Dao sam otkaz, pozdravio obitelj i otišao na pet tisuća kilometara dug put. Biciklom do Norveške

Antun Čolig putovao je biciklom od Hrvatske do Norveške. No, nije se nadao da će mu u Češkoj biti ukraden bicikl. Ovo je prvi dio njegove priče

Potaknut brojnim iseljavanjem moje generacije, 2016. odlučujem otići trbuhom za kruhom u Norvešku. Biciklom iz Zagreba, bez osiguranog posla tamo gdje idem, bez smještaja, s minimalno novaca.

Sve me to brinulo, ali svoje misli sam pokušavao preusmjeriti na samo putovanje, na kojem sam doživio nešto najgore što se može biciklističkom putniku dogoditi.

JEDNOSTAVNO SAM DAO OTKAZ I KRENUO NA PUT

Mjesecima unaprijed razmišljam o svojoj životnoj odluci jer odlaskom napuštam obitelj, prijatelje, posao, pa čak i djevojku. Želja za boljom budućnošću me tjera da ne odustanem. Mlad sam, i zašto ne bih pokušao?

Na proljeće definitivno odlučujem da ću otputovati. Bio je to šok za obitelj, jer sam imao dobar posao, i sređen život. Rekao sam da ću dati otkaz na poslu i na put otići biciklom, nisam naišao na razumijevanje osoba do čijeg mi je mišljenja i potpore stalo. Nema veze, pomislih, nema odustajanja! Iduća dva mjeseca do polaska kupujem svu potrebnu opremu za sebe i bicikl, tek tada me većina počinje shvaćati ozbiljno, i pitaju me; zar ti stvarno ideš? Da naravno, zar ste sumnjali?

Mjesec dana ranije poslodavcu najavljujem kako sam dao otkaz i da od danas odrađujem otkazni rok. Uz posao sam pripremao okviran plan putovanja. Vrlo brzo dolazi moj zadnji radni dan, emocije su podijeljene, za dva dana krećem na putovanje od nepunih pet tisuća kilometara, totalno bez kondicije, ali uz snažnu volju.

EMOTIVNO NAPUŠTANJE HRVATSKE

Sredinom šestog mjeseca pakiram sav svoj život u bisage, bez puno emocija se pozdravljam s roditeljima, jer ne volim dugačke i emotivne ispraćaje. Još prekjučer sam bio na poslu, a od danas živim sasvim neki drugi život. Istodobno sam sretan i tužan.

Hrabro i s puno optimizma prolazim prve kilometre. Pratim kako će se bicikl ponašati s obzirom na veliki teret, sve se čini idealnim, jer puno dijelova sam zamijenio, ojačao sam sve što se ojačati moglo, kako ne bih imao većih problema tijekom putovanja. Prvog sam dana uspio stići do Međimurja, noćio sam kod prijatelja i kolege biciklista.

Na izlasku iz Hrvatske su me dodatno preplavile emocije.

Varaždin Breg je bio prvi malo ozbiljniji test uzbrdice, svladao sam ga bez većih problema, ali uz puno znojenja. Znao sam da ću do Norveške potrošiti jako puno kalorija, i da ću znatno izgubiti na kilaži, bez obzira što sam se često hranio. Nemoguće je unijeti u organizam toliko kalorija koliko sam ih trošio.

Nakon noćenja u Nedelišću, nastavljam svoj pohod prema Sloveniji. Na izlasku iz Hrvatske su me dodatno preplavile emocije, i još se jednom pitam da li ovo zaista želim? Ma hajde Antune, bit će sve OK, tješim samoga sebe.

Dolaskom na samu granicu, cariniku predajem putovnicu, a on me znatiželjno upita kuda idem? U Norvešku, odgovorim. Norvešku? Biciklom? Čudi se dok iznenađeno pregledava pretovareni bicikl. Pruža mi ruku i zaželi mi puno sreće. Hvala, lijepa gesta!

PRVI IZAZOV BILE SU ALPE

Prolazim Sloveniju, pjevam, fućkam drage pjesme, pričam sam sa sobom, na taj se način zabavljam i opuštam. Stižem u Austriju, na prvi ozbiljniji test – Alpe. Kako sam bio još uvijek bez kondicije, znao sam da ću ovdje imati problema, jer bicikl mi je težio oko 50 kilograma, a ja sam imao samo dvadeset više.

