Nekad je nužno odabrati stranu
UMJETNOST

Dea Botica otvorila je genijalnu izložbu koja prikazuje njenu dvomjesečnu plovidbu teretnim brodom

FOTO: aleksandar selak

Diplomska izložba Korčulanke Dee Botice je izvanredna. Otkrila nam je sve o njoj

Sinoć je u galeriji f8 Akademije dramske umjetnosti na Trgu Republike 8 svoju diplomsku izložbu otvorila fotografkinja Dea Botica. Izložba pod nazivom Delta Oscar Mike prikazuje njenu brodsku svakodnevnicu tokom dvomjesečne plovidbe teretnim brodom obalama Mediterana, Crnog mora te Zapada Afrike. Zanimljiva je činjenica kako je Dea bila jedina ženska članica posade, a svoje intimne impresije zaokružila je u obliku fotografske knjige i izložbe koja nas je oduševila.

S Deom smo popričali o izložbi, brodskom životu i intimnim doživljajima s putovanja te kako je do istoga i došlo.

Traganje za sobom i obrazovanje

Dea je odmah nakon završene Opće gimnazije u Korčuli kao prvi izbor fakulteta upisala preddiplomski studij snimanja pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Priznaje nam kako je te 2013. kao djevojka od 18 godina koja se tek preselila s otoka u Zagreb bila poprilično pogubljena te da je trebalo vremena, zrelosti i samopouzdanja kako bi se razvila u kreativnom smislu.

Trebalo mi je vremena da dođem na trag svom izričaju, ali i da sazrijem, kako osobno tako i profesionalno

“Fotografija, koja je sastavni dio preddiplomskog studija snimanja, oduvijek mi je bila primarna pa je ponekad bilo vrlo teško balansirati između dva obavezna umjetnička kolegija, snimanja i fotografije. Trebalo mi je vremena da dođem na trag svom izričaju, ali i da sazrijem, kako osobno tako i profesionalno”, kaže Dea.

“Smatram da su obrazovanje, vlastiti trud, rad i individualni umjetnički izražaj vrlo isprepleteni elementi.” Ističe kako joj je obrazovanje pomoglo u kontekstu promišljanja medija fotografije, eksperimentiranja i upoznavanja relevantnih autora i pristupa. “Upravo sam kroz zadane teme u studijskom programu, pronalazila vlastiti izričaj i teme kojima se želim baviti. Ipak motivacija, vlastiti trud i rad, postavljaju se kao primarni u procesu realizacije svega pa tako i tema u mediju fotografije.”

Odakle je došla ideja za diplomski rad

“Tematika pomorstva oduvijek je prisutna u mojoj obitelji. Posao i svakodnevica pomorskog života sa svim svojim elementima, poput očevih i djedovih stalnih izbivanja te kratkih telefonskih pozdrava, predstavljalo je uobičajenost i svakodnevicu unutar moje obitelji. Značajna je i činjenica da sam rodom s otoka Korčule koja ima dugu pomorsku tradiciju. Nedjeljni ručkovi u našem domu često su završavali pričama o prekomorskim avanturama, i tada sam, još kao dijete, zbog svoje sklonosti k vizualnom, često zamišljala brodski život.”

Osjetila sam potrebu i važnost u dokumentiranju obiteljske pomorske tradicije

Deina prva plovidba dogodila se 2002. godine. Tada je, s nepunih osam godina, na brodu za hlađeni teret, na kojem je njen otac bio kapetan, provela mjesec i pol dana. “Sve utiske putovanja zapisala sam u svoj dječji brodski dnevnik. Kasnije, a posebno pri kraju preddiplomskog studija u razmišljanju o diplomskom radu, često sam se tome vraćala i promišljala element pomorstva u oblikovanju obiteljskog identiteta. S obzirom na činjenicu da sam jedina od mlađe generacije ženske strane svoje obitelji koja je imala direktno brodsko iskustvo, osjetila sam potrebu i važnost u dokumentiranju obiteljske pomorske tradicije koja bez muškog nasljednika nestaje.”

Kao kći i unuka kapetana duge plovidbe Dea je fascinaciju temom brodova i pomoraca osvijestila retrospektivnim promišljanjem i istraživanjem vlastitog djetinjstva u obitelji pomoraca. “Krenula sam pretraživati obiteljske memorabilije. Stoga polazište istraživanja predstavlja osobna i obiteljska povijest, dokumentacija, fotografije i usmena predaja. Već pri kraju preddiplomskog studija, imala sam ideju o odlasku na brod. No tada se ta ideja, da se potpuno sama ukrcam na teretni brod, činila potpuno daleko i pomalo nestvarno.”

Muška strana obitelji kao oslonac i podrška

Kako je vrijeme prolazilo Deina odluka o ponovnom ukrcavanju na brod postajala je sve snažnija, ali je konačnom činu prethodilo puno dugotrajnih pregovora, a u svemu je imala podršku svoga oca i djeda. “Nije sve teklo glatko i bilo je puno otvorenih pitanja. Pregovori unutar obitelji, ali i od strane kompanije i vlasnika broda bili su dugotrajni. Naime, moj otac je nakon dugih godina plovidbe započeo rad u brodarskoj kompaniji, stoga mogu reći da sam imala veliku sreću i podršku prilikom iznošenja same ideje ukrcaja u svrhu diplomskog rada. No prepoznavanje važnosti teme, povjerenje i razumijevanje, kao najvažniji čimbenik u realizaciji ukrcaja, došla je od strane mog djeda koji je odigrao pregovaračku ulogu s vlasnikom broda, bez čijeg dopuštenja ideja o odlasku na teretni brod ne bi bila moguća. Nakon što su pregovori krenuli u dobrom smjeru, posada je obaviještena o mom dolasku. Bili su iznenađeni s puno pozitivnih reakcija i hrpom pitanja.”

