PRIČA

Životni put Aleksandra Saše Novkovića od početnika u Poletu do legende hrvatske novinske, modne i umjetničke fotografije

Sonja Braut razgovarala je s našim čuvenim fotografom koji danas, od početaka u Poletu preko uređivanja fotografije u ženskoj reviji Svijet do kazališne fotografije, pripada samom vrhu hrvatske umjetničke fotografije

Do pola blagovaonice na dvorišnoj strani kuće u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, u registru kulturnih dobara opisane kao ‘rezidencija s dvorištem i vrtom’, tog se ranog popodneva uvuklo mazno sunce. Fotograf Aleksandar Saša Novković i ja sjedili smo za kartaškim stolom čija ploča skriva četiri malene ladice u koje su igrači spremali blokove i papirnate žetone osvojene u tko zna kakvim sve igrama. Bilo je to neposredno prije karantene zbog koronavirusa i nekoliko dana prije potresa koji je Zagrepčane višestruko uzdrmao. Kada smo se nedavno čuli, Saša je rekao da je kuća statički odoljela trešnji, ali i da su se po zidovima i štukaturama pojavila oštećenja koje tek treba sanirati. I da je spomenuti stol i dalje na svom mjestu s pogledom na vrt.

Saša Novković legenda je hrvatske novinske, modne i umjetničke fotografije. Odrastao je uživajući okružen brojnom obitelji i osobito s bakom odmalena često boravio na velikom obiteljskom posjedu na Bukovcu gdje mu je partnerica u igri bila i Latica Ivanišević, kasnije poznata kostimografkinja i scenografkinja. A otkako je krenuo u pučku školu u Varšavskoj ulici, vrijeme je najradije provodio u vrtu obiteljske kuće u centru grada gdje se s prijateljima iz okolnih zgrada igrao uzbudljivih igara. U to su vrijeme velika vrata kolnog ulaza, kroz koja je nekoć prolazila kočija, bila stalno otvorena, pa se sjećam da sam kao klinka prošla kroz taj vrt i izašla u Gundulićevoj, uzbuđena što sam pronašla nepoznatu prečicu.

A tu je palaču, na mjestu manje kuće iz 1860., za sebe i obitelj početkom 20. stoljeća dao sagraditi dr. Eugen Winkler. Izradu projekta povjerio je Atelijeru Gjure Carneluttija, a napravili su ga arhitekti Viktor Kovačić i Josip Marković, otac Picassove Dore Maar. S ulične strane zgrade vidi se samo dio njezina L oblika na čijem je kraju, u prizemlju s dvorišne strane, bila staja za konje. U prostrani stan na prvom katu obitelji Winkler, pa Klobučar, a potom i Novković stiže se jednim od najljepših stubišta u gradu, koje se moglo vidjeti u mnogim filmovima pa i u Dnevniku Diane Budisavljević.

Pogled s vrha stubišta Sašine kuće (2009.)

ODRASTANJE U TIPIČNOM GRAĐANSKOM OKRUŽENJU

“Nakon Drugog svjetskog rata kuća je nacionalizirana, a u ovom smo stanu stanovali moji roditelji sa mnom i mlađim bratom Fedorom, baka i dvije mamine sestre. Teta Olga bila je zamjenica ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt i uvelike je utjecala na razvoj moje sklonosti prema umjetnosti, jer me još kao petogodišnjaka onamo vodila na satove risanja. Mama je prije rata neko vrijeme živjela u Beogradu i radila u agenciji Putnik, ondje upoznala mog oca i s njime se vratila u Zagreb da bi, tek nakon što smo Fedor i ja dovoljno odrasli, a ona i tata se razveli, ponovo počela raditi kao turistički vodič”, prisjeća se Saša koji je rastao u tipičnom građanskom okruženju i, kaže, bez prave ideje što bi želio biti kad odraste.

Igra s Laticom Ivanišević na posjedu na Bukovcu (1946.)

Bile su mu važne sve dječačke stvari, kao i to da mu je otac bio zastupnik Phillipsa i da su zato među prvima imali televizor zbog kojega se u blagovaonici znalo okupiti i do pedesetoro djece. A kako je odrastao, sve su ga više zanimali prirodni predmeti, osobito robotika, pa je nakon mature u I. gimnaziji upisao Strojarski fakultet. I hobistički se, potaknut primjerom prijatelja, bavio fotografijom nakon što mu je mama kupila prvi Kodak Brownie. Potom je počeo skupljati znanja na tečajevima u Tehničkoj školi i u Češkoj besedi, koja je tada bila na Dolcu i imala tamnu komoru u kojoj je provodio mnoge sate razvijajući filmove i izrađujući fotografije. Nedugo zatim u dijelu bivše kuhinje uredio je svoju tamnu komoru.

