INTERVJU

Životni intervju poznate doktorice: Otvoreno o tati Vaništi, četvero djece, velikoj karijeri i ljubavima

Sonja Braut razgovarala je s Anom Vaništa-Košuta, psihijatricom i kćeri našeg poznatog slikara Josipa Vanište

U jednom od nebodera koji se više od pola stoljeća uzdižu južno od Vukovarske godinama je živjela obitelj velikog slikara i akademika Josipa Vanište, a sad u dnevnoj sobi njegova kćerka ima psihijatarsku ordinaciju. Cijeli jedan zid skriva polica koju je, kao i mnoge druge u stanu pa i u kupanici, Vaništa dao izraditi da bi mu knjige uvijek bile pri ruci. Ispod nje stajala je muzička linija i stvarala omiljeni obiteljski kutak za druženje uz klasičnu glazbu, a danas je ondje naslonjač Ane Vaništa-Košuta, točno nasuprot i na propisanoj udaljenosti od drugog za pacijenta. Iako je djeca nagovaraju da ‘zrihta’ tu sobu, ona vjeruje da takva vremešna i topla djeluje opuštajuće. A ja sam brzo osjetila da Ana oko sebe širi toliko pozornosti, ljubaznosti i vedrine da se uz nju lako opustiti bilo gdje.

“Ja sam više na mamu, a moja setra Eva na tatu. A naši roditelji bili su potpuno suprotni: mama Rozsa bila je druželjubiva, vesela i voljela je pjevati, izlaziti i putovati, dok je tati bilo dobro samo u njegovom umjetničkom svijetu. Uvijek se držao na distanci, pa su mu i prijatelji govorili da je mrgud, dok je mama uvijek uspijevala pronaći radost. Ponekad i previše za tatu kojeg je to umaralo, pa bi joj znao reći da ode s prijateljicama na kavu ili bi klisnuo u atelje”, prisjetila se Ana Vaništa-Košuta dodajući da je prema kćerkama bio jako nježan i da još čuva listiće koje je trgao iz bloka i ujutro joj ostavljao poruke tipa – ‘želim ti lijep dan, javi se kada se probudiš’.

U DOMU OBITELJI VANIŠTA ŽIVJELO SE GRAĐANSKIM NAČINOM ŽIVOTA

Karlovčanin Josip Vaništa je zbog studija na Likovnoj akademiji 1945. preselio u Zagreb i u njemu zauvijek ostao. I kao svi studenti krajem četrdesetih, dolazio je na Zdenac života ispred HNK da sretne prijatelje i škica djevojke. Ondje je upoznao godinu dana mlađu vojvođansku Mađaricu Rozsu koja je još u gimnaziji poželjela studirati u Zagrebu. I iz Zrenjanina stigla odmah nakon mature da što prije nauči hrvatski, a potom studira engleski i francuski na Filozofskom fakultetu. Vjenčali su se 1950., iste godine kad je Vaništa diplomirao na Akademiji i živjeli kako su se dogovorili – okrenuti sebi, družeći se s umjetnicima, putujući u Veneciju i Pariz kamo se njemu jedino putovalo i – bez djece.

“A onda je mama 1961. rodila Evu, a kako je već imala 36 godina, mislila je da više neće imati djece. Da bi sa 40 zbog čudnih bolova u trbuhu otišla na rengen i saznala da je trudna. Svi su se zabrinuli što je s plodom, konzultirani su stručnjaci i dobivena oprečna mišljenja. Onda je Aka rekla mami – ili gospođi, kako ju je uvijek zvala, neka samo rodi i da će se ona uvijek brinuti o tom djetetu, ma kakvo bilo. A 1965. sam se rodila ja, zdrava i živahna beba.”

