U školi su joj rekli da nije talentirana, mediji su joj odbijali tekstove, a onda je izdala knjigu prije 30.
Katarina Marjanović nedavno je izdala potpuno osobnu knjigu Na putu prema sebi
U novoj rubrici Rekli su da nisam super Super1 vam predstavlja svestrane talente, inspirativne ljude za koje ste možda čuli, možda ste ih vidjeli u gradu ili na Instagramu, ali o njima niste znali ništa.
Ime i prezime: Katarina Marjanović
Dob: 27
Trenutno boravim u: Zagrebu, kao i prethodnih osam godina. Inače sam iz slavonskog mjesta Davor pa teško uspijevam objasniti mami da, unatoč slavonskoj kuhinji i svim njezinim čarima, čak i kada nemam fizičkih obaveza, volim mir i tišinu zagrebačkog jutra i radnu atmosferu koja me dočeka u stanu u kojem živim sama. Tu sam početkom godine otkrila rutinu buđenja prije šest kada sjedam za laptop i provociram inspiraciju i onih trenutaka kada je nema ni na vidiku, a upravo tako nastala je i moja prva knjiga.
Bavim se: Pisanjem. Pisala sam kolumne, reklamne članke za stranice i blogove brendova i portala, smišljala ideje za videomaterijale, surađivala i surađujem s raznim brendovima na svojim društvenim mrežama. Ali definitivno mi je trenutno prioritet moja prva knjiga Na putu prema sebi koja je objavljena prije nešto manje od dva mjeseca i sve male slatke obaveze koje uz nju dolaze, a u kojima trenutno baš uživam.
Do sada sam se bavila: Otprilike svime čime sam se htjela baviti i o čemu sam maštala izrezujući sličice iz časopisa. Tijekom studija hrvatskog jezika i književnosti odlučila sam steći službeno iskustvo u pisanju i medijima pa sam slala mailove portalima uz napomenu da ću za početak pisati čak i besplatno, ali nikada nisam dobila odgovor. Nakon toga uzela sam stvar u svoje ruke i uz nešto studentskog džeparca kupila domenu za blog, a ubrzo su uslijedile suradnje s portalima i brendovima u obliku pisanja kolumni, reklamnih članaka, marketinških suradnji i svega ostalog što lijepi i burni svijet medija donosi.
Prvi puta su mi ljudi rekli da nisam super: Vjerojatno puno prije nego što se mogu sjetiti jer danas znam na kakve sve indirektne načine nam ljudi to mogu poručiti. Ne postoji nešto što sam voljela i što volim, a da mi netko, izravno ili neizravno, nije rekao da to pustim. Ne smatram to nekom tragedijom niti mislim da sam jedina to doživjela, dapače, mislim da o tome treba više govoriti, ne u smislu da svi uvijek moraju prepoznati naše talente i podržati nas, nego da bi ljudi bili svjesniji da je jedna Oprah davno dobila otkaz jer je netko rekao da nije dovoljno dobra ili da je jedan Michael Jordan bio izbačen iz školskog košarkaškog tima jer je netko mislio da nije dovoljno dobar.
Za jednu školsku djelatnicu koja je popisivala talente, ja nisam imala talent, talent su imali oni koji su imali petice
Ne postoji netko tko nije bio odbijen. Krajem osnovne škole zaljubila sam se u modu i obožavam se izražavati na taj način, a kada živite u malom slavonskom mjestu, to je u najmanju ruku hrabro. Kada sam se htjela početi baviti pisanjem, slala sam mailove uz riječi da ću pisati besplatno, ali nikada nisam dobila čak ni odgovor. Kada je jedna školska djelatnica popisivala talente, ja, kao i mnogi u razredu koji se danas bavimo kreativnim zanimanjima, za nju nismo imali nikakav talent, talent su imali oni koji su imali petice. A sve to su stvari koje sam iz ljubavi pretvorila i pretvaram u posao.