LJUBAV PREMA MODNOJ FOTOGRAFIJI

Prve modne fotografije izložio je u svom dvorištu kraj polovnog Fiće kupljenog od nekoliko honorara

“Bio sam samouk, ali i tipičan ‘gradski dečko’ koji se volio kretati među zanimljivim i obrazovanim ljudima i, kako je prolazilo vrijeme, sve više fotografirati. Najbolji učitelji bili su mi umjetnički fotografi Branko Balić i Zvonimir Mikas, a za početak i razvoj moje profesionalne fotografske karijere najzaslužniji je Marko Čolić koji me najprije odveo u redakciju Polet, potom u Pop Express, a naposljetku i u Studio. Ondje sam radio sve što se od mene tražilo i počeo zarađivati novac što je, budući da mi je studij dosadio jer je bio ‘preštreberski’, bio dobrodošao prihod. U doba jačanja i hrvatske i jugoslavenske estradne, ali i modne scene Studio je uređivao Pero Zlatar, tako da sam se našao na pravome mjestu. A kada je 1968. Branimir Hundić otvarao svoj butik u Vlaškoj, redakcija ženske revije Svijet angažirala me da snimim serijal o otvorenju, što je zapravo bio moj prvi važniji modni posao. Uskoro sam mnogo radio i za Čedu Komljenovića, našeg fotografa koji je živio u inozemstvu i imao razvijen smisao za biznis”, prisjetio se Saša Novković kojeg je do tada već fotografija posve zavela.

Uživao sam kad sam mogao raditi s manekenkama koje su se tada šminkale same jer nije bilo vizažista, a frizure su mijenjale zapravo mijenjajući perike

Poželio se još više usavršiti pa je potkraj šezdesetih otišao u Njemačku kod prijatelja fotografa od kojeg je mnogo naučio o rasvjeti. Do tada je, kao i mnogi drugi u Zagrebu, svijet upoznavao boraveći satima u čitaonici i knjižnici konzulata SAD-a na Zrinjevcu, listajući časopise i čitajući tekstove o prirodoslovnim temama, robotici, ali i mnoge druge. A kad je počeo snimati modu, često je odlazio i u čitaonicu Francuskog instituta u Preradovićevoj i učio iz modnih priloga poznate revije Elle.

Manekenke Nuša Marović i Irena Uhl s perikama
Privatni arhiv

Nušu Marović prvi put je snimio bez perike za prilog Zelinke i hrvatski Elle
Privatni arhiv

Kolega Vučemilović snimio je Sašu dok je snimao Suzanu Mateljan na prvom Svijetovom Novom licu
Privatni arhiv

U Areni je 1971. izašao prvi tekst o Novkoviću kao modnom fotografu
Privatni arhiv

“Moda mi je postala veliki izazov jer se tada većinom snimala na lutkama ili na pultovima u dućanima, a revije su bile rijetke. Uživao sam kad sam mogao raditi s manekenkama koje su se tada šminkale same jer nije bilo vizažista, a frizure su mijenjale zapravo mijenjajući perike. Tada mi je druga teta, koja je živjela i radila u Karlovcu, prepustila svoju sobu da u njoj uredim atelje, pa sam mogao raditi još više i bolje. Poslije sam atelje preselio u drugu, veću sobu gdje je i danas, pa su kroz njega prošli mnogi manekeni, umjetnici i ljudi različitih profesija. Imao sam i svoje uzore, od slavnog američkog modnog fotografa Richarda Avedona i Njujorčanina Joela Brodskyja koji je snimio bezbroj portreta i tvrdio da ‘fotografija mora vrištati’, do najdražeg modnog fotografa Franka Horvata, Opatijca koji je dugo živio u SAD, a sada živi u Francuskoj. Kako je za poziranje najvažnija profesionalnost, ali i uzajamno povjerenje i dobra komunikacija između modela i fotografa, u najljepšem su mi sjećanju ostale Nuša Marović i Irena Uhl” otkrio je Novković. I dodao je da mu je nezaboravan kompliment dao glumac Pero Kvrgić kad mu je rekao: “Kad vidim tvoju fotografiju, znam što sam govorio.”

