U velikom intervjuu za Super1 Nataša Janjić Medančić govori o obitelji i privatnosti, feminizmu i tome zašto uopće ne voli intervjue

Mija Dropuljić razgovarala je s Natašom Janjić Medančić o ulozi barunice Castelli, majčinstvu i privatnosti

Još uvijek se sjećam svog prvog intervjua s glumicom Natašom Janjić Medančić. Bilo je to prije otprilike pet godina, srele smo se na poslovnoj kavi koja se na koncu pretvorila u ugodno čavrljanje. Nikad neću zaboraviti kako sam pomislila da i bez trunčice šminke i s neobvezno zavezanom punđom izgleda božanstveno.

Obje smo tada bile u nekom potpuno drugačijem filmu nego danas, fokusirane 200 posto na svoje poslove i razgovor se pretežito vodio oko toga. Pet godina kasnije, oba naša života su se zaokrenula za 180 stupnjeva i više niti jednoj posao nije glavni fokus. Naravno, dotaknule smo se i poslovnih tema, ali zadnjih pet godina su promijenile i nju i mene. Ali jedna stvar se nije promijenila.

Dok mi Nataša u strci između čuvanja sina, šetnje sa psom i odlaska na predstavu u Gavellu trči ususret, ona i dalje bez imalo šminke i uz opuštenu frizuru izgleda božanstveno. Na moj kompliment se samo nasmijala i uz kavu prokomentirala: “Izgledam prije svega umorno i neispavano!”. Ja sam samo pomislila da bih i ja htjela tako izgledati nakon neprospavane noći.

OD HEKTIČNIH POSLOVNIH IZAZOVA DO MIRA KOJI DONOSI MAJČINSTVO

Prije pet godina Nataša je bila na svojevrsnoj poslovnoj prekretnici, bila je željna novih izazova, toliko da je bila spremna u jednom trenutku ostaviti sigurnost kazališta iza sebe. No, tada su krenule neke dobre predstave, a u vanjske angažmane je nezasitno uletavala. Glumila je u popularnim filmovima “Goran”, “Comic Sans”, “Aleksi”, okušala se u sapunici, kupila i preuredila stan u centru Zagreba, a posljednje dvije godine su joj donijele privatni mir za kojim je godinama tragala – ljubav s Nenadom Medančićem okrunila je brakom, uskoro je postala i majka sina Tonija, a trenutno očekuje i drugo dijete.

“Godina ti promijeni život, a kamoli ne njih pet. Do braka i majčinstva sam radila punom parom i posao me stvarno ispunjavao. Znaš onaj osjećaj kad imaš potpunu slobodu i posvećuješ se onome što ti najbolje ide. No, uvijek sam govorila kako to nije bio moj odabir, nego su svi projekti odabirali mene. Ja sam zapravo kukala kako sam umorna, kako mi je naporno i kako konstantno spajam projekte, i to već od svoje 21. godine. Što znači da u komadu jedno 15 godina nisam stala.

Stalno sam čekala jednu logičnu pauzu koja se nikad nije dogodila. Ali nekako nisam ni imala neku stvarno dobru ispriku da stanem na loptu, kako se kaže, a majčinstvo je najbolja isprika za napraviti pauzu”, komentira Nataša sve promjene koje su joj se dogodile od našeg zadnjeg intervjua.

Na pitanje misli li da je nešto propustila zbog posla, sliježe ramenima i govori kako joj je jedino žao što nije više putovala. Ali sami posao ju je vodio na razne destinacije, snimala je na brojnim lokacijama, s predstavama je posjetila brojna mjesta te je tako zadovoljila svoju tadašnju želju za putovanjima. Kada je prvi put doznala da je trudna, povukla se iz fizički zahtjevnijih predstava te uživala u zasluženom odmoru.

SAVRŠENA GLUMICA, SAVRŠENA MAJKA

Na kazališne daske se vratila u svoje matično kazalište Gavella i to s jednom od najpoželjnijih uloga, onom barunice Castelli. Kada joj je ponuđena uloga u predstavi “Gospoda Glembajevi” pod redateljskom palicom Miroslava Međimoreca, Nataša u rujnu 2019. prekida porodiljni nakon sedam mjeseci i vraća se na posao i započinje s probama.

“Iskreno povratak me iznenadio, došla sam iz neke posve druge kondicije koja nije više ona stara. Uz to u ovom početnom stadiju majčinstva niti na jednom polju nisi sto posto. Na kraju sam se grizla što nisam sto posto mama, s druge strane sam se grizla što nisam sto posto glumica kakva znam biti na sceni. Ali možda je to neki drugi level i zapravo nosi izazov koji moram svladati. Ali to je život.”

Na kraju sam se grizla što nisam sto posto mama, s druge strane sam se grizla što nisam sto posto glumica kakva znam biti na sceni

Ističe kako je danas ogroman pritisak stavljen na žene da moraju naprosto biti savršene na svim poljima – savršene majke, savršene žene, savršene radnice. Ali na koncu Nataša govori kako je najgori onaj unutarnji dijalog koji vodiš sam sa sobom svaki dan.

“Ti znaš da sve to ne moraš biti, ali ja znam da sam nedavno na poslu davala sto posto sebe. I onda osjetiš da to više nisi sposoban pružiti. Nekoć sam na poslu davala čak i 200 posto sebe, ali tada nisam imala privatni život osim onog društvenog, nisam imala obitelj i mogla sam se toliko dati, živjeti u kazalištu i ispred kamera.”

Na moje pitanje je li zbog toga primijetila da je lošija u svojim izvedbama, Nataša je zastala. Samouvjereno izgovara kako možda tijelo osjeća drugačije, ali da ne misli da je nužno lošija.

“Ne znam znači li to onda da o sebi mislim da sam stvarno dobra u svom poslu”, kroz smijeh izgovara.

POVRATAK NA KAZALIŠNE DASKE ULOGOM BARUNICE CASTELLI

Ali Nataša to s punim pravom i smije reći. Jer zašto bi nijekala svoje dobre strane, a isticala samo one loše? Zašto ne bi ponosno rekla u čemu je dobra? I zašto bi se na to gledalo kao na umišljenost, a ne kao na istinsko poznavanje samog sebe? U međuvremenu se glumački tim predstave “Gospoda Glembajevi” uhodao i puni kazalište, a Nataša je, kao potvrda za “stvarno sam dobra u svom poslu”, za ulogu barunice Castelli nominirana za nagradu Zlatni studio u kategoriji “Najbolja ženska uloga”.

“Iskreno moram reći da meni barunica Castelli nije nikad bila uloga iz snova. Sjećam se kako su djevojke dolazile na prijamni ispit na Akademiju upravo s tom ulogom. Meni je taj lik uvijek bio nekako pretenciozan, nedovoljno elaboriran, ne pamtim ga u literaturi kao pretjerano značajan. Smatram da je više mit oko te uloge vezan uz glumice koje su ga tumačile. Međutim, kad sam počela raditi na njoj sam shvatila da je jako zanimljivija, iako režijsko čitanje nije moj žanr u kojem vidim kazalište. Krleža je sam po sebi jako zanimljiv i predstavlja izazov svakom glumcu, nije lako savladati njegove rečenice, to je ona vrsta teksta koji kod prvog čitanja nisi sposoban tako lako i prirodno izgovarati”, prisjeća se Nataša proba.

Mišljenja sam da se publici ne treba podilaziti. Ne treba sve biti doslovno i banalno

Osobno je fascinira čitanje određenih komada koji nisu doslovni, kao primjerice “Gospoda Glembajevi”. Isto tako je svjesna kako se brojnim gledateljima kod ove predstave sviđa upravo ta činjenica. Djela Miroslava Krleže često redatelji znaju predstaviti na posve drugačiji način koji uključuje mnogo dekonstrukcije samog komada.

“Ali i dalje sam mišljenja da se publici s druge strane ne treba podilaziti. Ne treba sve biti doslovno i banalno, i da treba biti moderno, što god to u samoj izvedbi značilo. Odličan primjer za to je današnja filmska industrija koja je fantastična, serije su genijalne. Često gledam te glumce i pomislim kako imaju sreće da rade tako dobre scenarije, da imaju sreću uživati u tako zanimljivijoj režiji. I ti bi igrao tako dobro da je oko tebe sve tako posloženo.”

Svjesna je kako često dolaze brojni negativni komentari na izvedbe naših glumaca, no ona ističe kako mi u Hrvatskoj imamo itekako dobre glumce i dobre tekstove i da često problem u filmu ili u kazališnoj predstavi leži upravo u režiji.

“Imamo, naravno, dobre redatelje, da me se krivo ne shvati, ali nekako sam uvjerenja da najčešće pogriješimo na području režije. To je moj dojam. Osobno volim raditi s redateljem koji me zna pritisnuti i u isto vrijeme u meni probuditi maštu, da sam uvjerena da imam slobodu. Nikad nisam bila glumica koja počinje s radom s već izmaštanom ulogom u glavi. Ne gledam tako na uloge, na njih gledam kao na čitav proces, na konstelaciju stvari među partnerima, i to čitanje teksta, obožavam taj proces kreiranja lika”, objašnjava Nataša.

PJEVANJE KAO VELIKA LJUBAV

Osim povratka na kazališne daske, glumica je krajem listopada prošle godine izdala pjesmu s pjevačem Borisom Štokom “Još uvijek”, a spot za istu je prava vizualna poslastica. Tko poznaje Natašu, ovaj iskorak u glazbene vode nije ga iznenadio jer ona već duže vrijeme koketira s pjevanjem.

