Cyrano je mjuzikl koji nećemo pamtiti po melodijama nego po divnoj kostimografiji

Prozračni kostimi priskrbili su Cyranu i nominaciju za Oscara

O univerzalnosti priče o Cyranu de Bergeracu najbolje govori činjenica da je originalni tekst tijekom povijesti doživio niz filmskih i kazališnih adaptacija (slavnog Cyrana glumili su Christopher Plummer, Gérard Depardieu, Kevin Kline i Steve Martin). Istoimena drama Edmonda Rostanda iz 1897. priča je o poeti i avanturistu koji, bez obzira na sve svoje talente i vještine, živi u sjeni svog divovskog nosa. Uvjeren da ga zbog njegovog fizičkog nedostatka nijedna žena ne može voljeti, Cyrano skriva ljubav prema divnoj Roxanne te joj u ime drugog muškarca svakodnevno piše ljubavna pisma. Priča o Cyranu priča je o nesigurnosti, o osjećajima nedostatnosti koji su nam svima poznati, u većoj ili manjoj mjeri. U recentnoj filmskoj adaptaciji britanskog redatelja Joea Wrightea, Cyrano (Peter Dinklage) se ne osjeća bezvrijednim zbog nosa nego zbog svoje visine (vjerujemo da će se s ovim aspektom priče mnogi poistovjetiti), a radnja se iz 17. premješta u nešto živopisnije 18. stoljeće.

A upravo zbog toga što se priča bavi temama koje nadilaze povijesne okvire, promjena stoljeća ponajviše se u filmu odrazila na kostimografiju. No, Wright je za Cyrana izgradio jedan poseban svijet, samo oslonjen na stvarnost, zbog čega filmski kostimi nisu autentična preslika razdoblja u koji je priča smještena. Kostimograf Massimo Cantini Parrini, u suradnji s Jacqueline Durran i svojim timom, za film je kreirao više od 700 originalnih kostima s namjerom da izgradi nešto novo, što ne bi bilo moguće, tvrdi Parrini, da je posuđivao materijale i postojeće kostime. Morao je, dakle, krenuti ispočetka, osmisliti stvarnost u kojoj se kreću Roxanne (Hailey Bennett) i njezini (tajni) obožavatelji. A osim modernih kostimografskih rješenja i intervencija, dašak suvremenosti u ovome mjuziklu pronalazi se i u glazbi; pjesme će mnogima zazvučati poznato, kao da su ih već negdje čuli, što je posljedica izravne suradnje s bendom The National koji potpisuje glazbu za film.

Prozračnost, vodene boje i dašak suvremenosti

Parrini je bio oduševljen kada je dobio priliku surađivati s Wrightom. “Joe je eklektični redatelj s velikom vizualnom kulturom”, istaknuo je te naglasio kako je to bio i ključan razlog zbog kojeg se za potrebe filma upustio u dugotrajno istraživanje 18. stoljeća. Redovito je posjećivao muzeje te se za ovaj projekt inspirirao vodenim bojama, slikama i ostalim umjetninama iz tog razdoblja, oplemenivši ih pritom suvremenim idejama. Imao je potrebu u svoje kostime uključiti i moderne elemente kako bi ih učinio zaista posebnima. Tako je primjerice Cyranovu vojničku uniformu dizajnirao s gumbima na mjestima gdje bi inače bili šavovi što mu je omogućilo da njegov kostim neprestano mijenja i prilagođava radnji tijekom filma. Wright je film odlučio snimiti nakon što je pogledao mjuzikl o Cyranu utemeljen na adaptiranoj drami Erice Schmidt, inače supruge Petera Dinklagea koji je utjelovio istoimenog tragičnog junaka i na kazališnim daskama, ali Parrini inspiraciju za kostime nije potražio u postojećim adaptacijama – odlučio je odbaciti sve te slijediti isključivo svoju viziju.

Odlučan da kostime pročisti od svih nepotrebnih detalja kojima bi se mogla skrenuti pažnja publike, Parrini nije koristio oslikanu tkaninu, a ako obratite pozornost, uočit ćete i da nitko od likova u filmu ne nosi čipku ni nakit. Parrini je umjesto toga pripadnike različitih društvenih klasa odlučio međusobno razlikovati tako što je vojnike odjenuo u crveno, srednji stalež u zemljane tonove, a aristokraciju u pastelne boje. Važno je istaknuti i kako su Parrini i Wright nabavili velike količine bijele tkanine koju su zatim odlučili samostalno obojiti kako bi dobili točno one nijanse koje su zamislili. Također, s obzirom na to da je riječ o mjuziklu, bilo je važno koristiti prozračne materijale u kojima se lako kretati, skakati i plesati. Dojam lakoće Parrini je postigao slažući različite slojeve tkanine jedan na drugi, miješajući pritom međusobno različite boje poput slikara čijim se djelima inspirirao u Londonu i Rimu.

Kostimografkinja Jacqueline Durran s Wrightom je već surađivala na brojnim filmskim projektima, uključujući i Ponos i Predrasude, a za Cyrano je kreirala kostime za glavnu protagonistkinju Roxanne. Parrini je odjenuo sve ostale žene na setu, pritom naglasivši njihovu ženstvenost vidljivim korzetima i naglašenim dekolteima. No, korzete nosi i Cyranov nemesis De Guiche kojeg je utjelovio Ben Mendelsohn, a čiji su kostimi Parrinov osobni favorit. I Parrini i Durran za svoj su rad na filmu osvojili nominaciju za Oscara, apsolutno zasluženu ako nas pitate, a kada se tome priroda odlična gluma (Peter Dinklage je sjajan!) te slatkoća i prozračnost melodija, bez presedana se može reći kako je posljednji film Joea Wrighta jedan poprilično uspjeli projekt.