Kukamo li više nego naše majke ili zašto nam je toliko važno znati da nismo same
U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.
Vozim se u autobusu, iza mene sjede dvije starije gospođe, listaju časopis i komentiraju intervju s jednom našom poznatom novopečenom majkom. Naravno, nema onoga što dotične gospođe o njoj ne znaju. Poznaju ju bolje nego njezina vlastita majka. Njihovi sočni tračevi i nagađanja zabavljali su me na mom dugom i pomalo dosadnom putu sve dok me jedna rečenica nije poprilično uznemirila. Jedna rečenica koju sam čula bezbroj puta otkada sam majka. “Ah, te moderne majke samo kukaju.”
Ovo je rečenica koju često izgovaraju starije generacije, popraćena, naravno, pričama kako su nekad žene rađale nasred polja i prokuhavale pelene. Sve to stoji. No, moderno majčinstvo sa sobom je donijelo neke nove izazove. Današnjim majkama danas je u mnogočemu puno lakše nego što je to bilo prijašnjim generacijama (hvala Bogu na pametnim usisavačima, sušilicama i perilicama za suđe), no znači li to ujedno da se ne smijemo požaliti? Znači li to da kukamo više nego što su kukale naše majke? Odmah ću vam dati odgovor. Ne znači. Žalimo se isto kao i generacije prije nas, no na drugačiji način.
Naše majke žalile su se u tajnosti, mi se žalimo javno
Naše majke imale su svoje selo. Mi ga nemamo, morale smo ga stvoriti. I stvorile smo ga zahvaljujući internetu. Naše majke žalile su se prijateljici, svekrvi i susjedi. Mi se žalimo gotovo svakoj osobi na planeti koja ima WiFi i koristi društvene mreže. Njihovo kukanje rijetko kad bi se čulo dalje od ulaznih vrata zgrade, možda bi nekad pobjeglo na ulicu, no ne bi daleko stiglo. Naše kukanje svjetski je putnik. Naše majke žalile su se u tajnosti, mi se žalimo javno. Jer tako želimo. Jer nam je tako lakše. Jer se tako ne osjećamo same.
Svaka od nas barem se jednom u životu usporedila s jednom od onih savršenih mama s društvenih mreža koje se nikada ne žale kako im je teško i čija aura isijava beskrajnu sreću. I ja to radim, priznajem, osobito kad sam u PMS-u. I iako znamo da iza tih kvadratića postoji neka sasvim druga priča (i vjerojatno sasvim drugačija osoba), zbog takvih vječno nasmijanih mama ponekad se osjećamo kao da negdje griješimo. I zato nam je puno lakše kad čujemo da ima još jedna mama koja nije stigla skuhati večeru, pa je naručila pizzu nego ona mama koja kaže da je sve stvar dobre organizacije i koja vikendom skuha hrane za naredna tri dana. Puno nam je lakše kad čujemo da je i drugoj teško skinuti onih zadnjih pet kilograma, nego pročitati o onoj koja, koliko god motivirajuća bila, vježba u pet ujutro.
Neke majke imaju potrebu znati da nisu same
Kad se požalimo da nam dijete ne spava, da nemamo vremena za sebe, da ništa ne stižemo ili smo jednostavno umorne to ne znači da automatski tražimo od drugih da nas sažalijevaju. Govoriti majkama da se prestanu žaliti (jer u protivnom zašto smo uopće rađale djecu?) svaki put kad podijele s drugima svoje probleme i osjećaje, nimalo ne pomaže. Neke majke imaju potrebu znati da nisu same u svojim nedoumicama i teškim trenutcima. Neke majke nemaju nikog tko će im reći da je to sasvim normalno i da će proći. Neke je majke tuđe kukanje spasilo.
Naravno, svaka medalja ima dvije strane. U ovom slučaju to je pretjerano kukanje. Zamka u koju možemo vrlo lako upasti. Potrošimo li većinu vremena i naše energije misleći koliko je majčinstvo naporno i teško, vrlo je vjerojatno da ćemo se sve češće tako i osjećati. Okružimo li se negativnim ljudima, njihova će negativna energija prijeći i na nas. Od takvog se kukanja možemo osjećati samo loše, zbunjeno i umorno.
Umjerenost u svemu, ključ je za sreću.