Svatko je barem jednom u životu doživio burnout ili u prijevodu, sagorijevanje na poslu. Selma, Jelena i Ivana znaju sve o tome

Negdje smo se po putu izgubili, savladala nas je brzina kojoj smo odlučili služiti, ali i potrebi da sve što radimo bude bolje u odnosu na nešto drugo i druge. To je utrka bez cilja i pobjednika, a jednom kada stanemo ili usporimo morat ćemo se suočiti sa sobom.” priča mi kroz razgovor moja dugogodišnja prijateljica Ivana Peršin, danas business coach i vlasnica tvrtke Kapsula coaching, koju sam prvu pitala što misli zašto danas sve češće dolazi do burnouta, sve dominantnije društvene pojave.

A sve zapravo započinje lijepo – imate posao koji volite ili ga barem želite voljeti u tom trenutku jer je vaš, trudite se, izvršavate, odgovarate, poštujete, radite, radite, radite, radite i na kraju ‘puknete’ – e sad je dosta.

Taj se trenutak dogodi gotovo svakome i zato se Jelena, Selma i Ivana nisu nimalo iznenadile kada sam ih pozvala da mi ispričaju svoja iskustva o tome. Svaka od njih je na svoj način, okružena različitom poslovnom dinamikom, doživjela svojevrsni trenutak kraja. Trenutak koji govori da je vrijeme za promjenu.

Jelena Tomašević, vlasnica vegan&raw restorana Simple Green by Jelena

Svoju priču o razdoblju kada je stres bio svakodnevna pojava Jelena započinje vremenom prije nego što je kriza zahvatila industriju na svjetskoj razini, tamo negdje prije 2008. Tada je još radila za veliku firmu, bila brand managerica te direktorica prodaje i marketinga.

Velika očekivanja nerazumnih šefova s malo profesionalnog znanja za tu poziciju bila su konstantan psihički pritisak koji se odrazio na tijelo: “Bio je prisutan stalni umor, razdražljivost, potpuni gubitak slobodnog vremena i interesa da imaš svoje vrijeme.

U jednom trenutku dođeš do zida i svjestan si da dalje više tako ne ide. Kada glava konačno prizna da je kraj jurnjavi, promjena krene sama iznutra.” A prije nego što si je to priznala, Jelena je provela više od 20 godina na vodećim pozicijama prodaje i marketinga uglednih hrvatskih distributera široke potrošnje, nakon čega se i sama okušala kao vlasnica zastupništva. U jednom trenutku tržište se urušilo, a ona je bila prisiljena zatvoriti vlastitu firmu. Spletom tih neugodnih okolnosti, morala se reorganizirati i ponovno stati na noge.

Bio je prisutan stalni umor, razdražljivost, potpuni gubitak slobodnog vremena i interesa da imaš svoje vrijeme

“Zbog svojih znanja, vještina i brzine puno sam radila, po cijele dane do kasno navečer. Kada pokažeš koliko možeš i što sve znaš, gotovo je, radit ćeš sve. Koordinirala sam i do 90 ljudi u prodaji te čak 5 distributivnih centara i skladišta. Bilo je puno posla, a veliki budžeti nosili su i velika očekivanja.

Imala sam osjećaj kako šefovima nikada nije dosta, stalno su stizali pritisci odozgo, a ja sam cijelo vrijeme jurila da stignem ispuniti sva ta neprestana očekivanja. Kasnije sam otvorila i svoju firmu za zastupništvo i distribuciju jednog brenda i najteže mi je bilo pronaći kvalitetne ljude.

Mislila sam da ako si dobar šef, ulažeš u radnike, u njihovu edukaciju i daješ im dobre uvjete – vratit će ti se. No, nije. Tada sam imala osjećaj da sam u predinfarktnom stanju od količine stresa. I onda je došla kriza, morala sam zatvoriti firmu i spasila sam se jer bih se i dalje vjerojatno trudila ispraviti stvari koje na kraju nisu bile u mojoj moći. Moj burnout je bio pravi blagoslov s neba i zaustavio me u potpuno uzaludnoj trci za brojkama.

Imala sam osjećaj kako šefovima nikada nije dosta, stalno su stizali pritisci odozgo, a ja sam cijelo vrijeme jurila da stignem ispuniti sva ta neprestana očekivanja

Taj svijet brojki je zapravo iluzija, a crv na udici nam je još uvijek jako izazovan pa mnogima i dalje predstavlja nešto za čim moraju juriti.” Prije dvije godine otvorila je Simple Green by Jelena restoran na zagrebačkom Rudešu. Koncept je idejno proširila i na radionice, predavanja te školu veganske kuhinje, a širenju poruke o tome koliko je zdrava prehrana bitna za čovjeka u svakom pogledu, posvetila se od 2009. kada je napustila svijet velikih brojki i očekivanja.