Aka ili teta Ivanka, kasnije zvana i nana bila je važan peti član obitelji Vaništa, postavši to sasvim slučajno. Početkom šezdesetih ispomagala je u ‘šnajderaju’ gospođe Blanke u današnjoj Zvonimirovoj ulici u koji je Anina mama često zalazila jer se voljela lijepo odijevati. A kad je saznala da Aka spava na stolu radionice jer nema za sobu, pozvala ju je da joj pomaže oko Eve koja je tada imala dvije godine i tako zaradi. K Vaništama se preselila nakon Aninog rođenja i otada je bila u obitelji, čvrsto povezana i s Aninom djecom sve do svoje smrti u rodnom Ozlju. Zato je Ana i ovogodišnjeg 24. dana veljače napisala na Facebooku: “Mojoj Nani (Aki) danas bi bio rođendan. Bila je najskromnija i najplemenitija osoba na svijetu. Ništa joj nije trebalo, samo da bude uz djecu.” I, kao i svake godine, za svako svoje dijete kupila buket i između njih četiri zapalila svijeću.

Mama je posebno uživala u maturalnim večerima jer se mogla zrihtati i dobro se zabaviti. Tata je bio najsretniji u ateljeu u Križanićevoj

U domu Vaništa živjelo se građanskim načinom života za koji je, osim rada i učenja, bilo važno odlaziti na koncerte i u kazališta (“I danas ne mogu zamisliti život bez mog trokuta – HNK, Gavella, HGZ”, kaže). Eva i Ana učile su svirati klavir kod profesorice Vere Kelemen, koja je s vremenom postala obiteljska prijateljica. I koja je Anu odgovorila od studija klavira i kasnije si, priznala je kad ju je Ana posjetila u staračkom domu, jako predbacivala. A engleski i francuski učila ih je mama na svoj nekonvencionalni i efikasni način, u dnevnoj sobi i uz magnetofon. Na poduku su dolazile i prijateljice, a osim ta dva jezika Ana je u školi stranih jezika naučila i talijanski i kroz smijeh rekla – “da nisam, u Rovinju ne bih mogla kupiti meso u mesnici!” Njezina majka držala se dogovora da djecu neće učiti mađarski, pa zato zna samo par riječi. I žali zbog toga, kao i da njezina mama nikad nije bila u Budimpešti, što je željela.

Tata i ja
Privatni album

U Karlovcu s bakom, didom i mamom 1973.
Privatni album

Tata sa svojom mamom Ružom u Karlovcu 1940.
Privatni album

Eva i ja u našem stanu 1970.
Privatni album

S tatom na izletu na Plešivicu 1974. (snimio P. Cajzek)
Privatni album

S mamom i nanom
Privatni album

Eva i ja s mamom u Amsterdamu 1978.
Privatni album

Ana s mamom u Karlovcu za Svisvete 1983. kada je krenula na faks
Privatni album

Sa sestrom Evo na Lagviću 2005.
Privatni album

S nanom Akom u HGZ-u prije Nikinog klavirskog nastupa 2005.
Privatni album

“Mama je u I. gimnaziji na Rooseveltovom trgu gdje je sada Muzej Mimara predavala engleski i francuski i obožavala svoje učenike koji su joj uzvraćali naklonošću. I pozivali je na svoje maturalne večere, u čemu je posebno uživala jer se mogla zrihtati i dobro se zabaviti. Tata je bio najsretniji u ateljeu u Križanićevoj, pa bi ujutro sjedao u svoj duguljasti žuti Opel i odvezao se u grad. Vratio bi se na ručak u dva i odmarao do pet, što je značilo da Eva i ja ne smijemo bučiti niti vježbati klavir, a onda bi ponovno odlazio u atelje. U glazbenu školu Pavla Markovca vodile su nas mama ili Aka, a kada sam počela studirati tata me svakog jutra vozio na predavanja i bio jako ponosan što ću biti liječnica.”

