Antonio je zaražen koronom i nalazi se u infektivnoj u Zagrebu. Čule smo se s njim, evo kako se drži

Antonio Kiselić Ledinsky već je desetak dana u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević. Ispričao nam je svoju priču o zarazi koronavirusom

Hrvatski konceptualni umjetnik Antonio Kiselić Ledinsky živi i radi u Berlinu, a široj je javnosti poznat kao umjetnik i producent koji je aktivno djelovao na riječkoj umjetničkoj i aktivističkoj sceni, promovirajući Rijeku lokalno, nacionalno i međunarodno kao grad alternative, sloboda i pluralnosti. Prije desetak dana ovaj 31-godišnjak hospitaliziran je u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević u Zagrebu gdje se liječi od koronavirusa, Covida-19.

U Hrvatskoj je trenutno 418 oboljelih od čega je 10 na respiratoru, 16 je izliječenih, a jedna osoba je preminula. Povodom njegove objave na Facebooku u sklopu koje je podijelio svoje iskustvo iz bolnice vezano uz koronavirus od kojeg je obolio, čule smo se s Antonijem. Ovo je njegova iskrena, ohrabrujuća i vrlo realna priča, shvatite je molim vas ozbiljno.

Odlučio sam samoinicijativno upozorenjem otkriti svoj identitet jer sam shvatio da na Facebooku imam dosta velik broj poznanika i poznanica, te prijateljica i prijatelja do kojih mi je stalo. Želio sam da ljudi shvate kako je osoba oboljela od Covida-19 među njima i da ozbiljno shvate stanje u kojem se nalazimo, da je opasnost od zaraze velika i da ona ne pita za godine ili socijalni status. Ključ je da ljudi prihvate informaciju kako Covid-19 nije apstraktni pojam već opasni virus koji se prenosi ljudskim kontaktom i socijalizacijom.

Sumnja na mjesto zaraze

Moja je pretpostavka da sam se zarazio u Berlinu putem bazične interakcije s ljudima što je uključivalo rukovanje, grljenje i razgovore u bližoj ili daljoj tjelesnoj interakciji. U Zagreb sam stigao na godišnji odmor s obzirom na to da posljednjih godinu i pol dana živim i radim u Berlinu. Tjedan dana prije dolaska imao sam simptome gripe; povišenu temperaturu, malaksalost, umor i privremenu bol u mišićima, popraćenu blagim kašljem što sam pripisao početku alergije, budući da se je priroda aktivno počela buditi i ispuštati peludne čestice. Nakon što sam stigao u Zagreb simptomi su se ponovili, ovaj put bez kašlja što je probudilo unutarnji alarm jer nemam ozbiljnijih zdravstvenih problema. Istog dana, putem interne poslovne komunikacijske grupe, glavni manager nam je svima napomenuo da su smjernice njemačke vlade usmjerene prema svim osobama koje imaju opisane simptome da se moraju testirati na Covid-19 što sam učinio dan poslije.

Nakon što sam stigao u Zagreb simptomi su se ponovili, ovaj put bez kašlja što je probudilo unutarnji alarm jer nemam ozbiljnijih zdravstvenih problema

Biciklom sam stigao na Kliniku za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević te sam sestru na hitnom prijemu informirao o tome da sumnjam na zarazu Covidom-19. Pružila mi je osnovne orijentacijske smjernice te me je uputila prema označenom prostoru s jasnom direkcijom postavljanja zaštitne maske na nos i usta. U vremenskom intervalu od 45 minuta u kojem sam čekao medicinsku sestru koja će me uputiti na daljnji proces testiranja, primijetio sam dolazak nekoliko ljudi sa sličnim simptomima, mahom onih koji su ili nedavno putovali ili bili u kontaktu s nekom od osoba koja je bila pod medicinskom analizom za virus. Nakon što me je medicinska sestra preuzela, noseći pritom zaštitno odijelo, smjestila me je u sobu u koju je nakon nekoliko minuta stigla glavna liječnica s pratnjom.

Testiranje i iščekivanje rezultata

Oni su zatim uzimali briseve nosa, grla, osluškivali srčani ritam, mjerili krvni pritisak i uzimali krv za analizu. Nakon tog procesa, ležao sam na krevetu i čekao rezultate šest sati na temelju kojih mi je liječnik, odvojen vratima, ali kroz prozorsko staklo priopćio rezultate analize koja je dokazala pozitivnost na Covid-19. Prilikom dolaska na Kliniku pomirio sam se s tim da mogu biti pozitivan, stoga sam vijest primio stoički i zatražio liječnika da me informira o sljedećim koracima, što je on učinio, a koji su se ticali procesa liječenja, potencijalnih komplikacija i sl.