PROMJENE U SVIJETU, PROMJENE U FOTOGRAFIJI

Saša Novković snimljen u svom domu u ožujku 2020. 
Foto: Sandro Lendler

Iako je godinama radio kao slobodnjak, zaokupljen modnim snimanjima i svjestan koliko su ona važna za časopise, Saša se 1983. zaposlio u ženskoj reviji Svijet kao urednik fotografije, sa željom da podigne profesionalne fotografske standarde. Dobro se sjećam kada je došao u našu redakciju i s koliko se strpljenja i upornosti borio za angažiranje šminkera i stilista i nalaženje odgovarajućih ambijenata za modna snimanja, što su tada bile nezamislive novine. I zato se, kaže, sjeća kad je s Magdom Weltrusky išao na Sajam mode u Beograd, gdje su snimili najfantastičniji editorijal u luksuznom hotelu Jugoslavija u Novom Beogradu i prvi put sa sobom poveli šminkericu. Bila je to Ljiljana Kanižanec Kajfež zvana Mitzi, koja danas radi za modnu kuću Dior u Švicarskoj, ali i po cijelome svijetu.

U Svijetu je radio i portrete, reportaže i, za njega posebno važno, s Višnjom Ogrizović snimao hranu i, općenito, kulturu stola. Tako se ne samo izvještio u toj zahtjevnoj fotografskoj disciplini, nego i sam naučio kuhati i razvio sklonost prema kulinarstvu. I ‘honorarčio’ na sve strane, kako je u to doba bilo uobičajeno. Osobito je rado i često snimao kazališne predstave. I među kolegama razvijao svijest da su njihove fotografije autorsko djelo i da moraju držati do toga i tražiti da to i drugi uvažavaju.

Trebalo mi je neko vrijeme da proučim kako tretirati nešto nematerijalno što se sastoji od piksela

“O autorskim pravima prvi sam put nešto čuo kada sam bio u Njemačkoj, a potom sam u Zagrebu uspostavio dobre odnose s direktorom Autorske agencije koji je želio napraviti pravilnik s cjenikom rada fotografa, na čemu sam radio s velikim entuzijazmom. I uspio sam ga napraviti i odlično je funkcionirao sve dok se nije pojavila digitalna fotografija na koju se pravilnik nije mogao potpuno primijeniti. Trebalo mi je neko vrijeme da proučim kako tretirati nešto nematerijalno što se sastoji od piksela, ali i nešto što se može dimenzionirati i materijalizirati kad se isprinta. Naposljetku sam, uz pomoć jednog inženjera elektronike, izradio pravilnik i cjenik za ULUPUH, čiji sam dugogodišnji član, a sada ga primjenjuju i uvažavaju i naši sudovi” objasnio je Saša koji se, kao stari ‘nikonovac’, neko vrijeme opirao uporabi digitalnih kamera, nezadovoljan kvalitetom fotografija, ali i problemom arhiviranja. No, kako je tehnologija ubrzano napredovala, već godinama i on snima digitalnom kamerom i to tako da je precizno namjesti i pažljivo postavi rasvjetu pa snimkama poslije nije potrebna velika dodatna obrada. A, kao i svaki drugi savjestan fotograf, ima tri backupa na tri udaljena mjesta, kako bi bio siguran da će mu sve važne i potrebne fotografije biti sačuvane.

FOTOGRAFSKE ZABILJEŠKE CIJELE JEDNE KAZALIŠNE EPOHE

Saša Novković snimljen u svom domu u ožujku 2020. 
Foto: Sandro Lendler

Sjećam se našeg posljednjeg zajedničkog velikog radnog zadatka, kad smo, opremljeni fotoaparatom, objektivima, stativom i rasvjetom otputovali na beogradski Sajam namještaja. Bilo je to tik pred rat, a Saša je ponovno bio slobodnjak jer je 1988. dao otkaz, neko vrijeme boravio u Americi u jednom fotografskom studiju, a po povratku nastavio raditi za Svijet. I – sve više i sve značajnije – za kazališta, gdje je prvo snimanje obavio 1971. i do danas ostao jednako zaljubljen u kazališnu umjetnost. Uvjeren je da su moda i kostimografija srodne, a da je portret uvijek portret ma gdje se snimao, kao i da je za dobru fotografiju važno dobro poznavati ideju i radnju i uživjeti se u događanje.