Iako danas živi u ravnoteži s obavezama vlastitog posla prisjetila se vremena kada je rukovodila velikim budžetima što je nosilo i veliku odgovornost. “Moju je promjenu i otkrivanja sebe iznutra popratila i moja knjiga ‘Priče za dobro jutro i laku noć’ koju sam napisala i izdala 2009. Nakon više od 250.000 klikova na kolumni koju sam tada pisala vidjela sam da je moja promjena i ono što osjećam iznutra, dio svakoga od nas.

Sjećanje unutar mene je još živo na taj dio osobnosti koja je jurila u panici i strahu, hoće li stići baš sve što sam zacrtala. Ali spiskovi su tada bili predugački, zapravo nevažni i bez pravog prioriteta – jedini je pravi prioritet biti sretna, vesela i jednostavna osoba koja slavi život.”

A što je najbolje što je naučila iz toga? “Naučila sam da svaki dan ima neki mali burnout, svaki trenutak je dio rasta i nekog unutarnjeg buđenja, i to nikada ne prestaje dok smo tu. Svaki smo dan u nekim sličnim situacijama koje nas iznova propituju i bruse nas iznutra pa što nisi osvijestio brusiš dok ne naučiš. Baš taj svaki mali otpor i težina tope dio nas koji želi biti slobodan, sretan, uspješan, ali potpuno neovisan o ovozemaljskim uspjesima koje mjeri društvo.

Jer kad se suočimo i s najvećim opomenama kao što su takozvane teške i neizlječive bolesti vidimo da na tom mjestu nema nikoga osim nas koji odlučujemo kojim putem ćemo krenuti.”

Sjećanje unutar mene je još živo na taj dio osobnosti koja je jurila u panici i strahu, hoće li stići baš sve što sam zacrtala

Jelena danas živi u odmjerenom balansu obaveza i odgovornosti, radeći ono što voli, na način na koji to voli, a lista prioriteta se promijenila ili bolje reći pojednostavila. “Danas me vesele obične male stvari, miran dan, šetnje šumom, moj pas, lijepi ljudi čistog srca. Jednostavnost i lakoća življenja u svim aspektima življenja; od prehrane do prostora u kojem živimo i radimo, organizacija poslovanja i kako se odnosimo prema drugima i svijetu, na nama je da tek otkrijemo.”

Selma Terlević, osnivačica portala o well-beingu Gosimple.hr

Selma radi u industriji prodaje, marketinga i medija. ”Stres je tihi ubojica, svi znamo napamet tu rečenicu, ali baš koliko tihi, i je li baš ubojica, o tome ne razmišljamo, dok nas ne počne grickati kroz sitne, neprimjetne smetnje. A reagiramo tek kada postane agresivna smetnja svakog dana.

Živimo u kulturi straha, krenuvši od izbjeglica, gubitka posla i ostalih ‘bullshita’, a jedan od najvećih je da ne smijemo zauzeti stav, pogotovo u poslovnom okruženju. Moje tijelo je doživjelo burnout dvije godine prije nego što sam shvatila što je doživjelo i zašto.” priča mi Selma o trenutku kada je shvatila da je ‘pregorila’ na svom zadnjem poslu te mi na moje inzistiranje detaljno objašnjava znakove koji su je doveli do te spoznaje.

Upravo mi je Selmino detaljno iskustvo otvorilo vrata u svijet rečenice ‘pregoriti od posla’. A to pregoriti podrazumijeva mnoge fizičke znakove koje smo u stanju ignorirati dok stvari ne postanu uznemirujuće ozbiljne.

“Prvi znak je bila nesanica, koju sam ignorirala tražeći joj opravdanja ‘aha, spavala sam opet samo 3 sata, ma to je zbog rokova, ili zbog nečeg trećeg.’ i nastaviš tako jedan period jer uvijek možeš naći opravdanje za nerješavanje problema.

Živimo u kulturi straha, krenuvši od izbjeglica, gubitka posla i ostalih bullshita, a jedan od najvećih je da ne smijemo zauzeti stav, pogotovo u poslovnom okruženju

Pa te nakon 6 mjeseci ozbiljno počne mučiti nedostatak sna, pa pokušavaš s tabletama za spavanje, koje ne djeluju jer je broj okretaja u glavi kao na traci, pa se pojavi i stres oko činjenice da ne spavaš. U tom periodu je i PAPA test pokazao značajan odmak normalnih vrijednosti unutar samo 6 mjeseci (došlo je do pred faze stvaranja raka grlića maternice koji će se morati operirati) pa se pojavio abnormalan stres i radi te činjenice.

