Kako to izgleda kad ti i najbolja prijateljica ostanete trudne u isto vrijeme - i to usred globalne pandemije
Nina Slišković Goleš i Anja Čajo najbolje su prijateljice već dvadeset godina, a sada su zajedno i trudne
Trudnoća je uvijek veliki, ali predivan izazov, a kada je prolazite tijekom pandemije koronavirusa izazov je još veći. Nina Slišković Goleš je Splićanka sa zagrebačkom adresom, radijska voditeljica i blogerica, a Anja Čajo je recepcionerka u nautičkoj marini s dubrovačkom adresom, iako dodaje kako joj je najdraža srcu ipak ona splitska. Njih su dvije prijateljice već 20 godina, a sada su istovremeno i trudne. Anja je već majka dječaka, a sada čeka drugo dijete, dok Nina čeka prvo. Za Super1 su ispričale sve o trudnoći u doba pandemije, ali i ponešto o svom dugogodišnjem prijateljstvu.
STRAHOVI U TRUDNOĆI VEZANI UZ PANDEMIJU
“Ja po prirodi i nisam baš neka neopterećena osoba, Anja je tu recimo puno ležernija od mene. A sad u ovoj Covid situaciji pogotovo nisam neopterećena. Malo sam se opustila preko ljeta, tj. tijekom godišnjeg, pokušala sam zaboraviti na cijelu situaciju, ali sam svejedno druženja ograničila na obitelj i najbliži krug prijatelja te maksimalno smanjila svoja uobičajena ljetna skitanja (što zbog trudnoće i malo lakšeg tempa života, što zbog Covida)”, kaže Nina. Minimalno odlazi u kafiće, restorane, trgovine i na slična mjesta gdje cirkulira veći broj ljudi, živi tako još od početka lockdowna u ožujku pa joj polako to i postaje normalno. “Nije mi to neka prevelika životna žrtva, ali neke druge svakodnevne situacije su mi teške. Kao kad moram odbiti rukovanje s nekim, grljenje, ljubljenje i slične aktivnosti kojima bih prva pohitala u nekim normalnim uvjetima. Zamišljam nekad kako bi lijepo bilo biti trudan u normalno doba i slaviti to bezbrižno na svakom koraku. Znam da je većina ljudi manje opterećena od mene i bila bih vjerojatno i ja ista takva da nisam trudna i da ne odgovaram za još jedan život. Razumijem njih i nadam se da i oni razumiju mene.”
Zamišljam nekad kako bi lijepo bilo biti trudan u normalno doba i slaviti to bezbrižno na svakom koraku
Trudnoća je, vjeruje, svim ženama sama po sebi jedan period brige, slatke brige, ali ipak brige. “Baš mi je jedna poznanica koja je nedavno rodila rekla da se cijelu trudnoću bojala. I ja sam stalno u nekom strahu hoće li sve biti ok, mislim da je to stvarno normalno i prirodno. Moju trudnoću vode liječnici u bolnici Sv. Duh i koliko god nije ugodno muvati se po bolnicama ovih dana, toliko trudnice tamo stvarno imaju povlašteni status i liječnici i medicinske sestre daju sve od sebe da nas čim prije obrade i da nam pruže svu potrebnu skrb.” Dodaje da nema nikakvih nepotrebnih čekanja i zadržavanja, sve se odrađuje u dogovoreno vrijeme, ekspresno brzo i sa što manje kontakta s ostalim pacijentima. “Stvarno imam samo riječi hvale za takvu uhodanost i brigu”, završava Nina.
Anji je ovo druga beba pa ima nešto drugačiji pogled na stvari. “Druga trudnoća mi je općenito donijela drugačije iskustvo nego prva, ali još uvijek sam neopterećeno sretna bez obzira na situaciju koja traje od ožujka. Imala sam tu sreću da smo ja i bebač napustili grad i pobjegli tati u malo mjesto na jugu Hrvatske prije nego se sve zakuhalo, tako da sam onaj najgori period provela u miru i totalnom isključenju od svega.” Uvjerena je da je to puno utjecalo na stupanj bezbrižnosti na početku trudnoće vezano za Covid i da joj je pomoglo da puno brže i lakše prihvati novonastalu situaciju. “S obzirom na to da trenutno ne radim, zaista nemam nikakvog doticaja s različitim skupinama ljudi osim s obitelji i najbližim prijateljima. Ono što me najviše opterećuje kad je pitanju trudnoća i Covid je definitivno mogućnost zabrane pratnje na porodu kao i činjenica da nitko ne može s tobom na preglede. Naravno da treba biti odgovoran i prilagoditi se novonastaloj situaciji, ali jasno je da u jednom tako ranjivom razdoblju trudnoće sigurnost da netko tvoj blizak može biti uz tebe zaista najviše znači.”
