Kako su Jacobs, Galliano, Ford i McQueen postali kolateralne žrtve rivalstva najbogatijih ljudi mode

Ako živite u uvjerenju da je svijet visoke mode sofisticiran, održiv i miljama udaljen od toksične industrije brze mode, pogledajte novi dokumentarni serijal Kingdom of Dreams koji je početkom studenog stigao na HBO Max. Mini serijal od četiri epizode prati pad i ponovni uspon najvećih svjetskih modnih kuća od 1980-ih do ranih 2000-ih. Misfits Entertainment koji stoji i iza dokumentarnog filma McQueen iz 2018. koji je bio nominiran za nagradu BAFTA, u ovom se filmu naizgled bavi dizajnerskim zvijezdama Alexanderom McQueenom, Tomom Fordom, Johnom Gallianom i Marcom Jacobsom. No, glavni interes su im oni koji drže konce i, realno, spomenute dizajnere u šaci, a to su Bernard Arnault i François Pinault.

Arnault je najbogatiji čovjek u Francuskoj. Prošle godine je na jedno kratko vrijeme bio i najbogatiji čovjek na svijetu. Težak je 159 milijardi dolara. Karijeru u modi započeo je kad je uspio nagovoriti oca poduzetnika da 1984. kupe tekstilnu tvrtku Boussac Saint-Frères. Arnault je već tada imao viziju jer, iako pred propasti, Boussac Saint-Frères u svom je portfoliju imala jedan važan adut – kuću Christian Dior.

POČETAK GRADNJE NAJVEĆIH SVJETSKIH KONGLOMERATA

Kupnja Diora bila je početak Arnaultove dominacije svijetom mode i upravo u tom periodu počinje dokumentarni serijal Kingdom of Dreams. Najmoćnije modne kuće u osamdesetima bile su pred propasti. Budući da je preminuo još 1957. nakon samo 10 godina postojanja svog brenda, javnost je već zaboravila tko je uopće Christian Dior. Iako još živ i dizajnerski aktivan, brend Huberta de Givenchyja više nije bio ni popularan ni profitabilan. Louis Vuitton još uvijek je bio samo brend luksuzne prtljage i nije nudio odjeću. A kuća Gucci pod teretom obiteljskih razmirica i nasilja te razmetljivog životnog stila došla je na sam rub provalije.

Arnault je znao da tu ipak ima nešto više. Preuzeo je Dior, otpustio tisuće ljudi i doveo londonskog dizajnerskog wunderkinda Johna Galliana da vodi brend. Galliano je obožavao Diora i znao točno što mu je činiti na poziciji kreativnog direktora i apsolutno je oduševljavao publiku, medije i kupce. Prodaja je iz godine u godinu rasla i rasla i rasla. Onda je Arnault preuzeo i Givenchy i najurio njegovog osnivača iz vlastite modne kuće. Poučen velikim uspjehom njegovog prvog londonskog talenta, u Givenchy je doveo još jednog u kojeg se uzdao na isti način, Alexandera McQueena. Preuzeo je i Louis Vuitton, no nije baš znao što bi s tom prtljagom pa je doveo još jednog wunderkinda o kojem se pak brujalo preko bare, Marca Jacobsa. I do kraja devedesetih bio je najbogatiji čovjek u svijetu mode.

Gucciju se paralelno odvijao potpuni kaos, no obitelj je donijela dobru odluku i na čelo dovela pravnika Domenica De Solea. De Sole je preokrenuo tvrtku naglavačke, učinio je jednom od prvih velikih modnih kuća koja je javno ponudila svoje dionice i tražeći načine da pritom dodatno uštedi, u timu koji je već postojao u Gucciju pronašao je novog kreativnog direktora, Toma Forda. Ford je bio njegov Galliano. Sjajno su se slagali i obožavali jedan drugoga. De Sole je vodio posao, a Ford dizajn i Gucci je ponovno postao profitabilan.

Pojavio se, međutim, jedan problem. Velika količina dionica otkupljenih kroz javnu ponudu, ali i od privatnih vlasnika odjednom je bila u vlasništvu Bernarda Arnaulta. U strahu da ih Arnault ne preuzme i poremeti sklad koji su imali, De Sole je neprestano izdavao nove dionice koje je dijelio zaposlenicima samo kako bi smanjio Arnaultov udio. Ovaj ga je potom tužio pa je De Sole tužio njega i sve se tako vrtjelo u krug dok se nije pojavilo rješenje. De Soleu je u tajnosti pristupio čovjek koji do tada nije imao veze s modnom industrijom. Bio je to čovjek koji će brzo nakon toga postati Arnaultov najveći rival, François Pinault.

Pinault je kupio Gucci, a brzo nakon i Saint Laurent te je oformio Gucci grupu. Novi konglomerat koji će biti najveća konkurencija Arnaultovom LVMH-u. Natjecali su se u apsolutno svemu, a ponajviše u tome tko će najviše zaraditi. Tu je Arnault uvijek bio jači i danas jest što i nije čudno jer je došao iz relativno imućne obitelji koja mu je omogućila da mnogo ranije počne graditi svoje bogatstvo nego što je to mogao Pinault koji je došao iz skromne obitelji i samostalno krenuo od nule. No, Pinault se nije namjeravao samo tako predati.