Kako iznimno voli balet, pozna svaku kretnju članova ansambla tako da ‘poskakuje’ kad i balerine i tako ih uspijeva snimiti u svim situacijama, sretan što su mu refleksi i dalje odlični. A snimao je po svim zagrebačkim kazalištima, od Gradskog kazališta Komedija do HNK, potom u Rijeci, u Kazalištu lutaka u Zadru, teatrima u Splitu, Ljubljani, Mariboru… Voli se družiti s kazalištarcima i posebno je sretan što je uspio fotografski zabilježiti cijelu jednu kazališnu epohu. Često putuje pa je zavolio snimati i krajolike, osobito Zagorja i Istre, a posljednjih godina i Hvara.

Saša Novković na zadatku u HNK 2000.
Privatni arhiv

Trnoružica u HNK (2006.)
Privatni arhiv

Falstaf (2009.)
Privatni arhiv

Carmen (2008.)
Privatni arhiv

Pjesme ljubavi i smrti (2008.)
Privatni arhiv

Za ovu snimku balerine iz Labuđeg jezera dobio je nagradu
Privatni arhiv

“Volim taj prelijepi otok i druženja s prijateljem i galeristom Tonijem Politeom koji stanuje iznad Hektorovićeva zdenca. On priprema knjige o dizajnu, a ja sam mu pomogao da dopuni svoje Zbirke Politeo o staklu i proizvodima Iskre, a sad i o plastici, pa snimam plastične igračke i ostalo što svi pamtimo iz djetinjstva i mladosti. I nadam se da će Toni ostvariti san i otvoriti muzej plastike. No, naš su zajednički projekt čuvene hvarske procesije za križem, duge od 12 do 25 kilometara, koje sam snimao posljednjih šest godina. A kako se one događaju noću pa se ne vidi ljepota krajolika kojim prolaze, svake sam ih godine snimao i danju, što će također biti objavljeno u knjizi” veselio se Saša kojeg je i toga dana u ateljeu čekalo nekoliko plastičnih predmeta priređenih za snimanje.

Suton nad Jasenovcem 
Foto: Privatni arhiv

ČUVANJE NASLJEĐA VAŽNO JE CIJELOJ OBITELJI

Saša Novković snimljen u svom domu u ožujku 2020. 
Foto: Sandro Lendler

U svoju rodnu kuću svakoga dana dolazi na posao i da vidi djecu, a sa suprugom Dianom posljednjih godina živi na drugoj adresi. U kući je Sašina kći Ines, fotografkinja koja je prije skoro deset mjeseci, i to nakon što je bila uvjerena da to više nije moguće, postala mama živahne djevojčice Eve s kojom je zbog koronavirusa na svježem zraku u Lici. U kući je i sin Boris koji je studirao političke znanosti, a sada vodi njihovu tvrtku koja upravlja obiteljskom imovinom u Kutjevu. Naime, osim već spomenutog dr. Winklera, Novkovićev predak bio je i Vilim pl. Klobučar, barun, general konjaništva i glavni zapovjednik kraljevskog ugarskog domobranstva čiji portret na konju krasi jedan zid blagovaonice.

S kćerkom Ines i sinom Borisom

Najveća je sreća raditi ono što obogaćuje život, a upravo je takav bio i ostao moj posao

U antikni kredenac napokon su s tavana, kamo ih je davno spremila Sašina baka, premještene raznovrsne obiteljske uspomene – plakete, ordeni, lente i fotografije, blago koje čeka obradu i, eventualno, knjigu o uzbudljivoj obiteljskoj povijesti. O kojoj najviše zna i na nju je posebno ponosan Boris koji vodi poslove oko šuma i vinograda u Kutjevu, napokon vraćenih obitelji Novković/Turković.

Saša s kćerkom Ines i unukom Evom u kolovozu 2019.

“Kao jedan od nasljednika palače u središtu Zagreba, ali i velikog imanja u Kutjevu, silom prilika bio sam predvodnik Udruženja za povrat imovine i saveza takvih udruženja iz cijele zemlje. To više me veseli što je moj sin preuzeo brigu o posjedu i što mu je važno sačuvati obiteljsko nasljeđe. Sretan sam i što sam dočekao unuku i što sada mogu mirno uživati u poslu kojeg sam uvijek doživljavao i kao hobi. Jer, najveća je sreća raditi ono što obogaćuje život, a upravo je takav bio i ostao moj posao fotografa”, rezimirao je svoj životni i profesionalni put Saša Novković.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba