INTERVJU

Tonči Vladislavić bio je perspektivan zubar, a onda je otišao u London da bi postao modni dizajner – i promijenio hrvatsku modu

Sonja Braut razgovarala je s našim poznatim teoretičarem mode o odrastanju na Braču, karijeri u Milanu i Londonu te vrijednim istraživanjima koja provodi danas u Zagrebu

Zgrada u kojoj živi Tonči Vladislavić, dizajner, teoretičar odjeće i tekstila, kostimograf i sveučilišni profesor, elegantno povezuje Ilicu i Mesničku, a izgrađena je 1867. prema projektu Franje Kleina. Zagrebačko je kulturno dobro zavedeno kao kuća Rosenfeld i ukrašeno s osam ženskih figura koji simboliziraju plodove zemlje. Ima simbolike i u tome da je baš u njoj njegov zagrebački dom, jer je Vladislavić rođen točno 80 godina kasnije u bračkom mjestu Mirca između Supetra i Sutivana. Mirčani vjeruju da ime njihovog mjesta dolazi od riječi mir, koji je za boravka 1929. osjetio i Tin Ujević i napisao “Mir ulazi u me… jer ovo je predgrađe tišine…”, a bademi koji svako proljeće zabijele i zamirišu mjesto ures su kao i ženske figure na Vladislavićevom zagrebačkom domu.

“U Mircima je nekad živjelo 600-tinjak stanovnika, no raselili su se u obje Amerike, Australiju, Novi Zeland, kao i u Split, Zagreb i dalje. Polja i vinogradi spuštaju se do mora i danas, ali sve je više novih kuća za odmor i skladno obnovljenih starina u starom dijelu, gdje živi stotinjak preostalih stanovnika, pa i moja 97-godišnja sumještanka Veronika koja mjestom može hodati samo polako i sa štapom, ali je na čestoj online vezi s kćerkama u Kaliforniji. Moji su bili iz Mirca, majka se brinula za nas petoro djece i kuću, a otac je bio radnik, prvo u mjesnoj zadruzi, a kasnije u Splitu”, prisjetio se Tonči Vladislavić i dodao da je njegov otac u doba talijanske okupacije otoka, kao pripadnik pokreta otpora, završio u zatvoru u Italiji.

Bio je, kaže, naprednih shvaćanja i vjerovao da će nakon rata doći bolje vrijeme sve dok mu nije prisjelo zbog besmislenih podmetanja, pa je crvenu knjižicu doslovce bacio na pod. Ali je i dalje bio vrlo aktivan, poticao uređenje mjesta, izgradnju vodovoda, brinuo o onima kojima je trebala pomoć. Inače, Vladislavići su podrijetlom iz Poljica, a prabaka po ocu imala je venecijansko prezime Nonveiller, koje i danas postoji u Splitu, Rijeci i Zagrebu, samo se svugdje izgovara drukčije.

Tonči Vladislavić snimljen u svom domu u Zagrebu, u lipnju 2021. 
Foto: Sandro Lendler

IDILIČNO DJETINJSTVO U MIRCIMA NA BRAČU

“Ta je prabaka živjela u Sutivanu, a u Mircima je imala zemljišta koja je dobila za dotu i redovito ih obilazila. I ondje se zagledala u svog nadničara Vladislavića i udala za njega. Bila je očarana talijanskim ljubićima o Napoleonu, pa je sina nazvala Napoleon. Bilo je to 1881. i od tada je to ime u našoj užoj i široj obitelji, pa je i moj stariji brat Napoleon, ali smo ga uvijek zvali Leon. Najmlađi je Igor, ali ga zovemo Ranko, sestre Marica i Marija zvali smo Margana i Maja, a ja sam Ante, no radije Toni ili, najradije, Tonči.”
Svašta može utjecati na ljude, pa i ljubić, pa nastane običaj zbog kojeg su šezdesetih godina na Braču živjela trojica Napoleona, o čemu je pisao i tadašnji VUS. I štošta drugo se tijekom odrastanja upliće u sjećanja, otvara jedva vidljiva vrata i razvija neočekivane sklonosti. Na Tončija Vladislavića djelovao je otvoreni duh njegovog oca, dodirivalo ga je štošta što je mogao čuti na radiju ‘Kosmaj’ tvornice Tesla koji je otac kupio 1949., a sad ga je on darovao zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikole Tesle. I, osobito, življenje u patricijskoj kući njegove krsne kume u kojoj je, kad je ona 1953. odselila kćerki u Čile, ostalo mnogo antiknog namještaja, ukrasa, nešto knjiga i časopisa, vrt i ulazni trijem sa stubama i povišenjem gdje je Tonči za Dan žena upriličio predstavu.

“Od te naše šantule, jer je ona bila i očeva krsna kuma, tata je kupio lijepu kuću i otplaćivao je godinama. Do njezinog odlaska živjeli smo zajedno, a kasnije su se pod našim krovom događale filmske situacije kao kad su moji privremeno udomili časnu sestru čiji je samostan bio zatvoren, ili, nešto kasnije, učiteljičinu majku koja je čekala odlazak kćerki u Split. Nama djeci najuzbudljivije je bilo na tavanu gdje smo gađali staklene lampe zaboravljene tko zna kad, ali i u vrtu gdje smo gradili hidroelektranu. Od talijanskih katoličkih časopisa koje smo našli u jednoj vitrini izrezivali smo slike i radili kolaže, ukratko, ondje sam proživio nezaboravnih 15 godina djetinjstva.”

Kuća obitelji Vladislavić (s balkonom) gdje je Tonči proveo prvih 15 godina života, snimljena 2009.
Tonči Vladislavić

Roditelji Stjepan Stipe i Katarina Katica Vladislavić na dan vjenčanja 1937., vjerojatno snimljeno u Supetru
Privatni album

Starije sestre Marija Maja (lijevo) i Marica Margana, Split, 1962.
Privatni album

Tri brata Vladislavić Napoleon Leon (lijevo), Ante Tonči (sredina) i Igor Ranko, Mirca, oko 1953.
Privatni album

Sadašnja obiteljska kuća Vladislavić u kojoj su živjeli od 1962. (Mirca, 2021.)
Privatni album

U pučku školu išao je u rodnom mjestu, a zbog viših razreda morao odlaziti do tri kilometra udaljenog Supetra. Volio je čitati, pa je često posuđivao knjige, jer ih u njegovoj kući i nije bilo. Majka je najradije čitala ‘Majčin grijeh’ Branka Klarića, a tata je imao malu biblioteku ruske revolucionarne literature koju je on mnogo kasnije darovao.

UPOZNAVANJE S KULTUROM U SPLITU

No, kada su njegove starije sestre završavale škole, a brat Leon bio na školovanju u Zagrebu, Vladislavićev otac odlučio je prodati preveliku kuću i preseliti u Split. To se sretno poklopilo zamjenom za jednu manju kuću kraj crkve čiji je vlasnik davno iselio u Kaliforniju, a nasljednici koji su se vratili iz Australije trebali veću. Dogovorena je zamjena, uz dodatak novca dovoljnog za kupnju stana na Bačvicama.

“Ta naša kuća ima zanimljivu priču jer je ondje rođen Virgil Bakulich čiji je otac u Americi našao nešto zlata i povukao obitelj. Virgil je izrastao dva metara, a bio je vrlo cijenjen policijski inspektor u Kaliforniji, jednako zbog znanja koliko i snage. Češće je dolazio u Mirca, pa je tako u Splitu napokon sreo srodnu dušu, i to skoro iste visine pa su o njima, kada su se vratili u SAD, pisale i njujorške novine. Bakulich je u Mirca došao na dulje nakon umirovljenja, 1933. je na groblju sagradio velebnu crkvu posvećenu Sv. Tereziji, a mjesnoj crkvi darovao je zvono koje je posvetio kardinal Stepinac.”

Žalio sam što mi otac nije dao da idem u Školu primijenjene umjetnosti, a još više što sam morao prihvatiti ideju o tzv. solidnom zanimanju

Vladislavići su se preselili u Split kada je Tonči završio osnovnu školu i krenuo u realnu gimnaziju ‘Ćiro Gamulin’. Sve što ga je zanimalo bilo mu je na dohvat, a očaran knjigama redovito je odlazio u knjižnicu i knjižare i upijao bogatu splitsku kulturnu atmosferu. I sudjelovao u mnogim literarnim, likovnim i folklornim grupama, družio se s članovima slavnog Crvenog Peristila, grupom kreativaca koja se počela okupljati 1966., a dvije godine kasnije pod Peristila obojila crvenom bojom, što je bila šokantna, ali i nezaboravna kulturna intervencija u gradu.

