Uspješna arhitektica Iva Martinis o novom projektu u Pločama, autentičnosti i radu na fakultetu

Arhitektica iz Zagreba ispričala nam je sve o recentnom projektu u Pločama, ali i o javnim natječajima, novim generacijama te arhitekturi u Hrvatskoj. “Najviše volim raditi javne natječaje, to je naravno uvijek rizik, vrlo rijetko upali, ali je najčišći oblik bavljenja projektiranjem i dobivanja posla. Postoji jasan zadatak i rezultat uložene timske energije. Općenito volim rane faze projektiranja, kad se još ne uplete zbilja, a u posljednje vrijeme si volim sama zadati projektni zadatak, primjerice kuću s nekim naslovom” započela je priču mlada arhitektica Iva Martinis koja je zaslužna za novi, suvremeni projekt interijera poslovnog prostora javne zdravstvene ustanove u Pločama, a koji vam upravo predstavljamo.

Naime, javila se na javnu nabavu i dobila posao na kojem je poslije intenzivno radila neko vrijeme. “Nažalost, velik se dio projektantskih zadataka, ne samo u javnoj sferi, već i privatnoj, dodjeljuje prema najnižoj ponudi, radi čega je suvremeni prostor oko nas takav kakav je – nepromišljen i bezidejan, uz rijetke pozitivne bliceve” objašnjava 33-godišnja arhitektica iz Zagreba generalno stanje u domeni struke, a koja se inače od završetka Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bavi arhitekturom kako u praksi, tako i u nastavi na fakultetu.

Ljudi ne vole promjene, ali ako su pozitivne onda ih s vremenom prigrle

Što se tiče izazovnog projekta u Pločama, prisjeća se kako je kad je prvi put odlazila ondje u obilazak ušla zapravo u jedan bezizražajan prostor koji je imao vrlo lijepu glavnu prostoriju kvadratičnog tlocrta koja se čitavom jednom stijenom orijentira na šetnicu, barke i more. “Taj prostor sam prepolovila visokim ormarom na šalter-salu i urede. U šalter sali se dogodio jedan veliki obli pult kao pozitiv, i dvije niše za čekanje kao negativ. Urede u pozadini sam isto prepolovila ormarom putem kojeg su i tajno povezani.

Prostor je dalje premjeren i pikseliziran vertikalnim frontama ormara, rasterom stropa, klinker pločicama. Sve se duplira u velikoj zrcalnoj stijeni u poleđini prostora iza kojeg se skrivaju pomoćni prostori” objašnjava Iva intervencije projekta kojeg je zamislila i uspješno realizirala, a grad Ploče dobio jedan suvremeni prostor javne zdravstvene ustanove koji je svojom pojavom ugodno iznenadio kako njegove zaposlenike, tako i svakodnevne korisnike.

Iako zadatak nije bio nimalo jednostavan, Iva ističe kako je u cijelom procesu imala veliku podršku investitora, korisnika i izvođača, tako da je projekt gotovo u cijelosti izveden kako je i izvorno zamišljen. “Kako je nedavno pušten u funkciju, reakcije posjetitelja se čekaju. Činjenica je da ljudi ne vole promjene, ali ako su pozitivne onda ih s vremenom prigrle. Lijepo je kad prostor mijenja ljude i navike nabolje” objašnjava 33-godišnja arhitektica koja kaže da joj je teško samu sebe opisati, ali kad već mora da bi rekla da se jako voli družiti i zezati, ali i da jako voli svoj posao sa svim njegovim osobinama u kojem zbilja uživa i kojem je posve predana.

Osim vlastitog ureda, predaje i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

“Otkako sam u praksi, a to sad već broji osam godina, doživjela sam raznolike poslovne kombinacije. Najviše sam naučila radeći u Studiju UP kod Lee Pelivan i Tome Plejića, s njima i danas povremeno surađujem. S kolegama Nikom Dželalijom i Krešimirom Renićem sam jedno vrijeme dijelila ured Onda Arhitektura nakon što smo osvojili nekoliko nagrada na javnim arhitektonskim natječajima.

I danas sam s njima povezana i rado se družimo. U međuvremenu sam osnovala i imam vlastiti ured Arhitektura Martinis, a paralelno predajem i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na katedri za arhitektonsko projektiranje i naravno, povremeno surađujem s kolegama.

“Mislim da je dosta kompleksno baviti se ovim poslom ako nisi spreman na određene kompromise, to je disciplina koja ti se uvuče u sve pore života, što je istovremeno vrlo lijepo i iscrpljujuće” priča Iva dalje koju pitam koliko je danas teško ili nije biti arhitekt(ica) u Hrvatskoj. Dodaje da je pritom jako važno biti autentičan, iskren, hrabar, ali i da je važno slušati investitore, slušati sebe i kolege s kojima biraš raditi, zadržati pozitivan stav. To sve iziskuje puno samokontrole i treninga.

Dobre arhitekture uvijek će biti

“Mislim da je moj posao najbolje opisati, dočarati kroz jedan gusti radni dan. S rada sa studentima se prebacim na administriranje oko ureda, slanje ponuda i gomile mejlova, pa izvadim bilježnicu i skiciram projekt koji je u začetku, pa crtam na računalu, tu je i gomila sastanaka, intenzivnog promišljanja, i tako u krug. Rekla bih da mi možda na neki način nedostaje neka rutina, ali ovakav radni ritam mi evo zasad odgovara, sve do sljedeće promjene” objašnjava dalje Iva koja s kolegama Nikom i Krešom iz Onda Arhitekture upravo čeka početak gradnje njihovog zajedničkog projekta Nove Zgrade Va na Institutu Ruđer Bošković, za koju su osvojili 1. nagradu na javnom arhitektonskom natječaju 2017. godine. Unazad nekoliko godina surađivala je i na niz vrlo lijepih idejnih projekata, a posebno joj je drag recentni projekt u Pločama jer je riječ o prije svega samostalnoj realizaciji interijera već spomenutog poslovnog prostora javne zdravstvene ustanove.

Na pitanje koji joj je dojam o aktualnoj arhitekturi u Hrvatskoj, kao i trendovima te novim mladim generacijama arhitekata koji će tek krenuti u taj svijet, Iva govori kako će dobre arhitekture uvijek biti. To je, dodaje, utješno, ali i rezultat dugotrajne borbe i u fazi projektiranja i u fazi izvedbe. “Kod nas nažalost legislativa onemogućuje da to postane pravilo i princip, već ostaje na razini iznimke.

Što se tiče mladih nadolazećih arhitekata, čini mi se da pristiže jedna zanimljiva generacija. Ne trpe puno muljaže, imaju svoj sustav vrijednosti, bez predrasuda su, puni su kojekakvih utjecaja i baš me zanima kako će se to opredmetiti kroz naredno vrijeme”, optimistična je ova arhitektica koja u svom poslu cijeni kad se netko beskompromisno bavi ovim zahtjevnim poslom, u smislu prostora i atmosfere koje stvara i oblikuje. Još kad netko ima poslovnu crtu, zna se lukavo izboriti za svoju ideju, vješto komunicira i prisutan je glavom u neobičnim okolnostima u kojima živimo – smatra da su to osobine koje čine izvrsnog arhitekta. No, ističe kako osobno zazire od mutnih poslova, dogovora ispod radara, namještenih javnih natječaja, sumnjivih protagonista, rodne neravnopravnosti i predrasuda itd.

Lijepa profesija koja briše političke, generacijske i rodne granice

Iako Iva kaže kako zapravo nema radno vrijeme. Posebice kada radiš sam za sebe slobodnog vremena je zbilja jako malo. Osjeti kako je to poteškoća i kod drugih kolega koji se bave nekim kreativnim poslom, kao i to da je granica između poslovnog i privatnog mutna, pogotovo kad se time baviš van uređenog režima. No, kad ga ipak ulovi, jako rado odlazi na koncerte, filmove, čita i prati izložbe koliko stigne. Sve je to uostalom i gradivni materijal za stvaranje. Trudi se i vježbati, ali u smijehu dodaje kako u posljednje vrijeme ipak malo više priča o tome nego što provodi u praksi. No, kaže kako će se stvari na tom polju za koji tjedan itekako promijeniti.

“Ali evo, nedavno sam uspjela ipak malo otputovati i imam u planu i novo putovanje već. Posjetila sam prvi put Rim i bila u Pantheonu te sjedila na Piazza del Popolo. To su zbilja posebni prostori” dodaje Iva koja mi na pitanje koga cijeni iz svoje branše govori kako su to brojni kolege s fakulteta i iz prakse, a kroz svoj rad se zbilja imala prilike družiti s mnogim mlađim, starijim, talentiranim i zanimljivim kolegama. Ističe kako je arhitektura zapravo lijepa profesija jer briše političke, generacijske i rodne granice.

Za kraj, potežemo temu budućih planova, ali i ambicija. Govori iskreno kako nema neki potpuno jasan plan i da ga je teško imati u ovim prilično neobičnim vremenima, ali da se zasad trudi reagirati na svaki upit, skupljati iskustvo i kapital te da pokušava svakom zadatku pristupiti maksimalno profesionalno i u njemu istovremeno pronaći nešto što će je zabaviti. Priželjkuje si da kroz neko vrijeme realizira luksuz veće izbirljivosti kod projekta, ali i konkretniji radni prostor s nekoliko suradnika. I da, da realizira jednu od tih manjih kuća koje crta tek tako, trenutačno za gušt.