Vjeruje da će se situacija smiriti do veljače kada treba roditi, iskreno kaže da se boji i da je neizvjesnost ono što je najviše muči. Nada se da će svi budući roditelji imati priliku doživjeti čaroliju života na taj način i da će se situacija promijeniti. “Vjerujem u sebe i u medicinsko osoblje, ali budimo iskreni, lijepo je imati svog čuvara kraj ramena i znati da netko tvoj uz tebe”, završava Anja.
PRIJATELJSTVO KOJE TRAJE DVADESET GODINA
“Ja se točno sjećam tog dana kad smo se mi upoznale. Bilo je to ljeto prije mog 5. razreda osnovne škole, Anja se doselila u naš kvart, mala, crnokosa, garava, ista k’o i moja sestra i ja. Odmah smo se našle i prepoznale. Mislim da smo na igralištu taj prvi dan igrale graničara ili nešto slično. Tu je sve krenulo, a onda je sudbina namjestila da Anja na jesen krene u razred s mojom sestrom Petrom”, započinje Nina. Dodaje da su njih dvije instant postale nerazdvojne i Anja je ubrzo postala Petrina najbolja prijateljica i redoviti gost u njihovoj kući (i frižideru, što joj je bilo i ostalo omiljeno). Nina ju je odmah prihvatila u paketu s Petrom i zapravo od početka na nju gledala kao na još jednu mlađu sestru koju joj je eto život dao.
“To nije uvijek podrazumijevalo samo i isključivo ljubav. Zapravo su me nerijetko njih dvije nervirale jer su mi redovito čitale dnevnike, leksikone, pisma, kopirale sve moje stilove, što god sam slušala one su ubrzo slušale, što god sam nosila one su ubrzo nosile, gdje god sam izlazila one su ubrzo izlazile. Jedan pravi sestrinski odnos kakav je u tim godinama. A onda kad smo malo sazrele postale smo ekipa, izgubio se taj osjećaj dvije godine razlike među nama koje su u mlađim godinama bile dovoljne za svojevrsni generacijski jaz a onda su u jednom trenu jednostavno postale smiješne.” Njih tri sebe međusobno zovu sestricama baš zato što su odrasle i odgojile se skupa, a preko Anje i Petre su se povezale i cijele dvije obitelji. Njihove su mame postale prijateljice, Anjina braća su postala produžetak obitelji, i teško je naći neko drugo ime za cijelu zajednicu osim ‘obitelj’. “Ja uvijek kažem da mi je jednu sestru mater rodila, a drugu život donio.”
“Izazov je izgovoriti malo rečenica o prijateljstvu koje traje dvadeset godina, kad ti svaka uspomena koja proleti kroz glavu izmami emociju. Sjećam se sebe prestrašene, iako me sestrica Nina ne bi sigurno tako okarakterizirala, kako dolazim u novi kvart sa svojih malih devet godina. Kratko je trajala ta epizoda o strahu jer su brzo došetale dvije garavice s petog kata. Tako je krenula priča o prijateljstvu i sestrama koje ti rodi život, a ne mama. Sigurno nema veće stvari u maloj glavi nego kad useliš u novi kvart, novi stan, imaš novu sobu i onda, kao da nije dovoljno uzbudljivo dobiješ i novu obitelj. Kad smo ja i Petra krenule u isti razred bilo je jasno da Nina mora prihvatiti da ima još jednu malu sestricu i da tu nema rasprave. A Nina je to itekako prihvatila i postala starija sestrica koju je teško nadmašiti”, komentira Anja.