“U meni čuči ta velika ljubav i želja za pjevanjem. Sada smo radili i punk cabare sa Stanislavom Kovačićem u ZeKaEm-u gdje smo izvodili album koji smo snimili, a ja pjevam pjesmu s kolegom Goranom Navojcem. Uvijek rado prihvaćam te izazove, ali s druge strane imam strašnu tremu kada trebam pjevati. Još uvijek nemam dovoljno samopouzdanja da prihvatim pravi glazbeni izazov”, objašnjava Nataša, a ja joj u osmijehu i očima vidim isti sjaj koji zna imati kada priča o dobrom glumačkom projektu.

U pjevanju joj je velika podrška muž koji je glazbeno obrazovan, svira gitaru i pjeva, a u domu Medančić supružnici za sina često izvode male koncerte.

“I Toni je strašno muzikalan, a mi mu pjevamo otkako se rodio. Muž me najviše ohrabruje i toliko me hvali da mislim da ću se upravo zbog njega u budućnosti možda ozbiljnije uhvatiti pjevanja. Voljela bih samostalno snimiti pjesmu, možda čak izdati i album, velika mi je to želja, novi medij u kojem bi se htjela okušati.”

ODUVIJEK ŽIVI FEMINIZAM

Brak i sin su Natašu smirili na raznim životnim poljima i možda posljednjih mjeseci nije javno aktivna oko određenih tema, ali zato si više nego ikad postavlja bitna životna pitanja i preispituje samu sebe. Mišljenja je da prvo trebaš “prokopati vlastiti vrt i pravilnim načinom života mijenjati okolinu” nego grlato izaći na ulice.

“Ja, primjerice, feminizam oduvijek živim, u mojoj obitelji su svi uvijek bili ravnopravni. Ja sam uvijek birala ono što sam htjela i to bez etikete “Ja sam feministica”, nego jednostavno jer sam tako odgojena i smatram da je to jedino ispravno. Kada počinjemo nositi etikete, to postaje smiješno. To je kao da uokolo hodamo i nosimo natpis “Ja sam čovjek” i u to pokušavamo druge uvjeriti. Budi i ponašaj se kao čovjek, tek tada ćeš utjecati na nekoga, biti nekom uzor, svojim djelima promijeniti svoj i nečiji život na bolje.”

Budi i ponašaj se kao čovjek, tek tada ćeš utjecati na nekoga, biti nekom uzor

“I sad se vraćam na pitanje zašto me aktivizam napustio – smatram da čovjek u svojoj suštini nije dobar. Mi živimo u najboljem mogućem vremenu i unatoč razvoju i svemu, ostajemo na određenim poljima na istom nivou. I onda mi se čini da je to uzaludan trud. Čovjek nikad neće biti istinski dobar, nikad neće prestati mrziti drugačije od sebe, one slabije, novac i moć nam onemogućavaju da se pomaknemo.

Sistem društva je baziran na kompeticiji, svi moraju biti najbolji i svi jesu najbolji, sve to stvara razlike u društvu, u standardu. Nisam našla pravi odgovor, ali vjerujem nekako da ne treba djelovati bučno i agresivno, to odbija. A onda s druge strane pitam kako mijenjati svijet uopće. Vjerujem samo ako krenemo od one suštine, a to smo mi sami.”

Nataša nikad nije bila onaj tip žene koji će podilaziti, koji će se srdačno nasmijati i prijeći preko stvari koje joj smetaju ili su je povrijedile. Ona je uvijek otvoreno i iskreno govorila što misli, za što se zalaže, a što smatra da je pogrešno. Mnogi smatraju da nije lagana sugovornica, a nije rijetkost da sam, pogotovo od strane žena, čula da je bahata. Nataša je sve samo ne to. Ona je samosvjesna žena koja zna tko je i što je, koja ne želi šutjeti i koja jednako propitkuje svijet oko sebe, ali i sebe samu.

Ali poznato je da se takav “tip” žene često smatra bahatim. Nataša je onaj sugovornik s kojim uživaš voditi intervju, ali samo ako znaš postaviti dobra pitanja. Jer njoj se nakon toliko godina više ne da razglabati o njezi kose, najdražoj haljini i što je romantično napravila za odabranika svog srca. Nataša želi raspravljati, ona želi sugovornika koji će joj se i suprotstaviti. Bahata nipošto ne, pametna i sposobna, svakako da.

KOMUNIKACIJA S MEDIJIMA POSTALA JE VIŠAK

Ali nisam mogla da je ne pitam koji je razlog zašto u posljednje vrijeme ne daje intervjue. Znam da nikad nije bila veliki obožavatelj istih, no čini se da danas izbjegava medije u širokom luku.

