U razgovoru s jednim od prvih hrvatskih fotografa ulične mode i života u Splitu, velikim Feđom Klarićem

S kultnim fotografom Feđom Klarićem o životu u Splitu, prijateljstvu i radu s Miljenkom Smoje te naravno, životnoj fotografiji

“Cila je moja subota Vaša” započeo je razgovor kultni fotograf Feđa Klarić, prijateljski i susretljivo, kroz osmijeh u glasu. Prvi smo se put čuli dan ranije, kada sam mu se obratila s molbom za razgovor o fotografiji, životu u Splitu, Smoji, sedamdesetim. Odmah me se dojmio kao osoba s kojom možete razgovarati satima i koja s veseljem dijeli što je vidio, primjećivao i okinuo svojim okidačem ili pospremio u ladice sjećanja. Dogovorili smo tog petka da ga nazovem sutradan, na što sam sramežljivo rekla: “pa ne želim vam ukrasti subotu i vikend!” Odgovorio je da je u mirovini i da će mu biti gušt razgovarati. Sutradan je gušt bio obostran.

Feđa Klarić u svom se fotografskom opusu usredotočuje na svakodnevicu, život koji se pred njegovim očima odvija, no koji je toliko nestvaran da nerijetko pomislite da se radi o kakvoj filmskoj sceni čija je inscenacija trajala satima. No, u fotografijama šjora Klarića to nije tako – on s kamerom šeće svojim Splitom već gotovo pola stoljeća, s onim snažnim impulsom i preciznim osjećajem za trenutke koji često ostaju neprimijećeni, za kakve je uvijek spreman posegnuti za fotoaparatom. Feđa Klarić zaljubljen je u Split. Živi u blizini Marmontove ulice, ne smeta mu naročito nesnosna gužva grada koji se lomi pod naletima turista, uživa u finim splitskim konobama i šušuru grada. Kazuje mi da ne postoji riva lipša od splitske i bolja fizička aktivnost od hodanja na Marjan (isti onaj Marjan za kojeg drugima govori da je pun zmija jer ne želi da mu u proljeće drugi ondje poberu šparoge). Cijeloga je života u Splitu, no nekad je kaže, bilo teško. Pomišljam, zato je vjerojatno na drugom kraju slušalice čovjek pun smija (kako pjeva jedan poznati bend iz njegova kraja).

ZA SEBE KAŽE DA JE DITE PROKURATIVA I DA JE ZAPRAVO ODRASTAO NA ULICI

Rođen 1946. godine u Splitu, s majkom je odrastao u stanu u kojem je obitavalo još petero familija i kazuje mi da je on zapravo odrastao na ulici. Kao dite Prokurativa, kako sam sebe naziva, prisjeća se vremena kada su gotovo svaka škola i ulica imale svoju foto sekciju. Intrigirala ga je iluzija fotografije, laboratorijska, u kojoj se goli papir pretvara u fotografiju, u umjetnost. Pravi, istinski interes za fotografiju osjetio je na drugoj godini Pravnog fakulteta, kada je njega i još desetak studenata Davorin Rudolf, danas akademik, uputio na rad u redakciju (tada su one svako malo primale mlade kadrove koji su honorarno brusili iskustvo u novinarstvu).

Stigao je tako Feđa Klarić u Slobodnu Dalmaciju, gdje ga je dočekala zvijezda splitske kronike, mali Marinko oliti veliki Miljenko Smoje. Sa Smojom je radio i prijateljevao cijeloga života. Upoznao ga je, kaže, još dok je bio dite, a razlika od 23 godine prijateljstvu nikada nije predstavljala problem. Sa Smojinom Lepom, šjor Feđa družio se i nakon novinareve smrti; i danas je, kaže, stjecajem okolnosti njihov oporuko-nasljednik. “Uz Smoju je moja fotografija dobila na važnosti, ja sam ga pratio na novinarskim zadacima i ilustrirao ono što je on pisao.”

Prije fotografije, u Slobodnoj se Feđa Klarić okušao kao novinar, no ljubav prema fotografiji bila je snažnija. “Smoje nas je par puta znao potjerati kada ne bismo poštivali rokove, on bi sam umjesto nas napisao cijelu stranicu – jako mu je to bilo bitno – bio je odgovoran, ali je popodne volia u miru ubit oko”, govori Feđa o svome mentoru. Ako je nešto naučio od Smoje, to je odgovornost i ljubav prema zanatu. Kasnije mu je posvetio izložbu Smoje u 69 poza u kojoj je na crno-bijelim fotografijama prikazao Smoju u svim njegovim radnim pozama, novinara i pisca koji je uvijek i svugdje u ruci držao našiljenu olovku, spremnu da se baci na papir.