Ana se rado sjeća obiteljskih odlazaka u Veneciju (koju je Vaništa želio vidjeti svake godine), u Pariz u kojem su odsjedali u karlovačkog prijatelja Hagendorfera koji je bio arhitekt, a svi su ga zvali Kvaka. Vaništa je kasnije zavolio i Rovinj, iako pedesetih godina kada su vlasti umjetnicima dijelile memljive kuće pune štakora ni on niti njegova supruga nisu poželjeli takav dar. U Karlovac je Vaništa odlazio sa svojom obitelji u posjete roditeljima u kuću na Promenadi i sestri Boži u Dubovec. Anin dida od bake je bio mlađi jedanaest godina, a u Karlovac je stigao iz Češke, unajmio sobu u kući bakinih roditelja i ‘priženio’ se.

Ana Vaništa-Košuta snimljena u svom domu, ožujak 2021. 
Foto: Sandro Lendler

ODRASTANJE UZ SLIKARE, KIPARE, KNJIŽEVNIKE

“Tatu su uz Karlovac vezali njegovi ‘karlovački dečki’ – krležolog Stanko Lasić i publicist Slavko Goldstein, koji su mu bili jako važni i čija je pisama čuvao cijeli život. Kasnije je bio vrlo blizak i s Radoslavom Putarom koji ga je očarao svestranim znanjem, i s Julijem Kniferom kojeg je zvao Knajf jer je godinama hodao u kožnatom kaputu i govorio da je vanjski suradnik policije. Mnogo se družio i s Ivanom Kožarićem koji bi mu ponekad znao reći da izađe iz ‘kutije’, jer je bio preuštogljen”, ispričala je Ana Vaništa-Košuta koja je nedavno s kćerkom, sinom i retrivericom Tarom prošetala rodnim gradom njihovog djeda i prisjećala se svojih dolazaka.

Josip Vaništa i njegova sestra Boža 1939. na prozoru roditeljske kuće na Promenadi u Karlovcu
Privatni album

Posjet mami i tati s Lukom u Čazmanskoj, 1992.
Privatni album

Vaništa s unukom Nikom 1994.
Privatni album

Vaništa s najmlađim unukom Leom na svojoj izložbi u Gliptoteci 2007.
Privatni album

Vaništa u ateljeu u Križanićevoj
Privatni album

A ispričala je i da je Josip Vaništa godinama volio s fotografom Pavlom Cajzekom odlaziti u Odru, gdje bi šetao i risao. Jedanput je zašao i na groblje i, jer se užasavao mramornih grobnica koje je nazivao ‘vikendicama’, ondje kupio grob, ne dogovorivši se sa suprugom. Tek kasnije joj je rekao da ga je privukao jer je ‘na selu, kao Van Goghov i zemlju prekriva samo bršljan’.

“Mami se nije svidio niti njegov glavni ‘argument’ da će imati samo ‘drveni križ i natpis Vaništa – i ništa! Bila je šokirana i prvi put sam čula da mu je prigovorila. No, tata je tako odlučio, a ona je umrla prije njega i pokopana je u grobu kakvog nije željela. Moja sestra je predlagala da ih oboje preselimo nekamo u Zagreb, no to nema smisla. Mami je i tako bilo najvažnije da je s tatom, a on je ondje gdje je htio biti.”

PSIHIJATRIJA KAO ŽIVOTNI POZIV

Eva i Ana Vaništa završile su i 6-godišnju nižu i 4-godišnju srednju Muzičku školu pa su, kako je koja završila drugi razred gimnazije, mogle na fakultet. Iako Ana kaže da ona ne bi tako odlučila za svoju djecu, njezini roditelji su mislili da je nepotrebno gubiti vrijeme u srednjoj školi, pa je prvo Eva sa 17 godina upisala arhitekturu, a četiri godine kasnije Ana se počela pripremati za prijemne ispite na Muzičkoj akademiji, gdje je željela studirati muzikologiju i medicinu, jer je sanjarila o psihijatriji. No godinu dana prije raspleta ove priče sestre su otišle na nezaboravno putovanje u Španjolsku koje je donijelo trajnu promjenu u obitelj Vaništa.

