Naše priče o Djedu Božićnjaku ili kako smo provodile blagdane kada smo bile male. Imamo i fotke

Prisjetile smo se kako je to bilo nekad i zamolile roditelje da izvuku naše stare fotografije

Sjećate li se Božića kada ste bili mali? Ako ste ih slavili u devedesetima, sigurno ih pamtite po lošoj odjeći, korporativnim darivanjima i možda glazbi. Uvijek je zabavno zaviriti u stare fotografije i umrijeti od smijeha. Mi smo se ovog Badnjaka odlučile baš za to. Dobro smo se nasmijale, prisjetile nekih potpuno drugačijih vremena, a možda i vas danas potaknemo na isto!

Nives Bošnjak, urednica mode

Nikad nisam vjerovala u Djeda Božićnjaka. Roditelji su me svake godine pitali što želim za Božić, barem onih godina kojih se sjećam. Božiće iz djetinjstva zato pamtim po licitarskim srcima na boru jer su to bili ukrasi kojima se kiti bor, a ne kuglice. Pamtim ga i po hrani. Na Božić se uvijek jede purica s mlincima i cikla, a za Novu godinu odojak i francuska salata.

Nedavno sam saznala da je to zato što purice bacaju zemlju prema iza dok je svinje njuškom guraju prema naprijed pa tako ostavljamo staru godinu iza sebe, a ulazimo u novu s pogledom prema naprijed. (Hvala Davoru Igriću i njegovim kumrovečkim korijenima preko kojih je ovu informaciju podijelio sa mnom.)

Tina Bačić, glavna urednica

Sjećam se točno kada sam otkrila da Djed Božićnjak (tada Djed Mraz) ne postoji, kada sam čula mamu kako se po noći šulja da stavi poklone pod bor. Mislim, shvatila sam i ranije da ga nema, ali to je bio prvi dokaz i trenutak kada je ta ideja potpuno nestala. Te dane najviše pamtim po mirisu bora i uzbuđenju kada bi ga tata unio u stan. Sestra i ja nismo mogle dočekati da ga krenemo uređivati, a onda smo stvarno jedva čekale jutro.

Bile su to neke magične noći u iščekivanju, kao da je bila neka posebna i drugačija energija u zraku. Sviđa mi se ta ideja misterioznosti i načina na koji razvija dječju maštu. Meni je to bilo super i bila sam jako sretna što on postoji. Ok, osim na ovoj slici, Djeda Mrazovi u stvarnosti su stvarno ‘creepy’.

Katarina Drvodelić, novinarka

Naši Božići su uvijek bili dosta tradicionalni i zapravo nisam nikada vjerovala da postoji Djed Božićnjak ili Mraz, kako god. Oduvijek sam znala da mi roditelji donose poklone, ali glavno je bilo da su mi usadili ideju da moram biti dobra kako bi ih uopće dobila. Točno se sjećam svakog Božića, točnije Badnjaka (jer mi tada navečer kitimo bor i dobivamo poklone) kada bi okitili bor i nakon toga bi kao stariji brat i ja izašli iz kuće da vidimo kako bor izgleda s ulice. Dobra fora, roditelji. Naravno, oni su u međuvremenu donijeli poklone pod bor.

Inače nismo nikada previše brinuli za poklone, uvijek je glavno bilo samo da se družimo svi zajedno i volimo. Poštujemo i tradiciju i uvijek ‘donosimo Božić’ u kuću pa imamo zajedničku svečanu večeru. Oduvijek sam obožavala Božić i to se još uvijek nije promijenilo. Tradicija, ljubav i obitelj. To je sve što mi je tih dana trebalo, a i još uvijek je tako.

Veronika Švob, novinarka

Prva emocija koju mogu dozvati je miris prirodnog bora i šarm njegove nepravilnosti. U stanu smo tada imali peć na drva tako da se on jako brzo sušio i svaki dan je bilo sve manje iglica na njemu. Na vrhu je uvijek stajao čuvar kojeg smo tada zvali Djed Mraz i bio nam je najomiljeniji dodatak. Znamo i zašto. Ne znam točno kada je to bilo, ali vrlo brzo sam skužila da poklone donosi mama, jer smo se sestra i ja uvijek šmucale po smočnici u potrazi za neistraženim. Isto tako, imali smo obiteljske prijatelje s čijim smo sinom redovito rrušili bor u igri.

Svake se godine tradicionalno kitio bor na Badnjak uz nezaobilazne božićne pjesme, 75 posto obitelji je pjevalo u crkvenom zboru tako da smo imali svoj privatni repertoar. Bilo je fora, često nam je došla i baka koja je mijesila svaki dan nešto novo, a najviše se sjećam orehnjače koju imamo i danas, i vanilin kiflica koje su mi bile najbolje na svijetu. Najčešće smo dobivale igračke, ma da na ovoj desnoj fotki meni izgleda kao da sam dobila Bajaderu. Pitat ću svoje o čemu se tu radilo.