Nije sve teklo glatko i bilo je puno otvorenih pitanja. Pregovori unutar obitelji, ali i od strane kompanije i vlasnika broda bilu su dugotrajni

Leopold Rupnik je u predgovoru izložbe divno napisao i objasnio Deinu poveznicu s muškim članovima obitelji: “Umjetničin odlazak na brod utoliko je simboličniji jer reprezentira dokidanje muške, obiteljske pomorske tradicije, označavajući tako njezino suočavanje s nedostižnim obiteljskim idealima.”

Slaganje s ostatkom posade i život na brodu

“Moje putovanje započelo je ukrcajem u Amsterdamu sredinom travnja, a iskrcala sam se sredinom lipnja prošle godine u luci Conakry u Gvineji. Posada je brojila ukupno 20 članova od kojih sam ja bila jedina žena. Radi se o različitim individuama, različitih dobnih skupina te bi bilo naivno tvrditi da sam se sa svima podjednako povezala. Pa ipak, mislim da me posada dobro prihvatila, s velikim zanimanjem i iskrenom podrškom. Ponekad sam znala dobiti telefonski poziv u kabinu o zanimljivoj situaciji, koju prema njihovom mišljenju ne smijem propustiti. Zanimljiva je činjenica da smo se kapetan broda i ja sreli još 2002. godine na mojem prvom brodskom putovanju kad je on tek krenuo ploviti kao časnik palube.”

Koliko god različiti bili, ljudi koji provode tako dug period zajedno na tako izoliranom mjestu povezu se, htjeli oni to ili ne

Deino prisustvo i to s fotoaparatom, unijelo je novu dinamiku u brodsku svakodnevicu. “Smatram da je izazov bio obostran. Fotoaparat mi je bio svojevrstan štit, barem u početku, no kasnije, kako su se naša druženja intenzivirala, neugoda je nestala. Koliko god različiti bili, ljudi koji provode tako dug period zajedno na tako izoliranom mjestu povezu se, htjeli oni to ili ne.”

“Brod kao prostor ima jasno zadanu strukturu i raspodjelu poslova te ga karakterizira hijerarhijska struktura podijeljena na činove. Nakon nekog vremena naučila sam njihove dnevne rituale i obaveze pa sam shodno s tim i planirala vlastito vrijeme i kretanje. Nastojala sam biti nenametljiva i pažljiva, istodobno poštivajući pravila koja su u funkcioniranju broda apsolutni prioritet. Stvorila sam svoje rituale i rute istraživanja te kretanja bilježeći brodsku svakodnevicu.”

Iskustvo za cijeli život

Zanimalo me kako je na Deu utjecalo ovo cijelo iskustvo, te što je na ovom putu naučila o sebi i drugima. “Teško mi je izdvojiti i sažeti sve u kratke crtice, ponekad se sjetim sitnica, mirisa, zvukova koje od količine doživljaja zaboravim. Večeri sam provodila na komandom mostu u straži trećeg oficira palube, tada smo komentirali protekli dan, razmjenjujući iskustva i zapažanja. Primjerice put iz Crnog mora do Zapada Afrike na otvorenoj pučini trajao je 16 dana. Osjećaj kad stojiš na putujućem brodu, ne videći kopno više od dva tjedna možda zvuči zastrašujuće, no ja sam ga doživljavala fascinantnim i potpuno umirujućim.

Kako nismo imali interneta, odnosno bio je ograničen na 100 mb/mjesečno po članu posade, bila sam potpuno posvećena fotografijama, sebi i promišljanju svega opažanog. Nakon povratka kući uzela sam si vremena da se dojmovi slegnu kako bih imala odmak od snimljenog materijala, prije nego je krenuo dugotrajan proces selekcije fotografskog materijala koji je u konačnici oblikovan u formi fotografske knjige i izložbe.”

Osjećaj kad stojiš na putujućem brodu, ne videći kopno više od dva tjedna možda zvuči zastrašujuće, no ja sam ga doživljavala fascinantnim i potpuno umirujućim

Dea priznaje kako ju je ovo iskustvo promijenilo. Shvatila je da je puno snažnija i snalažljivija nego je to prethodno mislila za sebe, a to se ne ogleda samo u procesu boravka na brodu, nego i u cjelokupnoj realizaciji fotografske knjige i popratne izložbe Delta Oscar Mike. Naziv izložbe dekodiran je s NATO fonetske abecede koja se na brodu koristi radi lakše komunikacije, znači DOM te istovremeno opisuje i brod i dom.

Izložba je dio programa kojim ADU Galerija f8 predstavlja Ciklus diplomskih izložbi studenata Katedre za fotografiju na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Slijedi diplomska izložba Denisa Butorca u studenom. Izložba ostaje otvorena do 2. studenog, radnim danom od 12 do 19 sati, a subotom od 10 do 15 sati. Razgovor s autoricom i vodstvo po izložbi održat će se u subotu 26. listopada u 11 sati.