“U ono doba pisao sam poeziju i objavio zbirku pjesama pod nazivom ‘Silazak u sjeme’ u časopisu Vidik, kojeg sam uređivao u doba Crvenog Peristila kada smo, u dvobroju 7/8, 1968. godine, objavili i njegov manifest ‘Šest stranica grupe Crvenu peristil’. Privlačilo me sve što je imalo veze s kulturom, otvorenošću, kreativnošću i znanstvenom pristupom. Zato sam žalio što mi otac nije dao da idem u Školu primijenjene umjetnosti, a još više što sam morao prihvatiti ideju o tzv. solidnom zanimanju i studirati na Visokoj stomatološkoj školi.”

Tonči Vladislavić snimljen u svom domu u Zagrebu, u lipnju 2021. 
Foto: Sandro Lendler

PREKO ZUBARSTVA DO MODE

U slobodno vrijeme Tonči Vladislavić nastavio je živjeti kako je htio, ali je i uredno polagao ispite i postao viši zubar. A onda ga je njegov profesor nagovorio da ode u Milano asistirati kod njegovog kolege koji se vrlo uspješno bavio implantatima, što je tada bila velika novost.

“Prihvatio sam to kao odličnu priliku da odem u svijet, a kod prof. Artura Hruske se imalo što naučiti. I, za mene još važnije, uživao sam u kulturnoj i posebno modnoj raskoši Milana, obilazio događanja, muzeje, modne revije, upoznavao ljude iz kulture i mode. Profesor me nagovarao da ostanem, no morao sam se vratiti zbog nastavka razlikovnog studija na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu. Odslušao sam četiri semestra, ali me to sve manje veselilo osim što je bio dobar formalni razlog za privremeno odgađanje služenja vojnoga roka.”

U Trogir su stigli i slavna modna autorica, ikona stila i velika Lagerfeldova prijateljica Anna Piaggi

Kada se 1972. nakon boravka u Milanu vratio u Zagreb s mnogo korisnih iskustava ali i dvojbi, Vladislaviću se ukazala nova zanimljiva prilika. Osnivač Modefesta Josip Čurik pozvao ga je da mu pomogne da na njegovu do tada putujuću ljetnu modnu manifestaciju privuče strane modne kreatore i kuće. I Vladislavić je s nekoliko telefonskih razgovora, prvo s Renatom Balestrom, pa tadašnjim londonskim top-kreatorom Billom Gibbom, a potom i drugim ‘imenima’, uspio dogovoriti ne samo njihov dolazak u Trogir s kolekcijom modela i jednom manekenkom, nego i brojnih modnih novinara i fotografa, što je Modefest pretvorilo u International. Ekipe su ostajale tjedan dana, odsjedale u hotelu Medena, sve je financirao trogirski turistički savez, a u stranim medijima pisalo se ne samo o događanjima, nego i o ljepotama Trogira, jadranske obale, kao i životu u tadašnjoj državi.

Tonči Vladislavić ispred sjedišta Kreatima i Modefesta International, Jurišićeva 7, Zagreb, 1972.
Privatni album

Kolekcija Billa Gibba na pisti Modefest International ispred trogirske katedrale, 1973.
Clive Boursnell

Modefest International 1973. - gradonačelnik Trogira (lijevo) i Josip Čurik uručuju diplomu Nuši Marović (u kreaciji H. L. Scherrera)
Privatni album

Bill Gibb Jubilee Show u Albert Hallu, Tonči Vladislavić (lijevo) u kreaciji Billa Gibba za Stevea Harleya dok na pisti prati pjevačicu Ivonne Keeley (London, listopad 1976.)
Privatni album

“Ondje sam organizirao i simpozij o modi na kojem je sudjelovao i René König, sociolog koji je napisao ‘A La Mode: On the Social Psychology of Fashion’, do tada najbolju knjigu o modi. U Trogir su stigli i slavna modna autorica, ikona stila i velika Lagerfeldova prijateljica Anna Piaggi, kao i fotografi s raznih strana svijeta. A, iako mi taj posao doslovce ispio svu snagu pa sam jednom morao dobiti infuziju, otkrio mi je i da definitivno neću biti zubar.”