Prvu osobu koju sam informirao bila je majka, koja je kompletno coolirala situaciju

Prvu osobu koju sam informirao bila je majka, koja je kompletno coolirala situaciju (ali je vjerojatno nakon našeg razgovora plakala), a zatim najbolje prijatelje s kojima sam provodio vrijeme u Zagrebu. Uslijedio je zatim razgovor s medicinskim osobljem, mapiranje moga kretanja u posljednjih desetak dana i informiranje što šireg kruga ljudi s kojima sam bio u kontaktu u svrhu sprječavanja širenja virusa, što je obuhvatilo u osnovnom krugu gotovo stotinu ljudi (pa čak i više od toga) u tri zemlje, što je dovelo do samoizolacije mnogih pojedinaca.

Trenutačno se osjećam dobro, mogao bih reći i bolje nego ranije jer nakon hospitaliziranja nisam imao praktički nikakve simptome, te sam odležao zdravstveno stanje koje se, nadam se, neće u sljedećem periodu komplicirati.

Kako izgledaju dani u bolnici

Pitaš me kako provodim dane u bolnici, pa evo, budim se u šest sati zbog prvog mjerenja tjelesne temperature. U vremenu do doručka lijeno se razbuđujem i obavljam osnovne higijenske potrebe. Zatim slijedi doručak i prvo lagano rastezanje na prostirci za vježbanje ili krevetu koje uključuje vježbe za vrat, ramena, ruke, leđa te do in vježbe za otvaranje prsnog koša i elementarne cirkulacije.

Nakon toga meditiram, čitam i pripremam zaostatke ili neke stvari povezane s poslovnim aktivnostima. Ručak je točno u podne, a period nakon njega koristim za aktivaciju ostalih dijelova tijela i dinamičnije kardio i yoga vježbe koje aktiviraju noge, zglobove, kao i bubrege. Zatim se ponovno vraćam u polu-radnu rutinu, komuniciram različitim socijalnim mrežama i komunikacijskim alatima s prijateljima i obitelji, nakon čega slijedi večera.

Pomirio sam se s tim da ću minimalno 14 dana provesti u bolnici

Završetak dana koristim za dublje poniranje u sebe, kraće, ali intenzivnije vježbanje i ojačavanje pojedinačnih mišićnih i živčanih skupina u tijelu, te odmor koji uključuje ponovno vježbe disanja i vizualizacije. Kroz cijeli dan pijem različite biljne i klorofilne napitke, inhaliram nosnu i usu šupljinu eteričnim uljima, te potičem cirkulaciju krvi u tijelu s obzirom na to da cijeli dan provodim u zatvorenom prostoru.

Pomirio sam se s tim da ću minimalno 14 dana provesti u bolnici, da mi je u fokusu aktivirati tijelo za samoizlječenje i da moram održati tjelesnu kondiciju kako bih period nakon liječenja prošao bez većeg stresa na organizam i psihu.

Ni potres ga nije zaobišao

S obzirom na to da sam bio budan za vrijeme pojavljivanja potresa, brzo sam reagirao i u kratkom sam roku zajedno s pacijenticama, pacijentima i medicinskim osobljem bio u vanjskom prostoru Klinike. Cijela situacija je bila stresna, no uočio sam da sam je lakše podnio u odnosu na ostale pacijentice i pacijente s kojima dijelim dio odjela upravo zbog toga što svakodnevno pokušavam, što je više moguće, raditi na sebi kako bih bio psihofizički spreman na stres – jer pasivno ležati u sobi, pogotovo u izolaciji jest stanje psihofizičkog stresa što je toksično stanje organizma.

Za vrijeme liječenja mi ponekad dođe teško zbog toga što nisam uspio posjetiti majku i ostale članove obitelji koje nisam vidio nekoliko mjeseci zbog života u inozemstvu

Za vrijeme liječenja mi ponekad dođe teško zbog toga što nisam uspio posjetiti majku i ostale članove obitelji koje nisam vidio nekoliko mjeseci zbog života u inozemstvu. No, shvaćam da je to bolje i za mene i zbog njih jer sam još uvijek viralan, te da ih upravo kontrolirano stanje izolacije štiti s obzirom na to da su neki od njih osobe koje u kontaktu s osobom poput mene mogu biti zaražene i pogubno završiti.

