Šokantno nadrealan život velike Else Schiaparelli

Pisala je senzualnu poeziju zbog koje ju je obitelj poslala u samostan, surađivala s Dalijem i bila prva dizajnerica na naslovnici Timea

U pariškom Musée des Arts Décoratifs 6. srpnja otvorena je izložba pod imenom ‘Šokantno! Nadrealan život Else Schiaparelli’. Izložba donosi 520 radova od kojih je polovicu kreirala sama Schiaparelli dok se među ostalima ističu radovi aktualnog kreativnog direktora kuće Schiaparelli, Daniela Roseberryja. Izložena je haljina u kojoj je Lady Gaga pjevala himnu na inauguraciji Joea Bidena, haljina koju je Beyoncé nosila na 63. dodjelu Grammyja kao i ona sa zlatnim granama na prsima koju je Bella Hadid nosila na filmskom festivalu u Cannesu. No, Roseberry se nada, rekao je za Vogue, da će oni koje ovakvi noviji momenti privuku na izložbu, otkriti povijest kuće Schiaparelli i njezine osnivačice koja je zaista bila jedinstvena pojava u povijesti mode.

Elsa Schiaparelli rođena je 1890. godine u palači Corsini u Rimu. Otac joj je bio direktor čuvene knjižnice Lincei i profesor orijentalne književnosti, ujak astronom, a majka potomkinja obitelji Medici. Schiaparelli ili Schiap kako se često skraćeno oslovljava i dizajnerica i modna kuća, odrasla je okružena aristokratima i intelektualcima, studirala je filozofiju i bavila se umjetnošću od mladih dana u najrazličitijim disciplinama.

LONDON, NEW YORK, PARIZ

Schiaparelli je sanjala o tome da postane glumica, studirala je filozofiju na Sveučilištu u Rimu, a pisala je i pjesme. 1911. objavila je svoju prvu zbirku pod nazivom Arethusa, a radilo se o senzualnim pjesmama vrlo kontroverznim za ono doba. Kad je obitelj saznala za zbirku, odlučili su je poslati u samostan u Švicarskoj. No, Schiap je imala druge planove i nije namjeravala rane dvadesete provesti u samostanu. Počela je tako štrajkati glađu sve dok je nisu pustili da izađe i preseli se u London. Ondje je 1913. počela raditi kao dadilja te je puno slobodnog vremena provodila obilazeći izložbe i predavanja.

Jedno od njih bilo je i predavanje grofa Wilhelma Wendta de Kerlora u kojeg se Schiaparelli brzo zaljubila te se par vjenčao 1914. Dvije godine kasnije zajedno su preselili u New York gdje su živjeli od Elsina miraza koji se brzo topio, a 1920. dobili su kći Yvonne kojoj je dijagnosticirana dječja paraliza. Suprug joj je često bio odsutan dok je Elsa radila honorarne poslove i brinula se o bolesnoj kćeri pa je, opet vrlo šokantno za ono doba, odlučila zatražiti rastavu. Preselila se potom u Pariz gdje su liječenja za njezinu kći bila mnogo naprednija, počela je raditi u trgovini antikviteta, a večeri je provodila u slavnim pariškim barovima kao što je Le Bœuf sur le Toit u kojima se okupljala intelektualna elita.

PRVI SUSRET S MODOM

Već pri selidbi u New York, na brodu s kojim su tamo putovali, Elsa je upoznala suprugu dadaističkog slikara Francisa Picabije, Gabrielle. S njom je u New Yorku kratko i radila što joj je otvorilo put k poznanstvima s Manom Rayem i Marcelom Duchampom. A u Parizu u kojem su u dvadesetima obitavali svi važni aktualni umjetnici, ta su se poznanstva samo širila. Jednog je dana tako pratila prijateljicu na probu haljine kod slavnog Paula Poireta i sama isprobala par kombinacija kad joj je dizajner odlučio posuditi nekoliko komada uvidjevši da bi atipična žena poput nje bila sjajna reklama za njegov dizajnerski studio. Bio je to prijelomni trenutak u njezinom životu u kojem je upoznala svu raskoš mode i mogućnosti za vlastiti umjetnički razvoj u tom smjeru.

Vlastiti brend pokrenula je 1927. godine, a komad koji ju je odmah u startu proslavio bio je ručno pleteni pulover s tzv. trompe-l’œil motivom. Radi se o tehnici kojom se u slikarstvu dobiva iluzija dubine. Vogue je pulover odmah proglasio remek djelom i odjednom je Elsin stan u kojem je brend pokrenut postao premalen. Iduće je godine otvorila atelje, salone i urede na adresi 4 Rue de la Paix i počela kreirati i kupaće kostime, odjeću za plažu, modne dodatke, a sve s trompe-l’œil motivima koji su postali njezin zaštitni znak. Bilo je zaista inovativno ukrašavati sportsku odjeću sa snažnim elementima kao što su bile kosturske glave, kornjače i tetovaže kakve su nosili mornari. I to je postalo specifično za Elsu Schiaparelli. Uskoro je predstavila i kabanice od gumirane vune i svile, kombinezone s vidljivim zatvaračima, culottes hlače, večernje haljine koje su se mogle nositi s obje strane pri čemu bi jedna bila bijela, a jedna crna.