“Putovale smo s agencijom Jugoturs, a vodič nam je bio Rastko Lazarević iz Beograda koji je svojim općim i znanjem stranih jezika te šarmom osvojio Evu. Do Seville su već bili zaljubljeni do ušiju, no ja sam morala obećati da doma neću niti pisnuti. Njihova ljubav razvijala se brzo, no tata nije bio oduševljen njezinom odlukom da se uda. Eva je odselila u Beograd, ima dvije odrasle kćerke i odličnog muža s kojim je šest godina živjela u Parizu”, ispričala je Ana.

Prije povratka na priču o izboru studija zanimalo me je li ikad poželjela biti slikarica, a ona je osim brzog ne, s izrazom lica odgovorila da joj je to bilo nezamislivo. Možda se nije usudila ili je doista nije privlačilo – neka ostane neizrečeno. No zato je ispričala da je, iako se marljivo pripremala za prijemne – pala na oba. I upisala veterinu da bi imala studentska prava i bila odlična studentica, postala ‘Goranovka’ i uživala pjevajući u zboru koji je vodio Vladimir Kranjčević i rado se družila s kolegom Jakšom Filipovićem iz Sinja koji je volio konje.

“Cijelu prvu godinu studija znala sam da veterina nije za mene i da se želim baviti psihijatrijom, pa sam Jakši rekla da ću ići na medicinu gdje sam odmah mogla upisati drugu godinu. A onda se u redu za upis pojavio i on, pa smo zajedno studirali, družili se, a poslije i zavoljeli”, ispričala je Ana koja je diplomirala s 23 godine, a godinu kasnije dobila specijalizaciju za psihološku medicinu i udala se.

S djecom u Maksimiru 2002.
Privatni album

S djecom na Trgu sv. Marka u Veneciji 2005.
Privatni album

Vijetnam 2011.
Privatni album

Šri Lanka sa kćerkom Nikom 2018.
Privatni album

U vlaku na Šri Lanki 2018.
Privatni album

Prvih bračnih godina oboje su bili posvećeni svojim specijalizacijama i uživali u mirnom životu u Bosanskoj ulici u koju su 10. studenog 1992. doveli ‘malu štrucu od 2600 grama, zlatnog dečka Luku’ – kako je lani na Facebooku napisala na 28. rođendan svog prvog djeteta. A Luka je završio ekonomiju, uvijek je bio zaštitnik svojim dvjema sestrama i bratu i vrlo povezan s didom kojem se, kada je Vaništa već bio slab, preselio da ne bi bio sam. I čitao mu knjige i sve zanimljive članke u novinama i svakodnevno donosio ručak iz Purgera. Donio je didu i na posljednji zajednički Božić 2017., a sada se bavi Zakladom Josip Vaništa koju su osnovale Eva i Ana i želi na zgradu u Križanićevoj postaviti spomen-ploču.

“Specijalistički ispit završila sam 1994. na Rebru i rodila Niku koja je danas i sama liječnica i specijalizira dermatologiju u bolnici Sestara milosrdnica. I voli putovati kao i ja. A nakon što smo zajedno bile u Šri Lanki, ‘zarazila’ je i Lauru s našim doživljajima, koja sad želi otići onamo na tri mjeseca. Uvjeravam je da treba pričekati da prođe korona i nadam se da će me poslušati.”

Ana Vaništa-Košuta snimljena u svom domu, ožujak 2021. 
Foto: Sandro Lendler

DVA DIVNA ŽIVOTA

Dok je Nika bila beba Ana je morala pričekati da nađe posao, a onda se ukazala prilika u Centru za psihotraumu gdje je dr. Eduard Klein vodio tim koji se bavio ratnim traumama. Uživala je u svom poslu i obitelji, a onda se nekako, osim prijateljstva, dogodila i ljubav s Milanom Košutom kojeg je poznavala još od specijalizacije. Zanos bio je toliko intenzivan da joj uz dvoje malene djece nije bilo nemoguće krenuti u novi život i ubrzo roditi još dvoje.