“Iskreno, ne volim davati intervjue, pogotovo danas kada postoje društvene mreže na kojima možeš plasirati koju god želiš informaciju o sebi. Mediji to prenose, znaju sve o tebi, gdje si bio, što si radio, s čim njeguješ kosu, s kim se družiš, jesi li proslavio rođendan ili nisi, koji film radiš. Sve. Komunikacija s medijima mi je postala višak. Ne volim sveprisutnost i to pokušavam nekako dozirati. Uz to sam tijekom svih ovih godina svašta već rekla o sebi i imam osjećaj da se ponavljam. U meni je uvijek postojao taj otpor prema medijima, a jedan od razloga jest taj što kod nas postoji unaprijed definiran model kako treba izgledati ženski, a kako muški intervju”, objašnjava Nataša.

Ne volim davati intervjue, pogotovo danas kada postoje društvene mreže na kojima možeš plasirati koju god želiš informaciju o sebi. Mediji to prenose, znaju sve o tebi

Njene muške kolege imaju tu slobodu da ih se fotorgafira u kazalištu ili u kafiću gdje se odvijao intervju. Njih se fotorgafira životno, uz čašu viskija ili cigaru, uz šalicu kave ili u šetnji. Glumice se uvodi u studio, radi se višesatno snimanje tijekom kojeg mijenjaju glamurozne haljine. Njene muške kolege ne moraju odgovarati na pitanje kako usklađuju očinstvo i posao, a glumice pak moraju odgovarati na frivolna pitanja. Njoj je nakon toliko godina žao sudjelovati u tome. Ali tko zapravo postavlja pravila igre – zvijezde ili urednici?

“Naravno, nešto je i do nas samih i mi ne trebamo uvijek pristati na takvu vrstu intervjua i takvu vrstu komunikacije. Intervjui su većinom šablonski, konfekcijski kako bih ja rekla, ista pitanja koja se vrte i uvijek iznova postavljaju. Rijetko kada daješ intervju koji je smislen, u trenutku u kojem jesi, kao recimo sada. Ja sam uvijek otvorena da odgovaram na duboka, promišljena i osmišljena pitanja, uvijek sam za personalizirani, a ne šablonski razgovor”, britko odgovara Nataša.

S druge strane pak sama servira određene privatne informacije na svoj Instagram profil. Priznaje da svjesno putem tih istih objava pristaje na današnju medijsku igru. No, u isto vrijeme se bori sama sa sobom. Želi zaštiti svoju privatnost, ali ipak ne želi nestati s te društvene mreže. Ali u jedno je posve sigurna – dok god može, štitit će privatnost svog djeteta čije lice nikad ne pokazuje. Nataša je i dugo tajila koliko je sretna u ljubavi, a mnogi su mediji pisali kako namjerno “skriva” oca svog djeteta. Ona se na to samo slatko smije i govori kako nekako uvijek ispada da kada smo najsretniji, kada uživamo u trenutku, smo najmanje prisutni u online životu.

OBITELJ KAO NAJVEĆA SREĆA

“Obitelj me ispunila do te mjere da upravo nju smatram svojoj najvećom srećom i životnim dostignućem. Toliko sam ispunjena i iznutra nahranjena, da sam tek tada postala svjesna koliko smo zapravo usamljeni na tim društvenim mrežama. Jednostavno u početku veze, trudnoće i majčinstva nisam imala ni potrebu niti sam htjela sudjelovati u tom “usamljenom communityju” jer ako konstantno jesi na društvenim mrežama, očito je da imaš vremena za to.

Postavila sam si pitanja – kome se ja dokazujem, kome moram pokazati da sam dobra mama, da mi je dijete najljepše i najnaprednije, da sam s mužem najsretnija. I stalno sam u toj dilemi, želim otići s društvenih mreža, ali istovremeno ostajem. A danas je sve online, svi obiteljski albumi su online. Meni je to perverzno, a istovremeno pristajem na tu perverznost. Ali znaš što je isto zanimljivo – neke najbolje večeri koje si proveo s prijateljima najčešće nisu zabilježene. Nitko se nije sjetio snimiti story, staviti fotku na feed, svi su uživali u trenutku, bili su prisutni u njemu. To su najbolje večeri.”

Koliko god puta smo se Nataša i ja srele, privatno ili poslovno, uvijek smo ostale duže nego smo planirale. Ona je u zadnji čas odjurila u garderobu jer se morala transformirati u barunicu Castelli, a ja sam po jakom pljusku jurila na dogovorenu večeru. I onda sam se sjetila – ni ovaj put Nataša i ja nemamo zajedničku fotku ni story na Instagramu.