DIZAJNERI PUCAJU POD PRITISKOM

“Umjetnike ne tjeramo da svaka dva mjeseca organiziraju novu izložbu. Ne očekujemo da mogu biti tako intenzivno kreativni konstantno. Zašto to onda činimo dizajnerima?”, rekla je manekenka Lily Collins u jednoj od izjava u dokumentarnom filmu. Arnault i Pinault svoje su najbolje konje itekako forsirali da bi uvijek bili spremni za utrku. I pobjedu. Alexander McQueen nije bio posebno uspješan u Givenchyju. Sam je priznao da je prihvatio posao kako bi sav zarađeni novac mogao uložiti u vlastiti brend, nije mu se sviđao život u Parizu, a Arnault ga nije posebno cijenio te ga je angažirao primarno zbog njegove popularnosti koju je stekao s vlastitim brendom. McQueen je bio veliki prgavac, slao bi mu selfije s Pinaultom s modnih tuluma, a onda se s njim počeo tajno nalaziti pa ga je ovaj uskoro nagovorio da napusti Givenchy te je kupio njegov osobni brend. McQueen je bio u ekstazi no nije očekivao da će mu Pinault i njegovi ljudi uskoro itekako podrezati krila i diktirati sve što smije, a što ne smije raditi.

Još su radikalniji bili u slučaju Guccija. Kad su De Soleu i Fordu istekli ugovori početkom 2004. godine Pinault ih se obojice bez treptaja riješio unatoč tome što su bili sinonim za Gucci i praktički ga podigli iz pepela. Toma Forda to je potpuno shrvalo te se godinama nakon borio s ovisnošću o drogama i alkoholu i nikad više nije postao kreativni direktor nijednog drugog brenda osim vlastitog. Alexander McQueen bio je još osjetljivi. Sve je shvaćao vrlo osobno, bio je impulzivan i jako teško podnosio pritisak. Također se borio s drogom i alkoholom, a 2010. godine oduzeo si je život. Njegov nećak u filmu govori da ga je vidio dan prije nego se to dogodilo u iznimno dobrom raspoloženju, sa svojevrsnom lakoćom kao da se riješio nekog velikog tereta.

Pod pritiskom se slomio i Marc Jacobs. Dizajner se također borio s drogom i alkoholom o čemu je otvoreno govorio u javnosti, a zbog čega se počeo ponašati sasvim neuračunljivo. S revijama je kasnio po dva sata dok je u publici sjedio i čekao sam Arnault, ne bi se pojavljivao na poslu i jako se teško nosio s pritiskom. U 16 godina koliko je bio u Vuittonu pretvorio ga je u najvrjedniji pret-a-porter brend na svijetu, a očekivalo se da on nastavi rasti i rasti i rasti iz kvartala u kvartal. Jacobs je sam otišao iz brenda 2013. godine, prijavio se u kliniku za odvikavanje, danas je trijezan i dizajnira samo za vlastiti brend.

John Galliano kao i svi spomenuti također se borio s alkoholom, drogom, tabletama protiv bolova i tabletama za spavanje. Potpuno se slomio nakon što je od posljedica srčanog udara uzrokovanog enormnim količinama kokaina 2007. godine preminuo njegov blizak prijatelj i desna ruka, Steven Robinson. Četiri godine kasnije u jednom pariškom baru dizajner je imao antisemitski ispad i derao se na jednu gošću zbog čega ga je Arnault odmah otpustio iz Diora. U Parizu mu je suđeno, kažnjen je novčanom kaznom od 6 tisuća eura, a tijekom suđenja je sve pripisao trostrukoj ovisnosti, o alkoholu, tabletama za spavanje i Valiumu, koje je, kazao je, počeo konzumirati u prekomjernim količinama upravo 2007. kad je Stevens preminuo. Danas radi kao kreativni direktor kuće Margiela, ali se još uvijek rijetko pojavljuje u javnosti i medijima.

ANNA WINTOUR KAO KLJUČNA KARTA

Zanimljiv detalj u filmu otkriva nam i to kako su uopće poslovni ljudi poput Arnaulta i Pinaulta koji nemaju posebno velik interes za modu kao oblik umjetnosti, mogli prepoznati talente poput McQueena, Galliana i ostalih i zašto se nisu zgražali nad njihovim kontroverznim kolekcijama iz mladih dana kao većina ljudi njihovih godina i statusa. Tajna je u tome da su imali dobru savjetnicu. Ženu koja je i danas najmoćnija osoba u svijetu mode po pitanju utjecaja na druge, onu za koju se kaže da određuje sve trendove, odlučuje tko će biti zvijezda i čijem se rasporedu prilagođavaju revije i lansiranja novih kolekcija. Naravno da se radi o Anni Wintour.

Za savjete je redovito zovu i Arnault i Pinault, a upravo je ona bila tak koja im je šapnula u uho da pozovu četvoricu velikih dizajnera u svoje brendove. Unatoč iznimno dramatičnim i tragičnim završetcima kakve je svaki od njih imao u spomenutim modnim kućama, Wintour je bila u pravu. Njihovi talenti pomogli su Arnaultu i Pinaultu da postanu i do danas ostanu najmoćniji ljudi svijeta mode. Njih dvojica i danas se grčevito bore za što veći broj dizajnerskih zvijezda u svojim modnim kućama i jako im je stalo da dobro odaberu.

Arnault tako već godinu dana analizira tko bi mogao zamijeniti prerano preminulog Virgila Abloha u Louisu Vuittonu dok u svom arsenalu ima i megazvijezde Jonathana Andersona (Loewe), Kima Jonesa (Fendi), Hedija Slimanea (Celine) i Mariju Graziju Chiuri (Dior). A vjerojatno je i poprilično ljubomoran na Pinaulta koji, iako siromašniji od njega za dobrih 125 milijardi dolara, trenutačno ima Alessandra Michelea (Gucci), Alexandrea Vauthiera (Saint Laurent), Matthieua Blazyja (Bottega Veneta) i najveću dizajnersku zvijezdu Demnu (Balenciaga). Ostaje se samo nadati da i oni neće završiti kao njihovi talentirani prethodnici.