SUPERMAME

Sve što nisam znala o ili kako sam ja zamišljala dojenje? Iskreno, baš onako kao u filmu ili na Instagramu

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.

Kad sam razmišljala o novoj temi za kolumnu, sjetila sam se da nikada nisam pisala o svom iskustvu dojenja. No najviše me na to potaknula jedna stvar koja je najčešći predmet rasprave na svim “mamećim” grupama i forumima. Jedna stvar oko koje se mame najčešće svađaju i međusobno osuđuju. Ako si majka, sigurno već znaš o kojoj se temi radi.

Da, pogodila si – dojenje i/ili nedojenje.

No, krenimo ispočetka. Kako sam ja zamišljala dojenje? Iskreno, baš onako kao u filmu ili na Instagramu. Stavit ću svoje dijete na grudi i to će biti to. Dojenje me uopće nije zabrinjavalo. Zdrava sam, nemam problema, trudnoća je super, sve će ići glatko. Što sam ja znala o dojenju prije dojenja? Apsolutno ništa. Na trudničkom tečaju spomenuli su kolostrum, mastitis, jastučiće za dojenje i Purelan mast. Što sam naučila u bolnici o dojenju? Ništa. Babica je bacila brzinski pogled na hvat i rekla da moram masirati grudi i otišla dalje.

View this post on Instagram

A post shared by Martina (@supermama.martina)

I sve je bilo u redu. Očito mi ide, beba spava, čini se da je zadovoljna, pelena je mokra. I išlo je sve ok dok nisam dobila ragade (spucale bradavice). Imam mast, brzo ćemo mi to riješiti. Nakon par dana nema poboljšanja, sve gore i gore. Dojenje nije nimalo ugodno. U roku od tjedan dana, iz očaja, isprobala sam sve. Od šeširića do srebrnih kapica. Imala sam kolekciju pomagala za dojenje na kojoj bi mi pozavidjela većina. No i dalje ništa ne pomaže. Nema te masti koja bi mogla ublažiti sve one bolove kroz koje sam prolazila. Mrak mi pada na oči svaki put kad čujem njegov plač koji govori “nahrani me”. Ne, opet! Dojim do krvi, doslovno. Plače on, plačem ja (zašto to ne prikazuju u filmovima!?).

Izluđena, očajna, razočarana u sebe i preumorna, ne odustajem. Kakva sam ja to majka ako ne mogu dati najbolje svome djetetu? Jer to je majčino mlijeko – najbolje i najzdravije za dijete. Takozvano tekuće zlato. Sve ostalo je nebitno. Već nekoliko dana za redom hodam gola do struka. Sva sreća bilo je jedno od najvrućih ljeta. Čak me i lagana potkošulja boli. Ne mogu se niti ispraviti. Zovem u pomoć patronažne sestre koje dolaze dan poslije, namrgođene i neljubazne. Da, to su ragade, govore mi. Mazati s majčinim mlijekom i sušiti na zraku. Mentalno se još više raspadam nakon tog posjeta.

Kakva sam ja to majka ako ne mogu dati najbolje svome djetetu?

Igrom slučaja dolazim do broja telefona od jedne doule. Zadnja šansa. Dan poslije dolazi do mene, pričamo o svemu, o postporođajnoj depresiji i svemu onome kroz što prolazim. Bio je dovoljan jedan pogled da mi kaže da beba nema dobar hvat, daje mi par savjeta i zaista od tog dana sve kreće na bolje. Uspjela sam. Jest da sam u međuvremenu izgubila razum, ali ja sam majka koja svom djetetu želi najbolje. Ja nisam bitna.

Oko trećeg mjeseca na rutinskom pregledu kod pedijatra govore mi da beba slabo dobiva na težini i da bih trebala uvesti i bočicu. Klimam glavom, ok, ali osjećam se kao da mi se svijet ruši od nogama. Odlazim u park i plačem. Ja da svom djetetu dajem formulu!? Ne dolazi u obzir. Opet se savjetujem na sve strane, stavljam bebu češće na grudi i na sljedećem pregledu pucam od ponosa jer moje dijete dobiva na težini. I jer mu nisam mu dala onaj “otrov”.

Voljela bih da sam djetetu prvih par mjeseci umjesto depresivne i očajne, dala smirenu, sretnu i zadovoljnu majku

Što vam u biti želim reći s ovim mojim tekstom? Da sam dobra mama jer nisam odustala od dojenja? Apsolutno ne! Da, na kraju sam uspješno dojila 13 mjeseci, ali da mogu vratiti film unatrag – bi li opet kroz sve prošla? Vjerojatno ne. Voljela bih da sam svome djetetu tih prvih par mjeseci umjesto depresivne i očajne, dala smirenu, sretnu i zadovoljnu majku. Danas se toga perioda, nažalost, sjećam kao u magli. Postpartalno razdoblje ne bi trebalo biti stresno za niti jednu majku.

Iako sam pobornica dojenja jer znam koliko je zdravo i koje su sve prednosti kako za dijete, tako i za majku, u isto vrijeme želim dati i podršku svim mamama koje ne doje. Znam majke koje su išle kupovati adaptirano mlijeko u kasnim noćnim satima s kapuljačom preko glave, u strahu da ih netko ne vidi (zaista, ne izmišljam). Znam majke koje se boje osuđujućih komentara pa hrane dijete formulom samo doma. Znam one koje se osjećaju kao nedovoljno dobre majke jer nisu uspjele dojiti i pružiti “najbolje” svome djetetu.

Iako sam pobornica dojenja, u isto vrijeme želim dati i podršku svim mamama koje ne doje

Sretna sam jer se sve više priča o dojenju, što je sve više zajednica koje daju podršku dojenju, što je dostupno puno više informacija nego što je bilo recimo prije šest godina kad sam ja postala majka. Opet, ne smijemo zaboraviti da se ne nalaze sve majke u istoj situaciji. Nemaju sve žene pristup informacijama i edukacijama, niti ih si mogu priuštiti. Nemaju sve žene podršku svojih najbližih. Nemaju sve žene postpartalno razdoblje kakvo zaslužuju.

Umjesto da pričamo što je bolje, ajmo se više fokusirati na međusobnu podršku i poštivati tuđe izbore iako se nužno ne slažemo s njima. Majčino mlijeko, formula, ili kombinirano dojenje – majčin izbor je najbolji, kakav god bio.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube