Zašto ne vjerujem u aktivizam na društvenim mrežama i što o njemu želim naučiti svoju djecu
U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.
Došlo je neko novo vrijeme, novo normalno je nešto što je do nedavno bilo nenormalno. Osjeća se tenzija u zraku, ljudi su sve nervozniji od previše informacija, od nemogućnosti filtriranja, razaznavanja istinitog od onog izrežiranog. Medijski teror sve jače utječe na sve nas. U čitavom ovom periodu izolacije od ljudi, pandemije, ekonomskog kraha koji se sve glasnije i apokaliptičnije najavljuje, povećao se i broj samoubojstava, ljudi su se od straha i očaja izgubili. Postali smo ogorčeniji, nezadovoljniji, agresivniji i uplašeniji. I upravo zbog te silne tenzije koja se osjeti, pojavio se i aktivizam. Prijeko potreban aktivizam. Kao odgovor da može i mora biti drugačije.
Zapravo me na pisanje ove kolumne nagnao upravo silan aktivizam na društvenim mrežama i sve ono što je u meni izazvao. Osjećaje koji su, zapravo, bili pomiješani i često kontradiktorni. Isprva, ponosna na inicijative koje su se pokrenule, ponosna na želju za promjenom, na borbu koju možemo izazvati, ispunjena silnom potrebom za sudjelovanjem, željom da i sama budem dio promjene, jer mi je dosta kolektivne uskogrudnosti, primitivnosti i neobrazovanosti, nekima od njih sam se i sama pridružila, ali onda sam primjetila da stvari izmiču kontroli. Nedavno sam pročitala par rečenica jedne od dražih kolumnistica, Andree Tintor, koja je savršeno stavila moje misli i osjećaje koji su lutali, na svoje mjesto. Ističemo probleme, a ne nudimo rješenje. Da, dobro je uputiti na problem, dobro je razbijati tabue, dobro je ukazati na tog rozog slona u prostoriji, ali ne nudimo ništa više od toga. On je tu i dalje od toga nema. I što sada? Sve se zaustavlja na objavljenoj fotografiji i par dubokoumnih rečenica. Kada je aktivizam u pitanju, ako nismo sami primjer toga o čemu jasno pišemo i zbog čega objavljujemo fotografije, onda sav trud, goruća želja za promjenom – pada u vodu. Jer, svojim ponašanjem nismo dio te iste promjene. Onda je prirodno zapitati se čemu sve to? Čemu hashtagovi, čemu fotografije? Je li to dio samo nekakve popularne parade čiji dio moraš biti ako želiš biti in ili mi zaista nešto želimo poručiti?
Naša djeca slušaju i gledaju kako se mi ponašamo
Među zadnjim izazovima, bilo je i objavljivanje crno-bijele fotografije koji mi na prvu nije bio u potpunosti jasan. Pisalo se o podršci ženama, pisali su se hvalospjevi i tagalo se na sve strane. Od svega toga nisam uopće vidjela niti shvaćala smisao. Dok nisam naišla na par pojedinaca koji su odbili biti dio tog izazova ističući pravi razlog pokretanja istog. A taj je bio puno više od crno-bijele fotografije i napućenih usana. Bio je esencijalan, okrutan i životan. I potpuno promašen jer se društvena mreža zatrpala lijepim ženama koje tagaju druge lijepe žene i pišu floskule o prijateljstvu i ženskoj snazi. A one zbog kojih se ista inicijativa pokrenula, ostale su zaboravljene. Ali, tako to i biva. Prethodno smo svi ostali šokirani okrutnošću svega što se događa u svijetu, okrutne i smrtonosne diskriminacije, svi smo poželjeli napraviti nešto, napraviti promjenu, vikati iz petnih žila – D O S T A!!!! Ali, zaustavili smo se na objavama fotografija s nekim od naših prijatelja koji su crne rase kako bi istaknuli da i mi imamo prijatelje crne rase, pa to mora značiti da nismo rasisti, nabacili smo dva tri hashtaga podrške i nastavili sa svojim životima.
Izgubio se smisao onog trenutka kada smo isti mi koji smo htjeli sudjelovati u promjeni, izašli ispred svoje zgrade i prokomentirali onog ‘cigana’, prokomentirali prljave izbjeglice, prokomentirali kosooke koji jedu šišmiše pa su nam i donijeli pandemiju. Onda se dogodi u našem susjedstvu kršenje osnovnih ljudskih prava, svjedočimo premlaćivanju, psovkama, teškom nasilju i čak i tada čujem “ma to su Srbi, kod nas tako nikada neće biti, jer mi smo finiji narod”. Po čemu se razlikuje onda osoba koja izgovori gore navedenu rečenicu i onaj policajac koji je ugušio život na osnovi boje kože? I što smo napravili? Objavili još jedan hashtag? Fotografiju?
Moramo biti dio promjene svojim životnim primjerom
Svjedočite li promjeni? Jeste li je primjetili? I u čemu je onda poanta aktivizma? Ako sami ne živimo promjenu? Ako sami ne radimo promjenu? Ako sami ne odgajamo svoju djecu da su svi jednako vrijedni? Ako prešutimo? Ako okrenemo glavu? Ako se priklonimo većini? Ako smo licemjerni? Ako nismo samokritični? Ako ne priznajemo kada pogriješimo? Ako smo samodopadni? Aktivizam na društvenim mrežama, ali i aktivizam generalno pretvorio se u grupe lančanog lajkanja i podizanja popularnosti. Što se zapravo kosi sa samom idejom i svrhom aktivizma. Nije li nam neugodno sudjelovati u raznim inicijativama na društvenim mrežama dok s druge strane, na tim istim društvenim mrežama svjedočimo brutalnom cyber bullyingu od strane drugih, žena, majki, muškaraca, djece. Salve uvreda, ružnih ogovaranja, grupa mržnji, otvaranja lažnih profila kako bi se ostavio ružan komentar pod krinkom kritike čija svrha nije ništa više od jednostavnog ponižavanja i vrijeđanja. Čemu onda silni hashtagovi i inicijative podrške i ženske solidarnosti s objavljenim crno-bijelim selfiejem, bez pojma i ideje što zapravo taj izazov znači i odakle je krenuo, niti koja je njegova svrha?
Problem je tu. Problem je oduvijek prisutan. Duboko ukorijenjen. A promijeniti ga možemo jedino ako mijenjamo sami sebe. Ako čitamo, učimo, obrazujemo se o toleranciji. Ako se naučimo samopoštovanju, pa time i poštovanju druge osobe. Tolerancija i poštovanje. To se uči kod kuće. Naša djeca slušaju i gledaju kako se mi ponašamo. Počeli smo glasno i otvoreno razgovarati o tabu temama, o svojim iskustvima, o mentalnom zdravlju, o diskriminaciji, o tome kako se mi osjećamo, što smo proživjeli. Ne smijemo stati samo na tome. Moramo biti dio promjene svojim životnim primjerom. Promjena i rješenje leži u našoj djeci. Ne mora svatko biti glasan i izaći na ulicu. Možemo biti dio promjene odgojem vlastite djece. Bit ću dio promjene učeći svoju djecu toleranciji, poštovanju, samopoštovanju, empatiji, jer oni su promjena.