Nisam uspijevao najjača brda voziti, morao sam gurati bicikl, što također nije jednostavno. Ali na taj način sam dodatno dobivao kondiciju, i svakim danom mi je bilo sve lakše.

Rješavam se Alpa, u kojima sam uspio oprati dio odjeće u planinskim potocima, i stižem u Beč, u kojem me dočekao i ugostio prijatelj. Iduća tri dana sam boravio kod njega, uz dobrodošao odmor, detaljnije sam upoznao grad, i stekao nova prijateljstva.

S dojmovima iz Beča odlazim prema Češkoj, zemlji na čijem sjeveroistoku imam puno rodbine. Da ne idem baš direktno kod njih, odlučim najprije posjetiti Prag, koji mi nikako nije usput.. Puno puta do sada sam bio u Češkoj, ali nikada u njenom glavnom gradu, odlučio sam da je sada pravo vrijeme za to.

Obilaskom centra grada, zaboravljam na svaki dodatni kilometar koji sam morao prijeći da dođem ovdje, i na svaku iznojenu kap. Oduševljen njegovim bajkovitim izgledom, javljam rodbini da stižem kod njih za pet dana. S nestrpljenjem me čekaju i raduju se mom dolasku. Prolazim još jedan ozbiljniji brdski dio, ali ovoga puta uspijevam sve odpedalirati, kondicija je već na zavidnom nivou.

Napokon stižem kod rodbine, svi me grle, ljube, čestitaju, a ja sam praktički tek na početku svoje avanture. Nakon što su se slegli dojmovi, vrijeme kratimo uz druženje i razgovor. Odlučujem da ću ovdje ostati pet dana, jer sam vremenski neograničen, nemam zadani rok kada moram stići u Norvešku. Upravo ovdje mi se dogodila najgora situacija tijekom cijelog putovanja.

ŠOK U PRAGU

Odmor i druženje se neplanirano odužilo na gotovo dva tjedna. Zato što sam treću noć ostao bez bicikla. Bez bicikla koji je bio u garaži, a garaža u ograđenom dvorištu, u dvorištu pas bokser . Još ne vjerujem da je to istina.

Vjerojatno sam praćen, jer sam se dan prije krađe vozio biciklom po gradu, ali bez opreme. Prilikom povratka kod rodbine sam viđen kako spremam bicikl u garažu, i siguran sam da je cilj pljačke bio isključivo bicikl.

Dan je protekao u druženju, i kasno navečer smo svi otišli na spavanje, ne pretpostavljajući ni u najgoroj noćnoj mori što donosi, odnosno odnosi noć. Spavao sam u sobi koja je najbliža garaži, oko 3:30 ujutro sam čuo lavež psa, hod ljudi, preskakanje ograde, ali sam bio u polusnu.

Nisam reagirao, a možda sam trebao. Jer u kući nas je bilo dovoljno odraslih da pokušamo spriječiti krađu. Nitko se od ukućana nije probudio, a ja nisam bio dovoljno hrabar da reagiram samostalno. Na kraju krajeva, nisam bio baš ni svjestan što se događa, nastavio sam spavati.

Bicikla nema i to je činjenica, što ćemo dalje?

Spavao sam do 9 ujutro, odmah sam primijetio da nešto nije u redu, svi su uznemireni, okupljeni oko garaže, teta plače, grli me. Još uvijek ne razumijem o čemu se radi, pa nije mi valjda bicikl ukraden, pomislih. I da, baš to se dogodilo, teta mi pokazuje mjesto u garaži na kojem sam ostavio bicikl. Samo sam uzdahnuo i rekao OK!

Ostao sam najsmireniji od svih okupljenih. Bicikla nema i to je činjenica, što ćemo dalje, upitao sam ih. Zvat ćemo policiju, kažu. Hajde, neka dođu, rado ću im dati fotografije i broj okvira, možda pomogne i pronađemo ono što mi je neophodno za nastavak putovanja. Odveli su me u policijsku postaju, uzeli su sve podatke, izgledali su ozbiljno zainteresirani za pronalazak ne baš običnog bicikla, jer puno sam novaca i truda uložio u njega.

Prolazili su dani i dani u iščekivanju bilo kakve informacije. Evo, dok ovo pišem, još uvijek čekam da mi Česi jave da mi je pronađen bicikl.

Nastavak slijedi…