“Bili smo sjedinjeni u neodoljivoj lakoći postojanja. Ljubav doista može prevladati sve, pa samo kupili kućicu na Trešnjevci i krenuli u zajednički život. Košuta je vjerovao da je sve moguće, a mene je to ponijelo i nosilo.Vjenčali smo se 1997. u Rovinju i u uvjerenju da takva ljubav traje vječno i uz pomoć Ake, izmijenjujući se u ordinaciji i putujući u daleke zemlje predani jedno drugom živjeli svoju ljubavi skoro 15 godina. Iako se potom sve srušilo, mogu reći da je to bio prekrasan život”, povjerila je Ana Vaništa-Košuta.

Bili smo sjedinjeni u neodoljivoj lakoći postojanja. Ljubav doista može prevladati sve

Uvijek puna duha i energije, Ana je znala balansirati u ubrzanom životnom ritmu i nakon što su se rodili danas 23-godišnja Laura koja je na petoj godini veterine i 19-godišnji Leo koji studira medicinu, u televizijskim kvizovima pokazuje odlično znanje, a kao dječak je volio svirati Schumanna. Dok su djeca bila manja, a raspored obveza zahtjevniji, ujutro bi Ana ispekla gomilu pohanca i napraviti prilog da bi svi prije ili nakon škole mogli ručati, pažljivo se našminkala, sredila frizuru, ženstveno se i koloristički vedro odijenula i krenula u svoj radni dan. Da bi poslije provjeravala zadaće, odvela nekog u muzičku, a nekog na strani jezik i još navečer stigla na koncert ili kazališnu predstavu. Ipak, priznaje, ‘da nije bilo Ake, takav život, a osobito daleka putovanja na koja smo Košuta i ja odlazili kada god smo mogli, bio bi teško izvediv’.
Anu je i dalje nemoguće vidjeti neuređenu i loše raspoloženu, a kad od djece čuje da bi trebala naći ‘nekog’, odgovara da je provela dva divna života – jedan u mirnom zadovoljstvu, drugi u bezbroj radosnih uzbuđenja – i da uživa u svom miru. Sretna je i što se prije desetak godina vratila među ‘Goranovce’ i sjeća se da je sjela među sopranovce misleći da je Kranjčević neće prepoznati. A on je odmah zagmrio – ‘Vaništa, kam si se sjela, kaj ti je’, jer je znao da je ona alt. Pjevala je i na posljednjem profesorovom nastupu sa zborom u bazilici u Palmotićevoj, a pjevala je i do korone i, nada se da će uskoro ponovno.

Ispred rovinjskog doma s klincima
Privatni album

S Goranovicima na probi u Palmi
Privatni album

Rovinjsko društvo nakon koncerta 2020.
Privatni album

“Uživam u svom životu u našoj kućici u ulici u kojoj se živi na zamalo nestvarno ugodan način. Ondje je moguće pred vratima naći dvije teglice sa zumbulima, a zimi stakla na autu očišćena od leda. A naša Tara od svog hofiranta za Valentinovo dobiva čestitku i cvijeće. Uoči Božića ulicu pretvaramo u bajku s lampicama koje prebacujemo preko žica od rasvjete kako bi doslovce blještila. Posebno sam sretna što od svibnja do jeseni mogu, vikendima ili tjednima, s Tarom odlaziti u svoj rovinjski stan, dočekivati i ispraćati djecu i družiti se s brojnim prijateljima”, rekla je Ana Vaništa-Košuta. No prije toga još ima mnogo posla jer je pandemija stisla mnogo mladih (‘A neke i tako da im godi što su skriveni ispod maski i mogu cijele dane biti pred ekranima, dok se ne pokaže da je to problem’, otkrila je), ali i mnoge odrasle osobe i bračne parove koji trebaju pomoć. No, sretna je što radi najljepši posao na svijetu, uz ostale svoje velike ljubavi – djecu, putovanja, glazbu i Rovinj.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba