Popričale smo o Zvoninoj nekoliko desetljeća dugoj manekenskoj karijeri, sijedoj kosi koja joj je zaštitni znak i o starenju, obitelji i svemu onome što se događalo na modnim partyjima u New Yorku tijekom 80-ih

Visoka, vitka i s onom posebnom energijom koja zrači, Zvona Vucković stisnula mi je ruku uz širok osmijeh, a moram priznati kako mi je s njom bila izrazita čast sjesti i protresti neke od tema koje me i osobno zanimaju. Recimo, njezin bogat, modom ispunjen život koji je, sad kad je u 60-ima, na vrhuncu. Ona je naša najstarija manekenka, srebrnu kosu šeta pistama i dokaz je da žena itekako može lijepo starjeti. Zvončica Vucković, poznatija jednostavno kao Zvona, jedna je od onih osoba koju ne možete ne primijetiti. Prvo što sam na njoj vidjela, osim te divne energije i kose, jest zarazan osmijeh i držanje prave dame, trostruka niska bisera oko vrata te jednostavan, no elegantan stil.

“Tko je Zvona Vucković, ukratko?”, bilo je moje prvo pitanje Zvoni. “Hahaha, pitanje života. Prije svega mama, baka, kći… To je najljepši, najvažniji dio. A onda sve ovo ostalo. Jednostavna sam, privržena i odlučna”, kazala je.

‘Visoka, štrkljava i prilično depresivna’

Zvona nije bila jedna od onih djevojaka koja je hodala po castinzima i čekala da je netko zaposli, njoj se prilika za ulaz u modne vode ponudila sasvim spontano, dok je još bila tinejdžerica.

“Bila sam prvi razred gimnazije. Uočili su me gospodin i gospođa Muhić koji su u to vrijeme imali jedan od vodećih butika u gradu Zagrebu, butik Nataša. Poslali su me u modnu agenciju UMAH, to je tada bilo najvažnije udruženje manekena i manekenki Hrvatske. Predsjednica je bila gospođa Regina Jeger koja me onako čudno pogledala jer sam bila visoka, štrkljava, bez šminke, s dugom kosom i prilično depresivna”, priča smijući.

“Prirodna boja kose mi je tamnosmeđa i imala sam kovrčavu kosu do struka. Depresivna zato što je to bila nekakva prekretnica u mom životu. Imala sam karijeru balerine, to mi je bio cijeli život – pola dana sam bila u školi, pola dana u baletnoj školi na Ilirskom trgu i navečer plesala u kazalištu. To je bio moj izbor koji sam obožavala i bilo je teško i naporno, ali kad nešto voliš onda ti nije teško. Sa 12, 13 godina sam izrasla i postala previsoka za tu profesiju pa sam jednostavno izašla iz kazališta. To je bilo mračno razdoblje kad ti se snovi sruše i padnu u crnu rupu, a ti ne znaš kojim bi putem krenula. Okreneš nešto što ti je bilo negativno u nešto pozitivno jer se za manekenstvo tražila i ta visina i mršavost i sve ono što sam zapravo već imala”, priča.

Na sugestiju ljudi oko sebe odlučila se okušati u manekenstvu, a vjerojatno nije mogla ni sanjati kakva je avantura i karijera očekuju.

“Pa, da, dogodilo se! Mislim da se u životu sve važne stvari jednostavno dogode. Nisam uopće pomišljala na manekenstvo dok mi, eto, nisu rekli: ‘Mogla bi ti to raditi jer odgovaraš fizički’. Visoka sam 177 centimetara što danas nije visoko, ali u moje vrijeme je to bilo dovoljno visoko da mogu nositi i revije i sve ostalo. Mojim roditeljima nije baš bilo jednostavno. Netko tko se bavi takvim poslom vrlo često izbiva iz kuće, ide na putovanja… Mi smo radili revije po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Međutim, sama organizacija agencije gdje smo svi zajedno putovali autobusom davala im je nekakav osjećaj sigurnosti i u to vrijeme honorari su bili dovoljno visoki da su shvatili da je to nešto čime se da profitabilno baviti”, kaže Zvona.

“Naravno da su se moji roditelji bojali, ali s druge strane su me i podržavali. Vjerujem da kad vam obitelj daje podršku, onda vam manje pada na pamet ta nekakva buntovnost i opiranje roditeljima. Na neki način jesam bila buntovnica jer sam se izborila za ono što sam htjela – nije baš lako doći roditeljima i reći: ‘Odoh ja u Pariz’. Bila sam vrlo odlučna. Postojala je garancija od Vesne i Drage Muhića koji su u tom biznisu bili jako dugo, a sama pozivnica za Pariz došla je od fotografa Gunnara Larsona“.

‘Želim ići u Ameriku’

“Manekenstvo je industrija u kojoj vam nitko ne jamči da ćete imati posao svaki dan ili svaki mjesec. Moraš se naučiti da ono što zaradiš na neki način moraš rasprediti dok ne dočekaš drugi posao. Zapravo je to jedna vrlo, vrlo, vrlo važna životna škola koju jednostavno moraš proći”. Karijera ju je odvela na sve strane svijeta, a sve je započelo u Parizu, prijestolnici mode.

“Prvo sam išla u Pariz, na poziv Gunnara Larsona. On me zamolio da dođem jer sam imala taj izgled koji je tražio – špicasto lice i taj špicasti, drugačiji nos. Nije to bila neka klasična ljepota. Tamo sam bila više od šest mjeseci i onda sam dobila ponudu da idem u Firencu nositi jednu reviju i povezala se s agencijom ondje”, kaže. Nakon toga je došao Rim i Milano Pret-a-Porter što ju je dugo zadržalo u Italiji. “Ipak, moja velika želja je bila otići u New York, ne znam iz kojeg razloga. Kad bi me kao malu pitali što želim biti, ja bih odgovorila da želim ići u Ameriku. Tako da, ono, odgovor nije imao veze ni sa čime. Međutim, u to vrijeme nije bilo mogućnosti da odem jer sam sa 18 godina upisala Ekonomski fakultet i s druge strane nisam imala nikakvih razloga da mi daju vizu. Odbili su mi vizu dva, tri puta.

Znači, prvo je došao Pariz, pa Firenca, pa Rim, pa iz Rima u Milano… U svim državama u kojima sam bila i živjela bavila sam se manekenstvom. Nakon Milana otišla sam u Kanadu jer to je bio nekakav zaobilazni put kako doći do New Yorka. Tamo sam provela nekoliko godina i ukazala se prilika da dođem u New York jer su me pozvali iz jedne modne kuće. Vlasnica je bila Hrvatica koja je dugo živjela u New Yorku, Ana Reić, inače poznata naša jugoslavenska manekenka. I ja sam naravno odlučila otići i to je bilo ono: ‘Juuhuu, konačno!'”, kaže.

Nakon Amerike se ponovno vratila u Kanadu i ondje provela neko kratko razdoblje. “Potom sam se s drugim mužem vratila u Italiju gdje sam provela 26 godina. Bilo je to jedno prekrasno razdoblje u kojem sam imala i obitelj i konje i pse i mačke i ono, predivan sklop familijarnog i ležernijeg života i ostvarenje mog sna. Ipak, tih sedam godina koje sam provela u New Yorku su mi nekako ostale u pamćenju. Ondje se rodila i moja prva kći”.

Kako su revije izgledale nekad

Nakon što je dugi niz godina provela živeći i radeći po raznim državama svijeta, Zvona se odlučila vratiti kući, u svoj rodni Zagreb. Ipak, priznaje kako se grad dosta promijenio, a prokomentirale smo i modu na našim ulicama.

“Neke stvari me znaju vratiti u prošlost, a neke stvari su se definitivno promijenile – na primjer, nazivi ulica. Ja sam došla u Zagreb i ono, nisam znala kamo trebam voziti, dan danas još uvijek imam problema sa Zvonimirovom koju zovem Socijalističke. Nekom mladom dečku sam nedavno rekla ‘Da, da, to ti je na uglu Šubićeve i Socijalističke i sad on veli: Koje?’. Dobro, to su neke tehničke stvari”, kaže Zvona pa napravi kratku pauzu i nastavi: “Uglavnom, kad sam se vratila, modni svijet u Hrvatskoj je pratio modni svijet koji se sad događa vani, znači, revije su totalno drugačije postavljene. Mi smo imali cijele koreografije s plesanjem, a danas djevojke samo izađu jedna za drugom, prošetaju i to je to. Mi smo na našim koreografijama jako mnogo radili i pripremali se da svatko zna tko, kada i kako nastupa. Svaki dizajner sada ima svoje modele. Nas je nekad bilo 20 na desetero dizajnera i svih 20 smo nosili svu tu odjeću. I to se nosilo i presvlačilo u garderobi”, smije se.

Uspoređujući uličnu modu koju je viđala u New Yorku i Milanu s onom našom, pomalo copy paste zagrebačkom i gdje joj se ona najviše svidjela, Zvona analizira i uspoređuje modni mentalitet kod nas i vani: “Ako se osjećate dobro, onda vam je svejedno gdje ste, po meni. Modni momenti… U New Yorku ljude baš briga što imaju na sebi, ne slijede modu. Mladi ljudi zapravo aktivno stvaraju taj street style i to je jako zanimljivo za vidjeti. Zapravo me najviše od svega fascinirao Tokio. Stilistički, kako se mladi ljudi odijevaju je med i mlijeko za oči, totalno drugačije, totalno otkačeno i privlačno. S jedne strane nalazi se ta tradicionalna stana Japana, onaj stari Japan, a novi Japan je baš pravi hipsteraj. Zagrebačka moda jest copy paste, ali mi zapravo nemamo nekog velikog izbora osim nekoliko glumica i djevojaka koje se odijevaju malo na Hreliću pa malo u second hand dućanima pa malo u Zari. Za to je prije svega potreban karakter i nekakav tvoj vlastiti stil. Zapravo nešto u čemu se ti dobro osjećaš”, komentira.

Zvona je na intervju u našu redakciju ušetala s elegantnim sijedim loknama, dok su joj dioptrijske naočale debelih crnih okvira isticale boju kose, a crveni ruž, niska bisera, bijela košulja i crne trapezice izgledale su kao savršen spoj modernog i elegantnog, totalno šik.

“Ne nosim haljine i ne nosim suknje. Mnogo se bolje osjećam u hlačama, imam taj neki androgeni dio, muški. Moj stil više vuče na nekakvu klasiku i fino, to je moj stil otkako znam za sebe. Igram se bojama, ne kupujem previše, nemam potrebu. Veće mi je zadovoljstvo da spojim boje i da se u tome dobro osjećam. Dok sam bila u braku, hodala sam u crnom, a kad sam se rastala odlučila sam da više neću biti u crnom nego samo u bojama. Tebi su tvoji nokti fetiš, a meni sakoi Jean-Paula Gaultiera. U neke od njih više ne stanem, ponekad ih posude moje kćeri, ali ja uvijek tražim da ih i vrate. Volim second hand, komadi ondje uvijek nađu mene. Danas nosim košulju iz Zare, mislim da je ok. Sve je stvar osobnog stila – dobre torbice, dobre cipele i to je to”, opisuje svoj stil ova iskusna manekenka koja uvijek zna što je u trendu, ali nikad mu se potpuno ne prepušta jer ima svoj prepoznatljiv stil.

“Biseri su s Britanca – kupila sam ih za 30 kuna i kad sam ih odnijela svom zlataru jer je kopča pukla, rekao mi je da se to mora lijepo nanizati jer je riječ o pravim biserima!”, prepričava jednu od svojih klasičnih modnih anegdota.

Moj otpor prema komunizmu i Jugoslaviji

“Bilo je teško otići tako daleko od obitelji, ali sam ja to nadoknađivala – redovito bih dolazila kući, tijekom ljeta i za Novu godinu. I to sve s malom bebom, moja prva kći Petra je tada imala šest mjeseci pa nadalje. Sve je u tome da se čovjek odluči, ako ima dobar posao, mora si te neke stvari posložiti u glavi. Također, ja sam imala taj neki otpor prema bivšoj Jugoslaviji, zbog komunizma i cijelog tog sustava, meni je u Hrvatskoj bilo tijesno. Zbog svog sam posla jednostavno morala otići iz Jugoslavije. Kad si mlad imaš taj nekakav otpor u sebi i ja sam se sama sebi klela da se nikada neću vratiti ovamo, međutim život te donese do nekih drugih odluka i saznanja, i zapravo, tek kad sam se vratila, a vratila sam se s odlukom da ću se vratiti, sam shvatila da je meni tu predivno. Vratila sam se svojim korijenima, mom jeziku i tome tko sam i što sam. Također, najbolji dio karijere izgradila sam upravo tu, u Hrvatskoj. To automatski pridonosi nekakvoj unutarnjoj stabilnosti, miru i pripadnosti”, kaže. Danas živi u Zagrebu i tu i tamo pobjegne u apartman na moru gdje puni baterije.

“Bila sam u tri braka. Prvi brak koji sam sklopila bio je čisto prijateljski, jer nisam željela otići iz Kanade. To je bio način na koji sam ja u konačnici i dobila kanadsko državljanstvo. Rastali smo se nakon godinu dana. Drugi muž je bio iz Beograda, a upoznali smo se u New Yorku i s njim imam kćer Petru. Treći muž je živio u Kanadi, ondje smo se upoznali, a kasnije smo se zajedno preselili u Italiju, a on je Čeh. Razveli smo se nakon 15 godina braka”, priča nam, a onda kratko zastane pa doda: “I dalje vjerujem u ljubav”.

Druženja s Bowiejem i Armanijem

Zvona je upoznala brojne slavne ličnosti, neki su još među nama, neki nisu, a nekih se sjeća s posebnom ljubavi.

“Davida Bowieja upoznala sam potpuno slučajno jer, ono, popiknuo se preko moje noge u diskoteci”, priča živahno i smije se pa nastavi objašnjavati: “Bila sam naslonjena i držala sam noge nekako ravno, on je prolazio i kako je bila gužva, popiknuo se na moju nogu i pao. Pao mu je i šešir. Ja ga uopće nisam prepoznala do trenutka dok se nisam sagnula i podigla šešir s poda kako bih mu ga vratila i pogledala malo bolje. Vidim, čovjek mi se smije i ugledam dva različita oka – sve mi je bilo jasno. Tu smo razmijenili nekoliko rečenica, ispričala sam mu se i bila sam totalno u šoku. Inače sam njegov veliki fan, mislim, tko nije? Keith Haring? Njega sam doživljavala kao dečka iz društva. Tad je bio na početku karijere, a kada s nekim provodiš puno vremena, jednostavno ga ne doživljavaš kao zvijezdu. Sad znam tko je. Ogromna tuga se osjećala kad je umro.

“Uvijek ću pamtiti kako smo jedne godine išli iz Firence u Milano na njegovu veliku retrospektivnu izložbu i tada sam kćerima kupila knjižice gdje su oni njegovi karakteristični crteži. Moja kći to još dan danas čuva. U stražnjem dijelu muzeja su bile fotografije iz New Yorka, crno-bijele, cijelog tog društva iz tih godina koje smo proveli u New Yorku zajedno, a na jednoj slici sam i ja. Pored te slike sam samo prošla, a nešto unutra me caknulo. Andy Warhol – šutljiv, samozatajan, lucidan, s nekakvim svojim idejama, ali kad proživljavaš te stvari nisi svjestan gdje si i s kim si. Grace Jones sam upoznala na nekom tulumu, ona je u to vrijeme bila poznata, a večer smo provele ćaskajući na nekom kauču. Keith mi je, od njih svih, stvarno ostao u predivnom sjećanju”.

Tijekom karijere surađivala je s brojnim stranim umjetnicima iz svijeta dizajna i mode, ali najveći dojam na nju ostavila je dizajnerica koja nije bila toliko poznata kao, recimo, Armani ili Laura Biagiotti. “Enrica Massei nije neka od poznatijih i razvikanijih imena, ali 80-ih godina je bila jako važna u Italiji. Bila je jedna od prvih koja je krenula s tim geometrijskim šarama na odjeći i nekako se furala na taj japanski dizajn, vlo jednostavan, vrlo minimalistički. Bila je fantastična koloristica. Kad sam došla na prvi casting za odabir manekena i manekenki koji će nositi njezinu reviju, pogledala me, nasmijala se i ja sam se nasmijala. Imam rastavljene zube i ona ima rastavljene zube, stavila je ruke na moja ramena, rekla: ‘Super, imaš široka ramena, to je to’ i poslala sve ostale s castinga. Godinama smo radile zajedno, ja sam bila kućni model – radila sam sve, od showrooma i revija do snimanja.

“Ona mi je na neki način bila majčinska figura, moj prvi veliki posao, dala mi je mnogo samopouzdanja i sigurnosti, kako psihički tako i financijski. Ona mi je, eto, ostala u pamćenju jer je jednostavno bila tu. Radila sam sa svim poznatim dizajnerima od Moschina do Jean-Paula Gaultiera i Armanija. S njima sam svima imala osobni kontakt, drugačije je kad radiš s nečijom ekipom, a ovo je baš bio direktan rad s njima. To su nezaboravne stvari. Recimo, s druge strane, Laura Biagiotti mi se nije svidjela. Nije mi se sviđala njezina moda, nije mi se sviđao njezin pristup, ali odradila sam sve profesionalno tako da moje osobno mišljenje uopće nije važno”.

‘Tulumi prepuni droge bili su česti’

S obzirom na to da je Zvona toliko dugo u modnom biznisu i da je živjela u svjetskim centrima mode, nameće se pitanje jesu li istinite priče o onim ozloglašenim tulumima prepunima droge i je li svjedočila toj tamnoj strani modne industrije.

“U 80-ima da. To je bila svakodnevna pojava. Playboyi su stajali pred agencijama i birali koga će zvati na partyje. Bilo je svega i svačega. Mislim da se to danas promijenilo… Mogućnosti je bilo bezbroj, jedino ti i samo ti možeš odlučiti hoćeš li krenuti tim putem. Bitan je karakter osobe, bitna je pozadina iz koje dolaziš, obitelj koja ti je usadila neke vrijednosti, osnovne postulate moralnog ponašanja”, objašnjava.

Gradeći bogatu modnu karijeru, uspjela je završiti i Ekonomski fakultet u Zagrebu, ali i postati kulinarski chef, što je zaista impresivno. U današnje vrijeme kad je život brz i nitko nema vremena za ništa, uvijek je fascinantno vidjeti nekoga tko tako dobro raspolaže svojim vremenom. “Volim učiti. Nikad nisam bila odličan đak, prolazila sam s trojkama jer sam mislila da mi je to dovoljno. Fakultet sam završila jer su mi roditelji rekli da ako se želim baviti ovim poslom, moram završiti fakultet. Živjela sam vani, dolazila polagati ispite i nakon četiri godine sam diplomirala”, kaže sa smiješkom.

Zašto sam odlučila pustiti sijedu kosu

Na to kako je uopće došlo do toga da pusti sijedu kosu, kako je premostila tu jednu dobnu barijeru u modnoj industriji gdje se uvijek traže mlada lica, Zvona ima jednostavan odgovor.

“Ništa nije bilo smišljeno. Znači, evo, opet se dogodilo nešto što se dogodilo, što nije bilo očekivano. Ja sam radila do neke svoje tridesete. Radila sam mnogo, pogotovo revije s krznom gdje su se tražile malo iskusnije manekenke, a mnogo sam radila i s nakitom, s rukama i nogama. Onda sam prestala i posvetila se obiteljskom životu. Živjeli smo na vrhu brda u Italiji, onda sam odlučila odrezati kosu, nisam se šminkala… Tu se dogodio preokret koji nitko nije očekivao. Mnogo se ljudi nije slagalo s mojom odlukom da pustim sijedu kosu na što sam ja rekla: ‘Ok, to sam ja’. Onda me prijateljica koja je u to vrijeme radila kao stilistica u Milanu pozvala da dođem na jedno snimanje gdje su radili modeli sa sijedom kosom. Otišla sam i tu je sve krenulo. I to je to. Onda shvatiš da možeš što hoćeš. Našla sam agencije u Firenci, pa u Milanu, Londonu, u Njemačkoj… Sad je to u trendu, ta sijeda kosa. Poklopile su se zvijezde”, smije se ova 61-godišnjakinja.

“To je dio mog karaktera. Ta odlučnost. Svaki dan idem u šetnju sa svojim psom u Maksimir, volim velike pse, imam vajmarskog ptičara, curu koja se zove Coco Chanel. Nisam joj ja dala ime, udomila sam je, to joj je bilo ime od prije. To mi je ispušni kanal, napijem se prirode, svježeg zraka… Idem s prijateljicama pa se družimo i pričamo, to je nezamjenjivo. Nikad u životu nisam bila na dijeti, jedem ono što mi se u tom trenutku jede, jedem sve. Pokušavam uvijek izgledati pristojno. U privatnom životu se malo šminkam, a za evente se sredim. Ipak mi je najdraže hodati u trapericama i tenisicama”, opisuje dio svog privatnog svijeta s osmijehom na licu.

‘Bore će se pojaviti, ali osmijeh može ostati’

Zvona je lice well ageinga ili starenja sa stilom što je zapravo dio njezine životne filozofije još od trenutka kad je odlučila da neće bojiti kosu. “Svi ćemo ostarjeti. Ja sam već na pola puta. Bore će se pojaviti, ali osmijeh može ostati. Ne zamaram se time. Sve se može na prirodan način učvrstiti – noge hodanjem, ruke jačam nošenjem unuka. Svake godine imam sve više bora, ali to je dobro jer me zbog njih i svake godine sve više traže. Kad sam bila mlada imala sam 53 kilograma na svojih 177 centimetara, a sada sam nekoliko brojeva veća, no to je nekako proporcionalno ako želim zadržati ovu svježinu na licu. Radim u raznoraznim kampanjama pa dobijem kreme. Sve ih koristim i tako se njegujem. Mislim da nam kreme pomažu, ali ne mogu promijeniti naš izgled. Godine će donijeti svoje”, kaže Zvona dodajući kako to nije nešto zbog čega bi trebale biti razočarane već bismo to trebale naprosto prihvatiti i prilagoditi vlastitom stilu življenja i modiranja.

Na pitanje je li protivnik estetskih zahvata, Zvona ima vrlo zanimljiv, pomalo diplomatski odgovor: “Ja nisam protivnik ničega. Majka Tereza je jednom rekla kad su je pitali da potpiše protiv naoružanja, protiv rata, ona je rekla ne. Ovi su ostali začuđeni i pitali je zašto, a ona je odgovorila ako joj donesu nešto gdje treba potpisati za mir, za ljubav, za pomoć, onda će im potpisati što god hoće”, kaže.

Kako možete, poput Zvone, pronaći mir

Tijekom intervjua, Zvona je otkrila i jednu anegdotu sa snimanja: “Moj prvi intervju u Hrvatskoj. Za Globus. Stajali smo svi pred studijem i čekali da dođu fotograf i ostali. Dođe djevojka s koferčićem i pita me jesam li šminkerica. Kažem ne. Jeste li frizerka? Kažem ne, nisam ni frizerka. Kasnije joj je, kad je shvatila da sam ja zapravo model koji će snimati, a vjerojatno joj to nije niti palo na pamet, bilo neugodno. To se dosta često događa”, kaže Zvona koju takvi komentari ne pogađaju.

Osim šetnjama sa psom, ova poliglotkinja koja govori engleski, talijanski, njemački i češki jezik, a opušta se čitanjem knjiga na svim tim jezicima. “Najdraža mi je ‘Žene koje trče s vukovima’, a najviše volim pričati na talijanskom, paše mi uz karakter”, kaže smijući se. “Ovim bih putem još samo željela prenijeti jednu poruku. Riječ je o nečemu što mi je moja kći rekla prije nekoliko dana kad je odlazila nazad u Beograd gdje živi. Rekla mi je: ‘Mama, ja samo želim da ti budeš sretna.’ I jesam, tako i vi – samo radite ono što vas čini sretnima”, poručila je ova uspješna manekenka koja je, kaže, u budizmu našla svoj mir, a mi u njoj svakako možemo pronaći inspiraciju.

Želiš postati dio naše super zajednice i odmah saznati kad objavimo novi video? Subscribeaj se na naš YouTube kanal!