Kreirala je i tzv. mad cap, pletenu kapicu šiljastog vrha koju je nosila i Katherine Hepburn, a koja je bila toliko kopirana da je Schiaparelli požalila što ju je uopće kreirala. Osmislila je i suknju s hlačama u kojoj se 1931. španjolska tenisačica Lilí Álvarez pojavila na Wimbledonu i potpuno šokirala svijet. Iste je godine dizajnerica premjestila svoju trgovinu na adresu 21 Place Vendome gdje je postala poznata kao Schiap Shop, a gdje se i danas nalazi sjedište tvrtke. Već iduće godine imala je oko 400 zaposlenih te je otvorila trgovinu u Londonu i ured u New Yorku, a još godinu kasnije broj zaposlenih se gotovo udvostručio. Njezinu su odjeću već tada uz spomenutu Katherine Hepburn nosile i buduća vojvotkinja od Windsora Wallis Simpson, Greta Garbo, Lauren Bacall, Gala Dali, Vivien Leigh, Ginger Rogers, Juliette Gréco, Mae West i niz drugih.

SURADNJE S VELIKIM UMJETNICIMA

Elsa Schiaparelli tijekom svoje dizajnerske karijere nije odvajala modu i umjetnost. Dapače, upravo je njezina kreativna inovativnost bila ta s kojom su njezine kreacije osvojile svijet. Tijekom karijere surađivala je s nizom umjetnika koji su joj pomogli raditi na kolekcijama odjeće, nakita i modnih dodataka. Slikar Jean Dunand slikao je trompe-l’œil motive na njezinoj odjeći, sa spisateljicom Elsom Triolet kreirala je Aspirin ogrlicu načinjenu od perlica koje izgledaju kao tablete, s Albetom Giacomettijem kreirala je nakit, Pérugia i Roger Vivier dizajnirali su joj cipele, Lesage vez, a Man Ray često je fotografirao i njezine komade i nju samu.

Neke od svojih najprepoznatljivijih komada kreirala je u suradnji sa Salvadorom Dalijem. To je svakako bio šešir u obliku cipele, zatim Lobster haljina s motivom jastoga kojeg je oslikao Dali kao i uska Skeleton haljina koje je na sebi imala punjene krojne dijelove u obliku izbočenih ljudskih kostiju. Osim toga, za Schiaparelli je vrlo prepoznatljiva bila boja fuksije koja je postala poznata kao Schiaparelli ružičasta. Tu je boju otkrila na Cartier dijamantu koji je nosila njezina prijateljica Daisy Fellowes, a koja je, napisala je dizajnerica u svojoj autobiografiji Shocking Life, “svijetla, nemoguća, drska, postojana, životvorna, poput sve svjetlosti i ptica i riba na svijetu zajedno, boja Kine i Perua, ali ne i Zapada – šokantna boja, čista i nerazrijeđena.” U toj je boji bilo i pakiranje njezinog parfema koji je također nosio naziv Shocking.

Njezin je utjecaj u tridesetima bio toliko velik da je 1934. postala prva ženska modna dizajnerica na naslovnici magazina Time. A taj je utjecaj vidljiv i danas. Prva je počela koristiti zatvarače u boji tkanine, kreirati dizajnerske sunčane naočale, među prvima je prikazivala kolekcije u obliku revija s glazbom i umjetnošću u pozadini i upravo je ona bila prva koja je svojim kolekcijama davala teme što ne samo da danas rade sve modne kuće već prema istom principu studenti modnog dizajna rade svoje studentske kolekcije.

DRUGI SVJETSKI RAT I UMIROVLJENJE

Kad je Drugi svjetski rat počeo buktjeti u Europi, Schiaparelli je pokušala održati svoj atelje na životu. U tim je godinama lansirala još jedan novi parfem, a provela je neko vrijeme i u SAD-u gdje je držala predavanja o modnom dizajnu. Tamo je početkom 40-ih postala prva Europljanka koja je dobila Neiman Marcus nagradu za doprinos modi, a dobila je i ponudu iz MoMA-e da postale direktorica njihovog odjela za modni dizajn. Odbila ju je i vratila se u Pariz kako bi neke od ključnih poslova prebacila na ljude od povjerenja i ponovno se vratila u New York gdje je provela rat budući da nije bilo sigurno da kao Talijanka nastavi boraviti u Parizu tijekom ratnih godina. No, čim je Francuska oslobođena, Schiaparelli se ponovno vratila u Pariz i nastavila dizajnirati već u rujnu 1945. godine.

Iste je godine za kreativnog direktora Schiaparelli butika imenovan Hubert de Givenchy, otvorena je tvornica parfema malo izvan Pariza te su lansirani novi parfemi, a Elsa je nastavila šokirati publiku kolekcijama kao što je bila Constellation koja se sastojala od šest haljina, jednog dvostranog kaputa i tri sklopiva šešira – savršena za žene koje mnogo putuju. Kad je predstavljena na pisti kolekcija nije ni bila dovršena jer je dio njezinih zaposlenika bio u štrajku, no svejedno ju je New York Times proglasio upečatljivom, a Newsweek posvetio svoju naslovnicu velikoj dizajnerici. Ipak, unatoč velikom uspjehu i dobroj prodaji parfema, Schiaparelli je tvrdila da se svijet visoke mode promijenio i odlučila je zatvoriti svoju kuću 1954. U mirovini se posvetila pisanju svoje autobiografije Shocking Life, živjela je između Pariz i Tunisa gdje je imala kuću, a preminula je u snu 1973. godine, u dobi od 84. godini života.