Sjećam se da sam jednom imala toliko neugodan telefonski poziv oko nekakve organizacije nečega, dok sam vozila po autoputu. Nakon njega sam toliko jako počela plakati da sam se morala zaustaviti sa strane, i nisam stala pola sata. Taj osjećaj, koji je bio miks jada, tuge, bijesa, nemoći, nepravde i još sto drugih, je bio toliko snažan da se nisam mogla pomaknuti.

Nakon toga sam otvorila bolovanje, i tek tada je krenula borba sa spoznajama u što sam dovela stanje svojeg tijela. Zanimljivo je bilo da su moji napadaji panike tek počeli na bolovanju. Oni su mi došli kao šlag na kraju. Kada se prvi pojavio, doslovce sam mislila da umirem od miksa moždanog i srčanog udara. Nisam imala pojma ništa i o ničemu, osim da se ne osjećam dobro, da ne spavam i da idem na operaciju nečega što u sebi potencijalno nosi sve opasnosti raka. Mislila sam da će mi tipa dva mjeseca biti dovoljno da se naučim ponovo spavati.

Doslovce sam mislila da umirem od miksa moždanog i srčanog udara. Nisam imala pojma ništa i o ničemu, osim da se ne osjećam dobro, da ne spavam i da idem na operaciju

No, kada je stres uzrokovan ljudskim faktorom i odnosima na koje smo osuđeni i vezani poslovnim okruženjem, a ne količinom posla, jedino kada možemo početi razmišljati o pravom oporavku jeste kada se maknemo od takvih ljudi i situacija ‘for good’. Nema drugog načina. Kad sam otišla na bolovanje, opet nisam spavala, jer sam i dalje bila involvirana u posao, hoćeš/nećeš.

Onaj dan kada sam dala otkaz, tu večer sam zaspala kao top i spavala 8 sati u komadu prvi put nakon jako, jako dugo vremena. Odlazak s dugogodišnjeg posla, u ovakvim uvjetima jako je stresan, a to je opet novi stres kojeg taložimo na one stare, koji se doslovce ponovo aktiviraju s novim lošim osjećajima koje osjećamo.

To je savršen put u depresiju kojeg nismo ni svjesni. Prvi korak svakome tko god u sebi, duboko pomisli da više ne može, a pogotovo ako je stres počeo utjecati na san ili na rad tijela i čitavog organizma, pravac psihijatar. Možda neki drugi, treći, možda psiholog, možda psiho-terapeut, ali netko s diplomom vas čeka, i to bi stvarno trebala biti prva i osnovna stvar koju netko može napraviti za sebe kada se počne osjećati loše.”

Onaj dan kada sam dala otkaz, tu večer sam zaspala kao top i spavala 8 sati u komadu prvi put nakon jako, jako dugo vremena

Selma svoje profesionalno iskustvo bilježi otprilike 17 godina u industriji prodaje, marketinga i medija. Započela je u marketinškim agencijama, zatim je prodavala web stranice, odjeću i šampanjce, da bi se na kraju smjestila u medijima, gdje je počela u odjelu za prodaju oglasnog prostora, ali se, kako kaže, brzo ušuljala u sadržajni dio, gdje je odradila i najveću većinu posla kao glavna urednica jednog ženskog, licenciranog časopisa.

“Industrija medija najslađa je industrija od svih u kojima sam radila, a poslovi koji su definirani u samom startu kao poslovi do kojih se teško dolazi, mamac su za velik broj ljudi. Ali uopće ideja, generalno, da si dio stvaranja nekakvog medijskog prostora, da pišeš i stvaraš sadržaj koji će možda nekome uljepšati dan, potaknuti na reakciju, dati novu ideju, ekskluzivitet da razgovaraš sa stručnjacima, znanstvenicima, uspješnim poduzetnicima, genijalnim umjetnicima. To su jako lijepi poslovi.

S druge strane, ono što ta industrija neprešutno daje svima koji su dio procesa objavljivanje nekakve vijesti’ jest taj osjećaj bitnosti i ega. Svaka industrija ima svoje ‘highlightse’, ali mediji su podvučeni pojmom slava, a to je posebna kategorija želja i ljudi.”

Obzirom da obje plivamo u industriji medija, bilo mi je jasno o kakvoj dinamici i zadovoljstvu govori, iako na kraju nije dinamika ta koja nas dovede do ruba, složile smo se. “Svako zaposlenje nosi svoje breme, na koje pristaneš, kada potpišeš ugovor na početku, znao, ne znao, ali odgovornost je samo tvoja.

