezinog Facebooka ili dolaskom, a povremeno se pojave i ljudi s drugog kraja Hrvatske koju su došli u Zagreb samo zbog nje. “Moje radno vrijeme je do pet popodne, ali ljudi kojima je stalo dat će si truda doći do mene, kao i ja do njih. Uvijek mogu buket dostaviti i poslati gdje treba. Vlastiti biznis znači da vas nitko ne može zamijeniti, nema bolovanja. I dobro. To ti na kraju ne dopušta da staneš jer kad imaš vlastiti biznis stalno te nešto tjera da ideš dalje.”

Hrvati i romantika

A koliko muškarci često kupuju cvijeće i jesu li romantični? “Pa ovi moji dečki jesu.”, otkriva Ida. “A komentari su im sjajni. Znali su mi reći da ne znaju što to stavljam u svoje cvijeće, da žene padaju u nesvijest. Imam i super ekipu za dostavu. Jedan nam je zaljubljeni gospodin dao krivu adresu, ali imali smo broj telefona gospođice koja je taman trčala u Maksimiru. Dostavili smo joj cvijeće upravo tamo. Zato kažem – budi čovjek, nikad nećeš požaliti. To je važno, sve je drugo prolazno.”

O ljubavnicama ne zna ništa i kaže da nije imala neugodnosti toga tipa. ”Davno sam im rekla da ako budu u takvoj situaciji to obavljaju negdje drugdje.”, kaže Ida naglašavajući da toga kod nje nema jer predobro poznaje sve svoje klijente i kome buket ide.

Biti cvjećarka znači biti i svojevrsni psihoterapeut. Ljudi ponekad samo uđu da bi nešto ispričali ili požalili se, a povremeno i organizira razne radionice za izrade vjenčića ili izradu božićnih stabala i tamo bude odlična zezancija i atmosfera.

Dečki su mi znali reći da ne znaju što to stavljam u svoje cvijeće, da žene padaju u nesvijest

“Baš sam u fazi da pokušam dogovoriti malo veći prostor jer ovdje nam je premalo. Ja jako vjerujem u radnu terapiju jer te ruke koje imamo komuniciraju. A ljudi kada ovdje dođu ponekad mi ispričaju stvari za koje osjetite da ih ne znaju ni njihovi bližnji. I to isto treba poštivati.” Naravno, ima i ljudi koji je i zagnjave ili joj jednostavno nije dobar dan. “Onda treba znati okrenuti priču, iako mislim da smo mi neiscrpno vrelo snage sebi i drugima.”

Zašto voli aranžmane za sprovode

Pri kraju našeg dugog razgovora Ida mi otkriva kako od svega navedenog najviše voli raditi aranžmane za sprovode. No, objašnjava mi o čemu se radi. “To je trenutak kada daješ nešto nekom po posljednji put i imam jako veliko poštivanje naspram sprovoda. Cvijeće tamo je simbol života i nešto u što ljudi gledaju u trenutku kada se doslovce emotivno raspadaju. Radim jako puno aranžmana baš za te teške prigode i jako ih cijenim.”

Cvijeće tamo je simbol života i nešto u što ljudi gledaju u trenutku kada se doslovce emotivno raspadaju. Radim jako puno aranžmana baš za te teške prigode i jako ih cijenim

Dok Ida svako malo razgovara sa ženama koje su ušle u cvjećarnu i dogovara što će im izraditi, krećem se po prostoru u kojem bih mogla biti satima. Moram priznati da neko cvijeće ne prepoznajem, a ništa ovdje ne ‘miriši’ na klasiku. To naravno apsolutno oduševljava i znam da će zbog toga postati i moja nova omiljena adresa za posebne prilike, no zanima me koliko Hrvati i Hrvatice traže klasiku i poštuje li ona tradicionalna pravila koja određuju za što se koristi koja vrsta cvijeća.

“Pa ja osobno koristim sve vrste cvijeća za sve prigode. Ljudi ne razmišljaju zbog čega je uopće nastao neki trend. Recimo gerberi su dosta povoljni pa se zato kupuju za ispraćaje, a ne moraju biti samo za tu prigodu. Ako ga pravilno tretirate doma u vazi gerber može potrajati i do petnaest dana. Krizantema je na istoku simbol za život, a ljiljan ima tako jaki miris da ga ne možete staviti u neke situacije jer je jednostavno preintenzivan. Karanfil u današnje vrijeme dolazi u takvim bojama da kada to pokažem klijentu nema ništa protiv da ga stavim u svečani ili ljubavni buket. Nema pravila, sve ovisi o ljudima, no naučila sam jedno – s klijentima se nikada ne smijete boriti.”

Kako je toliko okružena s cvijećem i zelenilom nekako sam pretpostavila da će mi na pitanje ‘koliko vijenaca i božićnih aranžmana ima doma’ odgovoriti s ‘ništa’, i bila sam u pravu. “Ma doma nemam ništa od toga!”, odgovara i smije se. “Živim na Ribnjaku i imam jedan divan pogled na zelenilo. I to mi je sasvim dovoljno!”