Tridesetogodišnja Iva iz Milana ispričala nam je kako izgleda njezin život posljednja tri tjedna
Iva Kraljić u Milanu živi i radi već nekoliko godina. Menadžerica je u tvrtki koja se bavi korisničkom podrškom bankarskog sustava. Ondje je trenutno situacija takva da su otvoreni samo supermarketi u koje puštaju grupice od nekoliko ljudi i obavezan je razmak među ljudima od jednog metra. Isto tako rade i ljekarne, a karantena kod kuće je obavezna za sve osim onih čiji se poslovi ne mogu nikako raditi od kuće. U tom slučaju svatko treba imati certifikat koji su dobili od vlade kao dokaz da se smiju kretati. Policija i vojska zaustavljaju ljude i pregledavaju ih. Italija je u ovom trenutku najugroženija u Europi, zaraženo je 21,157 tisuća ljudi. Oporavljenih je 1,996, a umrlih 1,441.
Što reći i otkud krenuti? Od 21. veljače? Da, može od 21. veljače kad su na vijestima objavili da Italija ima prvu žrtvu Covida 19 u regiji Lombardija. Nakon te vijesti, u nedjelju, 23. veljače stižu vijesti da se zatvaraju sve škole, vrtići, teretane, a sve tvrtke koje mogu, moraju pripremiti smart working (rad od kuće) za svoje zaposlenike.
NA POČETKU SAM SVE SHVAĆALA OLAKO
Svi smo to nekako uzeli olako, a ponajviše ja jer, evo do četvrtka, 12. ožujka sam svaki dan odlazila na posao. Ustaješ, doručkuješ i misliš si “što odjenuti danas?”, potom sjedneš u auto, odeš na posao i sve se čini posve normalno. Konstantno si okružen sa stotinjak ljudi koji uglavnom pričaju o poslu pa nekako ne živiš pravu realnost, pravu situaciju i ne shvaćaš što se zapravo oko tebe događa.
Od 21. veljače do danas prošla su puna tri tjedna. Puno toga se promijenilo. Dobili ste dojam da sam do tada nekako živjela s lakoćom. Danas je situacija suprotna. Trudiš se biti jak, ali u ovim situacijama često prevladaju emocije i počne te biti strah. Strah za svoje bližnje, za partnera koji riskira svaki dan zbog mene jer on od prvog dana radi od kuće. Strah za sebe, strah za sve moje radnike (da, ja sam odgovorna za više od 150 ljudi koji su svaki dan dolazili na posao, iako nam vlada svaki dan poručuje da ostanemo kod kuće).
Moj posljednji tjedan mogu opisati kao 24/7 rada jer smo napravili sve što je bilo u našoj mogućnosti da zaštitimo naše zaposlenike, i uspjeli smo. Od ponedjeljka svi zaposlenici naše podružnice u Milana rade od kuće. I kad prestaneš misliti na posao i počneš misliti na sebe, na obitelj i na svakodnevicu, sve je drugačije. Ne smijemo izaći iz stanova, osim ako ne moramo otići po hranu ili po lijekove.
Kako danas izgleda moj dan
Budim se oko šest ujutro, odrađujem trening u stanu (zagrijavanje po stubištu + vježbe u dnevnom boravku), zatim slijedi doručak i posao koji trenutno nema radno vrijeme jer radim cijeli dan. U međuvremenu su ručak, večera i spavanje. Trudiš se napraviti što više smeća tako da možeš napraviti đir po zgradi i to je borba uz borbu s partnerom tko izlazi. Svako malo svi izađemo na prozore i pjevamo, sviramo i plješćemo. To nam daje snagu jer znamo da nismo sami i da će sve biti u redu. A kako sam ja u svemu tome? Ne znam, nije me strah oboljeti, strah me da neće imati krevet u kojem će me moći liječiti. Sve se drastično promijenilo, kao da gledaš film u kojem si ti glavni junak.
P.S. Jutros sam se sama ošišala, a moja manikura izgleda ovako. Pa, moramo se malo i nasmijati.
#iorestoacasa