Svaka industrija ima svoje highlightse, ali mediji su podvučeni pojmom slava, a to je posebna kategorija želja i ljudi

Ako pričamo u kontekstu burnouta, on je povezan uz prekomjerni stres – bilo da se radi o nekome tko cijeli dan radi kao manijak, pa je fizički pregorio, ili da se radi o mobbing situacijama tipičnima za tržišta poput našeg, kada netko psihički doživi zasićenje u nekom obliku. Rezultat je u konačnici isti, poznajem osobe iz jednog i drugog spektra, a svima je zajedničko to što im je na kraju dijagnosticirana depresija. ”

Svi moji razgovori na ovu temu doveli su do istog zaključka, a taj je da se sve događa s razlogom. I Selma mi je priznala kako “baš ništa ne bi mijenjala, bez obzira na sve posljedice. Čovjek najviše uči kada je u najtežim situacijama, svakoj se treba zahvaliti jer je došla u pravo vrijeme da naučimo nešto novo.” Kao najbolje što je naučila iz tog perioda života istaknula je: “Da je egzistencijalni strah najlakši za manipulaciju, od direktora, političara do medija. Isto tako da se taj isti strah može kontrolirati, baš kao i sve emocije.

Naučila sam da ako nešto nije dobro, ako nešto osjećamo u želucu kao krivo, to jest krivo i trebamo reagirati. Naučila sam da je depresija ustvari jedna podmukla misao koja se množi brzinom munje, a da nismo ni svjesni koliko sami doprinosimo toj radnji.

Naučila sam napokon da čim stanu izazovi posla, i čim stanemo s učenjem, vrijeme je za promjenu. Kada ne učimo, propadamo. I najvažnije, naučila sam da kad mi srce počne lupati zbog neke nove životne situacije, kada krene poplava misli i automatskih predviđanja, sve mogu zaustaviti disanjem, šetnjom, meditacijom.”

Naučila sam da je depresija ustvari jedna podmukla misao koja se množi brzinom munje, a da nismo ni svjesni koliko sami doprinosimo toj radnji

Selma je ovih dana lansirala vlastiti projekt, Gosimple.hr, iznimno je uzbuđena i odlučna da krene smjerom i načinom kojim ona to želi. “Mene je moja potraga za smirivanjem misli odvela u jednu psihički i fizički zdraviju mene, što je ozdravilo i moje odnose, u konačnici i moj cjelokupni pogled na život.

Otkrila sam puno stvari koje me strahovito zanimaju, nisam mogla ni sanjati prije 5 godina da ću ponovo toliko učiti. Danas sam, na svim nivoima puno sretnija osoba. Jedna činjenica uvijek probudi duboku zahvalnost u meni, činjenica da sam napokon prisutna u svom životu na svim razinama i u svim odnosima. Ne dopuštam više da me život valja kako ide, već ja upravljam njime.”

Ivana Matić, osnivačica i CEO Women in Adria

Ivana je na svom profesionalnom putu, na kojem je već godinama vezana uz korporativni i svijet konzultinga, najvišu točku stresa doživjela kada je preuzela karijeru u svoje ruke pokrenuvši vlastiti biznis pri čemu je izazov balansiranja privatnog života te troje djece bio najveći. “Mislim da je burnout redovito stanje svake zaposlene žene.” govori mi Ivana iz iskustva u sklopu kojeg je zaključila da vlastiti biznis znači i veću količinu stresa.

U iznimno dinamičnom poslovnom okruženju počela se kretati u svojim dvadesetima, a već oko tridesete doživjela je svojevrsno zasićenje, brojne upitnike iznad glave s glavnim potpitanjem ‘koliko sve ovo ima smisla’ te želju da nešto promjeni. “Prije pokretanja vlastitog biznisa, deset sam godina radila u međunarodnim revizorskim i konzultantskim kućama.

Bilo je to jako dinamično okruženje, osobito zadnji posao za jednu priznatu međunarodnu firmu koja se bavi revizijom i poslovnim savjetovanjem. To mi je zapravo bila odlična priprema za vlastiti biznis jer su se stalno očekivale nove inicijative i projekti. Nakon toga sam prešla u normalni korporativni svijet i postalo mi je dosadno i jednolično. U tom nekom trenutku počela tražiti veći smisao.