Što mu sve nedostaje i čemu se veseli nakon ozdravljenja

Trenutačno mi najviše nedostaje bazična živa interakcija s ljudima, nesputanost svakodnevnog kretanja, smeđa riža, domaća povrtna juha i seks, a najviše se veselim vožnji biciklom kroz Maksimir, mirisu riječke riblje tržnice, bjelovarskim kavanama i berlinskim noćnim klubovima.

Na temu ozbiljnosti situacije reći ću ti da je situacija ozbiljna jer virus ne pita za godine i stanja; svatko od nas može biti njegov prijenosnik, čak ako i nema evidentne simptome virusa, a koji mogu biti pogubni za pojedine članove naših zajednica s posebnim potrebama – sve one koji nemaju normalno zdravstveno stanje, a takvih je akterica i aktera u našem društvu mnogo.

Na temu ozbiljnosti situacije reći ću ti da je situacija ozbiljna jer virus ne pita za godine i stanja

Predlažem svima da pratite upute koje dolaze od strane stručnjakinja i stručnjaka iz područja zdravstva i civilne zaštite. Nosite maske koje su potencijalno višekratne (sašijte ili ih naručite), smanjite socijalnu interakciju na minimum, izbjegavajte tzv. korona partije, vodite računa o osobnoj higijeni usne i nosne šupljine te čistoći ruku i predmeta koje koristite. Organizirajte se u susjedstvu i članovima obitelji te aktivno prionite u podršci onih kojima je naša pomoć danas najpotrebnija, a koji spadaju u socijalne i zdravstvene rizične skupine; starima, nemoćnima, osobama s posebnim potrebama.

Strah i velika pohvala za medicinsko osoblje

Što se tiče mog trenutnog zdravstvenog stanja, medicinsko osoblje mi je baš napravilo drugi set briseva, tako da danas ili sutra mogu očekivati rezultate testa. Kao što sam ranije rekao, stanje mi je za sada bilo stabilno, tako da očekujem da će se isto i zadržati u narednom periodu liječenja i samoizolacije.

Moram posebno istaknuti da su liječnici i medicinsko osoblje na vrhunskom profesionalnom nivou, pružaju nam zavidnu skrb i požrtvovnost u ovoj situaciji, izlažući prilikom našeg liječenja i njege vlastito zdravlje i ono svojih obitelji. Situacija je ozbiljna i evidentan je pritisak na zdravstveni sustav, a ljudi koji u njemu rade i djeluju nose na sebi velik pritisak. Stoga se je potrebno disciplinirati i preuzeti dio pritiska koje nosi naše medicinsko osoblje jer graditi solidarnu i socijalnu državu znači preuzeti aktivnu odgovornost, a one i oni je nose svakoga dana. Vrijeme je da izvadimo glavu iz pijeska i postanemo čovječni.

Situacija je ozbiljna i evidentan je pritisak na zdravstveni sustav, a ljudi koji u njemu rade i djeluju nose na sebi velik pritisak

Sve u svemu, nije me bilo strah jer sam svjestan činjenice da je smrt moguća u svakom trenutku. Ona je prirodna pojava i to stanje stvari treba prihvatiti svaka osoba, bolesna ili zdrava. Vjerujem medicinskom osoblju da će pod svaku cijenu održati svaku osobu na životu jer osoblje na Fran Mihaljeviću (a i šire) ima višestoljetno iskustvo u borbi s infektivnim bolestima, kako u mirnim, tako i u ratnim stanjima. Važno je spomenuti da je riječ o Klinici koja je jedna od prvih u SFRJ prepoznala potrebu prevencije širenja HIV-a i AIDS-a i njegova liječenja, tako da sva navedena iskustva i iz tog kriznog procesa koriste i u kampanji suzbijanja Covida-19.

Strah me je primarno ljudi koji misle da su nedodirljivi, a postaju aktivni i pasivni prijenosnici virusa. Upravo one i oni kreiraju danju stagnaciju društvenog i ekonomskog razvoja. Potonje je problem s obzirom na to da bi potencijalna danja ekonomska stagnacija mogla dotaknuti svakog od nas kroz smanjenja plaća, otpuštanja i redukcije potrošačkih košarica. Stoga se disciplinirajmo kako ne bismo utonuli u ozbiljnu ekonomsku krizu, ali i nove izolacijske valove koji mogu uslijediti, što će biti štetno za svakoga od nas.