Kako sam od žene koja je voljela usamljene uvalice, postala majka koja se igra u pretoplom plićaku
U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.
Prije otprilike dvije godine u jednom sam tekstu podijelila 10 razloga zašto ne volim ljeto otkad sam mama. Sasvim slučajno (ili namjerno) isti je taj tekst završio na zidu popularne Facebook mameće grupe te izazvao poprilično burne reakcije. Negativni komentari me nisu iznenadili, bili su samo još jedan u nizu dokaza zašto je takve grupe bolje izbjegavati. Mi majke koje kukamo, bolje da nismo nikada ni rađale. Kažu one koje u niskom startu drhte nad tipkovnicom, jedva čekajući da posrame još jednu nemajku, sebe uzdignu na pijedestal i odlikuju se medaljom za najpožrtvovnijeg roditelja na internetu. No, danas svoje riječi neću trošiti na momshaming.
Iako mi ljeto nikada nije bilo najdraže godišnje doba (osim kad je ljeto značilo školske praznike), ne mogu reći da ga ne volim. Volim spakirati kofere, preseliti se na svoj otok sreće, uživati u slatkim smokvama, ljetnim večerima, plivanju i sunčanju, preplanulom tenu. Od velikih sam vrućina i temperatura iznad 30 živčana, no jedan skok u osvježavajuću slanu morsku vodu vrlo me brzo smiri.
Mi majke koje kukamo, bolje da nismo nikada ni rađale
Otkad sam postala mama stvari su se malo promijenile. Prije četiri godine u jedno izrazito vruće ljeto postala sam mama i vjerojatno prvi put preskočila odlazak na more. Naše prve dane proveli smo pod upaljenom klimom uz pokoju ranojutarnju ili večernju šetnju. Jedina prednost bila je ta što je vani bilo vruće kao u majčinoj utrobi, što je mojoj bebi davalo onaj osjećaj sigurnosti. Šalim se, uvijek je vrištao u kolicima, bit će da je od vrućina živčan kao i njegova mama.
Sljedeće smo ljeto napokon otišli na more. Bio je to njegov prvi odlazak na more. Bilo je to naše prvo pakiranje za more. Ponekad mi se čini da smo mi mame magioničari. Spakirati cijelu kuću u dva kofera ne bi uspio ni David Copperfield. Neka ima svega, nikad ne znaš što te može snaći. Nema veze što ćete na kraju i vi i djeca provesti ljeto u dvije majice i dva para hlačica, dok će se ostala odjeća gužvati u koferima jer ju nećete stići niti izvaditi. S druge strane, kad je raspakiravanje (i peglanje) u pitanju tu naše magične moći prestaju.
Te godine počele su čari ljetovanja s djetetom. Jedna je moja prijateljica rekla: “Mi više ne idemo na odmor, mi vodimo djecu na ljetovanje.” I s tom rečenicom rekla je sve. Biti mama na 35 stupnjeva zaista je izazovno. Prevruće je. Djeca su nervozna, znojna i ljepljiva. Ti također. Moraš ih tuširati barem dva puta dnevno. I sebe.
Krenimo samo od spremanja za plažu. Nekoć sam samo trebala navući badić, uzeti ljubavni roman, knjigu i odjuriti na plažu. Sad umjesto knjige u torbi nosim barem tri plastične posude pune nasjeckanog i oguljenog voća, vodu, još malo vode i grickalice. Pored sve te hrane oni su i dalje uvijek gladni i vjerojatno će vrištati dok ne dobiju još jednu kuglu sladoleda. Ne zaboravimo kreme za sunčanje s najvećim faktorom što postoji te koliko ćete se puta preznojiti dok pokušavate namazati svog toddlera. Sva sreća prošle godine riješili smo se pelena za kupanje i pelena poslije kupanja. Sigurni smo da nas je cijela plaža zbog toga upamtila. Odvikavanje od pelena ljeti ima puno prednosti, no i svojih nedostataka… na štetu drugih ljudi na plaži, osobito onih bez djece.
Od žene koja je voljela usamljene uvalice i stijene postala sam majka koja se igra u pijesku i stoji u pretoplom plićaku
Od žene koja je voljela usamljene uvalice i stijene postala sam majka koja se igra u pijesku i stoji u pretoplom plićaku s hrpom ostale vrišteće djece. Od mame iz parkića postala sam mama iz plićaka. Ako vam dijete obožava more i plivanje onda zaista imate sreće. Ja nisam te sreće, barem nisam bila do prošle godine. Jedno smo ljeto potrošili bogatstvo na sve vrste kolutova i ostalih stvari na napuhavanje, čak sam razmišljala da bih ih mogla početi iznajmljivati. Nije pomogao ni onaj u obliku auta s volanom. Moje dijete nije htjelo umočiti niti prst u more, jao onome tko bi ga slučajno pošpricao po glavi. Cijelo ljeto sam ga nosila i hodala s njim po plićaku, gotovo dva mjeseca. Završila sam kod kiropraktičara. Prošle je godine postalo lakše. Iako se još nismo maknuli iz plićaka, odlučio je staviti leptiriće i probati plivati. No, samo kad je bonaca. I najmanji val u stanju je uništiti našu ljetnu idilu.
Bebe je na moru vrlo lako zabaviti, no svi oni iznad dvojke nešto su zahtjevniji. Luftići, pištolji i puške na vodu, čamci na napuhavanje, maske za ronjenje, dihalice, naočale za plivanje, lopte i loptice, kantice i lopatice…svako ljeto ima neka ljetna plastična glupost na koju ćete, ne svojom voljom, spiskati poveću količinu novca. Nakon dugih pregovora pristat će da svoje igračke sami nose do plaže, no nećete ih tako lako dobiti pri povratku kući. Sve ćete nositi vi, uključujući i njih. Dobar trening za noge. Gledajte to s pozitivne strane.
Ljeto znači i borba s komarcima. Imate full opremu. Aparatiće, sprejeve, gelove, kreme. No, i dalje će biti onaj jedan koji će vam zujati oko glave u tri ujutro. Kao da nije dovoljno što su vas djeca već tri puta probudila jer su žedna.
Ljeta kakva sam imala prije, ona bez brige i pameti, toliko su stvar prošlosti da imam osjećaj kao da su se dogodila u nekom prošlom životu
Ako ste mislili da ste se riješili svih onih zimskih i vrtićkih bolesti, čekajte samo ljeto. Nikad nisam niti pomislila da bi moglo postojati toliko vrsta osipa.
Nakon svih morskih radosti, navečer vas čeka luda zabava. Šetnja uz more, nimalo opuštajuća, gdje morate uvijek biti u stanju pripravnosti i bezbroj puta ponoviti rečenicu: “Ne tamo. Past ćeš u more”, te odlazak na sladoled (opet).
Danas se pitam je li mi jesen najdraže godišnje doba samo zato što se zbog nižih temperatura lakše diše ili zbog toga što to znači i povratak u rutinu.
Ljeta kakva sam imala prije, ona bez brige i pameti, toliko su stvar prošlosti da imam osjećaj kao da su se dogodila u nekom prošlom životu. Trudim se pronaći sat vremena samo za sebe i pobjeći na plažu, popodne dok dijete spava. Baš kao u ona stara vremena, u jednoj ruci ručnik, u drugoj knjiga. Samo je razlika što više ne znam kako biti sama. Vrpoljim se na ručniku i nedostaje mi akcija. No ne zadugo. Zvoni mi mobitel. Dijete se probudilo. Spremam marmeladu za brzo tamnjenje, pitajući se koliki joj je rok trajanja jer vidim da je niti ove godine neću uspjeti potrošiti.