Dinamika poslovnog okruženja je bila prespora za mene, imala sam previše ideja i projekata za okolinu u kojoj se nisam mogla ostvariti. Okolina je bila inertna i izluđivalo me to što ne mogu ništa promijeniti. Po cijele dane bih radila nekonstruktivan posao u uredu, prebacivala loptice, nikakvih konkretnih promjena i rezultata nije bilo, a život bi mi počinjao tek dolaskom kući nakon posla oko šest.” govori mi Ivana o okruženju iz kojeg se rodila ideja o pokretanju vlastitog projekta te nastavlja “Iako se često smatra da do burnouta dovodi želja za boljim balansom između privatnog i poslovnog, mislim da je smisao taj koji počinjemo preispitivati.

Okolina je bila inertna i izluđivalo me to što ne mogu ništa promijeniti. Po cijele dane bih radila nekonstruktivan posao u uredu i prebacivala loptice

Meni se burnout odnosno radije bih to nazvala zasićenje, dogodio radi neimanja smisla onog što radim u tadašnjem poslovnom okruženju. Kad radite nešto što vam je zanimljivo, što vas ispunjava, onda vas to puni energijom i radite puno više nego inače.

Ja na tom zadnjem poslu nisam imala s kim raditi i doživjela sam zasićenje od nerada, odnosno prije neefikasnog rada i izbjegavanja bilo kakve inicijative izvan okvira od kolega. Tada sam već dobila i djecu, a poslovno sam se osjećala kao u kavezu, neispunjena, sa željom za više. Sraz poslovnog i privatnog je bio sve veći. U jednom trenutku stigao je i otkaz.”

Ali upravo je on bio pokretač Ivani da reorganizira život u smjeru u kojem je ona to željela. “Kako me tadašnji posao nije ispunjavao, bavila sam se s početnom idejom umrežavanja te sam shvatila da to može funkcionirati kao samostalan biznis.

To mi je davalo energiju da se odvažim pokrenuti vlastiti projekt Women in Adria. Bilo je zanimljivo osjetiti zadovoljstvo rada od kuće. Počela sam primjećivati da je vani dan, da sam gospodar svog vremena, da sam sretna što sam pobjegla iz korporativnog svijeta i cijelo te vrijeme nosi ideja o tvom biznisu. Kako sam postala majka troje djece s vremenom je došlo do točke velikog stresa.

Ja na tom zadnjem poslu nisam imala s kim raditi i doživjela sam zasićenje od nerada, odnosno prije neefikasnog rada i izbjegavanja bilo kakve inicijative izvan okvira od kolega

Šest godina sam radila od kuće balansirajući biznis i djecu svaki dan kontinuirano. Mogla sam izdržati silna prekidanja, pitanja, potpitanja, istovremeno telefonske razgovore i mailove prvih nekoliko godina. U zadnjih godinu dana mi je postalo preteško jer djeca više nisu bila u boravku nakon škole već su dolazile kući, a što se tiče posla teško je raditi online ako vas je dvoje ili troje.

Tu sam bila već na rubu burnouta. Iako te želja za vlastitim poslom nosi, obaveze su premašile moje kapacitete. To je bio najstresniji period; radite cijeli dan s prekidima i na kraju dana se samo srušite umorni u krevet.

Ujutro se dižete rano i sve ispočetka. Kao da ste na autopilotu. Grozno iskustvo koje je tražilo reorganizaciju do koje je s vremenom i došlo. Trajalo je dok smo pronašli ured konačno, ali evo u zadnjih mjesec dana sve je savršeno. Ne bi rekla da je to bio totalni burnout jer ja opet od tog posla dobivam dosta energije i bavim se sportom, ali da je svaki dan bio užasno stresan, to je istina.”

Da se nađem u istoj situaciji vjerojatno bi manje razmišljala, manje se premišljala i krenula u nove pothvate čim prije

Burnout je za Ivanu bio iskustvo koje se dogodilo u trenutku pokretanja vlastitog posla te balansiranja između privatnog i poslovnog života čime je iscrpila kapacitete vlastite snage, a svemu su prethodili i mogući strah od promjena te kako će izgledati njezin život samostalne poduzetnice. Osvrćući se danas na taj period kaže: “Ne treba se bojati promjene. Da se nađem u istoj situaciji vjerojatno bi manje razmišljala, manje se premišljala i krenula u nove pothvate čim prije, tim bolje.”

I dok sam tog oblačnog zagrebačkog jutra sjedila i razgovarala s Jelenom, Selmom i Ivanom o najstresnijim periodima njihova života te osjećaju nemoći koji te u tom trenutku obuzme, shvatila sam da ispred mene sjede tri uspješne inspirativne zadovoljne žene. Svaka nosi svoje iskustvo stresa, njegove afirmacije te poslovnog okruženja koje ih je u tom trenutku odredilo. No, danas, svaka od njih stoji iza vlastitog projekta, jača nego ikad.