Prošnja je dosta riskantan potez jer strana koja prosi nikada ne može biti 100 posto sigurna hoće li partner ili partnerica pristati na nju
Iako se logičnim čini da se nakon godina i godina veze par odluči vjenčati, nekim pojedincima vezivanje brakom uopće ne pada na pamet, čak ni ako ih partner zaprosi na najromantičniji način, baš kao u filmovima.
Još veći pritisak stvaraju prošnje u javnosti gdje neželjena publika očekuje da žena kaže ‘da’, kako bi njoj i njezinom proscu mogli zapljeskati i pričati kako su svjedočili predivnoj prosidbi. Ono što se uopće ne pitaju jest želi li ta žena uopće brak i koja je pozadina cijele priče.
Zato smo nagovorile pet cura da nam ispričaju kako ih je partner zaprosio, zašto su rekle ‘ne’ i kako je dalje tekla njihova priča.
Lucija, 25
“Radila sam na sezoni preko ljeta u Baškoj vodi i prve godine sam upoznala jednog tipa s kojim sam se spetljala. Ja sam tad imala 17 ili 18 godina, a on negdje 23. Družili smo se cijelo ljeto i malo sam se zaljubila, ali sam i bila svjesna da to neće trajati jer živimo kilometrima daleko i vidjela sam to kao ljetnu avanturu. Došla sam i iduće godine, opet smo se našli i prije nego sam se vraćala u Zagreb on je odlučio kleknuti. Kupio je prsten i sve i stvarno me pitao da se udam za njega. Potpuno me izbezumio, ostala sam šutjeti i gledati u njega. Čak mislim da sam se malo tresla jer mi je bilo tako teško i neugodno, a znala sam i da ću ga povrijediti. Sjećam se da sam stavila ruke na lice i rekla mu da se digne i samo počela plakati. Teško mi je sjetiti se kako je reagirao, samo znam da je bilo jako jako neugodno i teško. Rekla sam mu da ne mislim da smo dovoljno ozbiljni i da nisam razmišljala o takvim stvarima još, da nisam spremna. Nakon toga sam se vratila u Zagreb, a on je potpuno ignorirao sve moje pozive i poruke. Nikad se nakon toga više nismo čuli.”
Mirna, 28
“Prije osam godina upoznala sam divnog dečka s kojim sam definitivno vidjela budućnost. U svemu smo si odgovarali, čak smo odmah na početku veze pričali o braku, koliko želimo imati djece jer smo htjeli znati apsolutno sve jedno o drugom. No, prevario me i oprostila sam mu, no naš odnos nikada više nije bio isti. Voljela sam ga i dalje i uspjela sam vratiti povjerenje u njega pa nam je bilo super. Nisam razmišljala o braku jer mi se iskreno ne žuri, ali on se valjda bojao da me ne izgubi pa me zaprosio prije nekoliko mjeseci i to nakon što smo se jedne večeri poseksali. Bila sam u šoku, nisam znala što da kažem, samo sam zurila u zid. Rekao je da kažem nešto, ali nisam znala što. Sve je ispalo toliko neugodno i smiješno. Rekla sam mu da se ne namjeravam udati za njega, barem ne još i vidjela sam razočaranje u njegovim očima. Od tog trenutka smo se sve više udaljavali i na kraju prekinuli. Ne znam, žao mi je što je tako završilo. Možda jest bačeno osam godina u vjetar, ali bolje da smo to napravili sad nego ostali u vezi koja nema budućnost.”
Vedrana, 35
“Bili smo četiri godine u vezi, a zadnjih godinu dana se ponašao kao potpuni debil. Otišla sam sama na more, na što je poludio i kada sam se vratila, zaprosio me. Rekla sam ne jer sam shvatila da to nije život za mene, da se zapravo uopće ne poznajemo niti si pašemo. Nije me više privlačio i samo sam čekala njegovu pažnju koju mi nije davao. Kada me zaprosio, bilo mi je jako neugodno, ali sam se, unatoč suzama, ipak uspjela pribrati. Prekinuli smo i oboje smo bili loše; možda više on nego ja. Mislim da se još uvijek nije oporavio od toga, ali što ću. Nekada treba misliti samo na sebe i ono što ti želiš. Sada imam novog partnera, sretna sam i da, željela bih se udati jednog dana.”
Anja, 28
“U vezi smo već pet godina, ali smo nekako od samog početka znali da je to to. Za našu četvrtu godišnjicu otišli smo na večeru u nešto skuplji restoran, gdje smo jeli sva ona jela s fensi nazivima u imenu i to u tri slijeda uz pripadajuće vino s visokim postotkom alkohola. Taman je bilo vrijeme Adventa pa smo odlučili na odlasku kući prošetati Zrinjevcem i popiti koju čašicu na kućicama, da se ugrijemo, jasno. I tako se on samo odjednom našao na koljenima. Sva sreća, oko nas je bilo puno previše ljudi pa nitko nije primijetio što se događa. Nije ni stigao izreći „Hoćeš li se udati za mene“ jer sam se ja počela udaljavati (bolje rečeno bježati). Znam da nisam reagirala najbolje, ali iznenadio me. Plus, alkohol je odigrao svoju ulogu. Krenuo je za mnom i tako smo hodali jedan iza drugoga, dobrih pola sata, sve do stana. Kad smo napokon stigli doma bilo je vrijeme za neizbježni razgovor. Objasnila sam mu da ga volim, ali da ne želim brak. Barem ne sada. On je rekao da se nadao drugačijem odgovoru i da je već u svojoj glavi isplanirao svadbu i otišao pomalo razočaran u sobu. Vratio se vrlo brzo i priznao da mu je moja odluka teško pala, ali da me razumije i da je spreman čekati koliko god treba. I eto nas tako godinu dana kasnije i dalje bez prstena na ruci, jednako sretni kao i prvog dana.”
Ivona, 31
“Nakon završetka srednje škole odlučila sam da ću ići studirati u inozemstvo. Dečko, s kojim sam do tada bila već dvije godine, nije mogao prihvatiti moju odluku. Rekla sam mu da nemam razloga ostati, što ga je totalno slomilo. Bio je baš utučen, plakao je danima i jedne večeri dok smo ležali u krevetu, pitao je da se udam za njega. Znam da je to bio očajnički potez jer je mislio da ću tada ostati, ali rekla sam ne, na što se jako nadurio. Nikad mi to nije oprostio. Kad sam se nakon nekoliko godina vratila u Hrvatsku, slučajno sam ga vidjela u jednom klubu. Počeo je pričati sa mnom dok nije skužio da sam to ja i onda se samo pokupio. Bilo mi je malo smiješno da ga to muči svo ovo vrijeme, ali što ja tu mogu.”