Dodaje kako je teško bilo kad su ih fakulteti, a kasnije i poslovi razdvojili, ali kaže da različite koordinate nisu predstavljale problem, ponajmanje kad treba riješiti leptiricu ili kakvu bubu u stanu pa se zove Anju upomoć. “Dakako, 500 km udaljena, uvijek spremna riješiti tu neman zvanu leptirica kad je Nina u pitanju. Jasno vam je da se ne radi tu samo o leptiricama, recimo da su one najmanje što sam spremna za nju učiniti.” Nina kaže da su s daljinom upoznale jednu novu ljepotu odnosa koje nikad nije bilo jedno od onih needy prijateljstva kada se ljudi moraju čuti svaki dan, piti kave jednom tjedno ili slično. “Mi jednostavno znamo da smo uvijek na jedan poziv jedna od druge i da nešto ovoj drugoj zatreba da bi svijet okrenule, kao onda kad Anja sjeda u auto i poteže iz Dubrovnika u Zagreb jer sam ja u nekoj svojoj privatnoj komi.”
UVIJEK SMO MAŠTALE DA SMO ISTOVREMENO TRUDNE
“To s našom zajedničkom trudnoćom je baš jedna čudesna priča. Ja sam svojevremeno imala nekakvih problema i čekala me operacija, u to vrijeme je Anja već bila trudna sa svojim prvim djetetom i uvijek smo maštale da i ja ostanem trudna i da zajedno hodamo po rivi s tim velikim trbusima”, govori mi Nina. Otišla ja na operaciju i u sali ju je vidno uhvatila panika. Anesteziolog joj je rekao da zamisli nešto lijepo jer se ljudi uvijek lakše i bezbolnije probude iz anestezije kad su u nju utonuli s nekim lijepim mislima. “I ja zamislim tu scenu gdje nas dvije trudne hodamo rivom… Dvije godine kasnije, saznala sam da sam trudna baš dok sam bila u Splitu, tu se nije znalo tko je od koga sretniji. Osim mame i sestre, Anja je prva sljedeća osoba koju sam vidjela i s kojom sam slavila sretne vijesti. Otišla sam za Zagreb i par dana kasnije mi je Anja javila da je i ona trudna.” Iste sekunde su joj potekle suze na oči i samo se sjetila te operacije, anesteziologa i sna koji se očito ostvaruje. “Termini poroda su nam u dan razmaka. Ja se smijem cijelo vrijeme jer je Anja prvo svog sina rodila na svoj rođendan, a sad bi se moglo dogoditi da nam se djeca rode na isti dan. Tko će kome ovaj put ukrasti rođendan, to ćemo tek vidjeti”, zaključuje Nina.
Ono što me najviše opterećuje je mogućnost zabrane pratnje na porodu i to da nitko ne može s tobom na preglede
Anja kaže kako je uvijek maštala o njihovim životima kad budu majke i pitala se hoće li njihova djeca živjeti ovakva prijateljstva. “I onda smo, u tjedan dana obje saznale da smo trudne i da ćemo vrlo vjerojatno na svijet donijeti dva mala čovjeka u nekoliko sati razlike i da ne postoji ni jedna jedina opcija osim one u kojoj se oni druže, vole i razumiju baš kao i nas dvije od one davne ’99. Očekujem svakako da njen čovjek pripazi na moga ako pomisli šetati po Zagrebu usred zime u jednom rukavu, kao što sam ja pazila na Ninu kad je na Sljeme krenula u štiklama.”
Objašnjava kako ne može opisati kako se osjećala kad je saznala da su trudne zajedno i kaže da još uvijek živi u filmu i pita se je li se to stvarno događa. “Ninina misao da skupa šetamo rivom trudne ostala mi je zapisana u srcu jer znam kad se ista pojavila i još uvijek mi je sve ovo čudesno. Prva misao koja me obuzela kad sam ugledala rezultat testa bila je da će moj dječak dobiti najbolji poklon ikad, a druga hoću li ja to moći? Onda je moj dječak odlučio nacrtati nešto na kauču pa se život nastavio brzo i jednostavno kako to obično bude kad nastupi druga trudnoća”, završava Anja.