UZORI SU MU BILI SPLITSKI FOTOREPORTER I FRANCUSKI UMJETNIČKI FOTOGRAF

Fotografski uzori šjora Klarića su Andro Damjanić i Henri Cartier-Bresson. Prvi kao splitski fotoreporter, drugi kao francuski umjetnički fotograf. Od prvog preuzima ljubav prema gradu, od drugoga fascinaciju uličnom fotografijom. Feđa Klarić je do umirovljenja radio kao fotoreporter u Slobodnoj, no mene su zanimali njegovi počeci u kojima je fotografirao na film koristeći svoju boks kameru. Kazuje mi kako mu ta vremena uopće ne nedostaju, bilo je tu kaže više nervoze nego čari, i nastavlja: “ti ne znaš šta si snimia, i onda si mora ići u laboratorij i tamo provoditi sate. Kažite vi meni, ne bi li bilo pametnije da sam ih proveo na ulici?”

Razgovarali smo tako o tim davnim vremenima, kojima nisam pripadala i baš zbog toga prema njima gajim duboki interes dok mi on pojašnjava: “Zamislite da idete na jedan događaj, primjerice nogometnu utakmicu, sa samo 12 snimaka… Danas prije no što si kročio na stadion, već napraviš stotinu snimaka, to je komotnije.” Tada, kazuje, uopće nije znao što je snimio, a fotografije su već trebale ići u tisak. “Danas se fotografija demokratizirala, snimajte mobitelom ako treba, jer tko zna i umije, napravit će nešto vrijedno i zanimljivo”, zaključuje na moje pitanje o analognim vremenima. No, vraćam se na spomenutih 12 snimaka i pitam ga: “A niste mogli staviti novi film u fotoaparat?”, na što mi sa osmijehom odgovara: “Asti Gospe, nije bilo filma!”

KLARIĆA NE ZANIMA FIKCIJA, VEĆ SAMO ŽIVOT

Ipak, o sedamdesetima u Splitu rado govori. Dapače, 2017. godine je s Brankom Franceschijem postavio izložbu Splitske sedamdesete u splitskoj Galeriji umjetnina. Kazuje mi moj sugovornik: “grubo je govoriti o sebi, ali iz Galerije kažu da nisu nikada imali takvu posjetu.” Doista, to su godine u kojima Feđa Klarić započinje svoj fotografski zanat, on koji poput Smoje kao rođeni pripovjedač ostavlja otisak ljudskih sudbina koje portretira. Klarića ne zanima fikcija, samo život koji zapravo nikada nije samo. On mu je draži od svake fotomontaže. Sjećamo se Olivera na motoru, izbora za Miss Bačvica, Miše Kovača u mladim danima, djetinjstva na ulici… Nebrojeno je fotografija kojima Feđa Klarić zamrzava duh zaboravljenog Splita. Zanima me kako ih je odabrao za izložbu, no govori mi da to nije radio on jer se za mnoge fotografije prejako vezuje. Dodaje da uskoro izdaje monografiju o 50 godina rada, čime, međutim, ne prestaje njegova fotografska štorija.

Kao svoje pravilo u fotografiji navodi da njega isključivo zanima gdje je čovjek, nikada nije intervenirao u scenu ili namještao prizor. Prepričava mi anegdotu kada je na Marmontovoj sreo pjesnika Danijela Dragojevića, umjetnika čije nam lice ni dan danas nije znano, niti postoji njegova fotografija. I dalje ne znamo tko je on. Doduše, Feđa Klarić kada ga je sreo kaže: “nisam mogao odoliti, počeo sam vaditi fotoaparat dok smo na ulici razgovarali, a on se okrenuo i počeo trčati. Zamislite, čovjek u osamdesetoj godini života.” Uspio je ipak napraviti dvije-tri fotografije s leđa i to je kaže, najveća vrijednost fotografije – autentičnost i životnost, opipljivo vrijeme i svjedočenje o događajima i ljudima.

Feđa Klarić osvojio je mnoge nagrade za svoja fotografska ostvarenja, najveća je ona od Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo, no njemu je i dalje najdraža ta što živi u Splitu. I dalje živi sa šušurom grada uz svoj mali digitalni fotoaparat, jer mirovina za fotografa ne postoji: “život treba snimiti.” Zaključuje: “tu i tamo bi znao sresti svoje kolege, subotom i nedjeljom. Upitao bi ih gdje im je fotoaparat, a ovaj mi kaže: Ja danas ne radim. Ja bih ga najradije bacio u more, neće život zato što ti nemaš fotoaparat fermat!”

Pozdravljam se sa šjorom Feđom. U mojim herbarima sjećanja ostaje njegova decentna, ali sveprisutna jednostavnost i rečenica kada ga tijekom našeg razgovora supruga u pozadini upita što da mu kupi na pazaru, on joj spominje ravanele i kozje mliko, pa vrati slušalicu na uho i u šali mi kaže: “eto, subota je, a ja nisan zbog vas otiša na Pazar!”