Nisam vjerovala jer: Zato što mi je unutarnji glas uvijek bio jači od vanjskih glasova, koliko god oni ponekad bili glasni i nametljivi. Mislim da je upravo to zaslužno za sve ono na što sam danas najponosnija, ta činjenica da sam uvijek slušala taj glas, čak i onih trenutaka kada je to bilo i teško i glupo i nekima smiješno, a bilo je. Mislim da baš u tim trenucima mnogima stvari krenu nizbrdo – kada prvi put pristanu nešto napraviti drugačije nego što osjećaju da bi trebali, kada prvi put povjeruju nekome (pa čak i mami) da im ta haljina koja im se sviđa uopće ne stoji, kada prvi puta povjeruju nekome da od toga nema kruha, kada prvi puta krenu nijekati način na koji se smiju, način na koji lakiraju nokte ili način na koji misle.
Mislim da baš u tim trenucima mnogima stvari krenu nizbrdo – kada prvi put povjeruju nekome
A onda tako, mrvicu po mrvicu, jednog jutra se probudimo i shvatimo da smo kilometrima daleko od svega onoga tko bismo htjeli biti i, najvažnije, od sebe samih.
Dokazala sam im da sam super tako što sam: Prestala razmišljati o tome jesam li im super. I to iz vrlo jednostavnog razloga – srela sam zadnjih godina i one koji su mi savjetovali da ne pristajem na neke prilike, a onda bih vidjela da su se oni prijavili za te iste prilike, srela sam i one koji su govorili da oni to nikada ne bi radili, a onda su radili baš to. U tim trenucima shvatila sam jednu stvar koja mi je olakšala život općenito – da ljudi često ne govore ono što misle i da često ne misle ono što govore. I da to katkad čine namjerno. Onda se okreneš jedinom glasu koji uvijek zna što ti treba, onom unutrašnjem.
Ljudi često ne govore ono što misle i često ne misle ono što govore
Slušajući taj glas, svoju ljubav prema pisanju pretvorila sam u platforme koje danas okupljaju 15-ak tisuća ljudi, u divne suradnje, a sada i u knjigu koja je u mjesec dana otišla diljem Hrvatske, u Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Portugal, Njemačku, Škotsku, Irsku, Švedsku, Nizozemsku, Sloveniju, Austriju i možda još pokoju zemlju koju sam u ovom trenutku zaboravila.
Tata se jednom našalio da imam cipela više nego Severina, a kasnije se iz toga izrodila suradnja s brendom obuće koji je to kasnije prepoznao. Od ljubavi prema modi napravila sam neke divne suradnje. Vjerujem da su nam stvari koje volimo dane s razlogom i da smo svi u stanju od onoga što volimo napraviti nešto dobro. I mislim da to čak i nije neka mudrost, više upornost.
Super stvari na kojima trenutno radim su: Ispisivanje posveta, pakiranje pošiljki i čekanje u poštanskim redovima kako bih proslijedila knjige čitateljima. Trenutno si još uvijek pokušavam uzeti neko vrijeme da samo uživam u toj činjenici i omogućim ovoj knjizi pažnju koju po reakcijama čitatelja mislim da zaslužuje. S obzirom na to da su ravno tri dana nakon izlaska prve knjige počela pitanja o tome kad će druga, neću direktno reći da su već počeli radovi na njoj, ali vi zaključite između redaka.
Moj rad možete vidjeti: Na Instagramu, Facebooku, u knjizi. Pritom mi je, kao diplomiranoj kroatistici, najreprezentativniji svakako onaj u knjizi jer mi se pisanje u tom obliku pokazalo najprirodnijim i najboljim za pokazati ono što mislim da mogu, što sam sve ovo vrijeme gradila i, na kraju krajeva, za to se i školovala. Imam jako puno tekstova i na Instagramu, kao i dojmova čitatelja o knjizi, a oni koji su okupljeni oko mog profila već su od prvoga dana navikli na to da moja jedna rečenica ispod fotografije u 95 posto slučajeva preraste u kilometarski tekst. Ali zato me, kažu, i prate!