O MODI JE UČIO U LONDONU

Te jeseni bio je pozvan u London da radi za Billa Gibba i Kate Franklin, najviše na njezinu inicijativu, jer je smatrala da je dobro imati blizu nekog tko ‘pogledom s istoka gleda na zapadnjačku modu’. Treći u ovom tandemu bio je Bryan Morrison, slavni rock menadžer i polo igrač. Vladislavić je ondje naučio mnogo o pripremi, komponiranju i realizaciji kolekcije, a o modeliranju odjevnih oblika najviše od Nives Losani, koja je tada bila jedna od najboljih konstruktorica u svijetu mode. Dočekao je i reviju u Covent Gardenu koju je scenografski uredio tako što je metalne stupove ukrasio zelenim viticama i bordo krizantemama.

“Bill je želio krizanteme, što bi kod nas podsjećalo na groblje, no imao je pravo. Ta moja scenografija svidjela se mnogima pa sam dobio pozive da radim cvjetne ukrase i za druge prigode, no nisam se vidio u tome. Otvorila mi se i mogućnost da studiram na Central Saint Martins kod Muriel Pemberton, no odlučio sam se vratiti u Zagreb i upisati na Višu školu za tekstil i odjeću. Tako sam bio u prvoj generaciji dizajnera budućeg TTF-a. No londonsko iskustvo poučilo me je kako se misli i radi u modnom sustavu na Zapadu, gdje je najvažnije pratiti, učiti, znati i to pokazati, nakon čega se otvaraju mnoga vrata.”

Studij dizajna nije zadovoljio sve Vladislavićeve apetite, a kako je diplomski imao kod slikarice i grafičarke Zoe Borelli koja ga je mnogo naučila o likovnosti, shvatio je da još želi učiti. No, prvo je prošao još jednu londonsku ‘školu’ kod Billa Gibba koji ga je pozvao da surađuje na slavljeničkoj kolekciji u povodu 10-godišnjice rada. I sve je bilo fantastično, pa i prezentacija u Albert Hallu, dok se Morrison nije neočekivano povukao iz zajedničkog posla, što je dovelo do prestanka postojanja brenda.

Tonči Vladislavić je imao svoj put i cilj, pa je odlučio studirati nastavnički smjer na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti za što je morao polagati prijamni ispit i ondje, i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. I uspio. U to doba već je bio honorarno angažiran na TTF-u i bavio se kreiranjem. I shvatio koliko mu za dizajn dobro dođe poznavanje anatomije i fiziologije koje je učio kao zubar, pa nije mario kad bi ga neki kolege zafrkavali da je ‘zubar zalutao u modu’.

Tonči Vladislavić snimljen u svom domu u Zagrebu, u lipnju 2021. 
Foto: Sandro Lendler

MODA JE 80-IH U ZAGREBU BILA UZBUDLJIVA

“U Zagrebu se osamdesetih godina stvarala avangarda mode koja je izašla u javnost i, osobito preko ULUPUH-a, omogućavala kreativcima da eksperimentiraju i ostvaruju svoje vizije. Svoje veze s modom doživljavao sam polidisciplinarno i zato me, više od stvaranja kolekcija koje bi mogle utrti neki trend, zanimalo odijevanje, s kojim sam se bavio i u znanstvenom smislu”, rekao je Vladislavić i podsjetio se da je u to doba nastao i Modagram, grupa modnih kreativaca u kojoj su bili i Branka Donassy, Dženisa Medvedec (danas Pecotić), Nada Došen, Alan Hranitelj, Davor Klarić, Vladimir Rudinsky u tandemu s Venom Machom i Vesna Muhić.

No umjesto stvaranjem mode, ipak se više posvetio nastavnom i znanstvenom radu, pa je generacije studenata dizajna na TTF-u učio kako svoje ideje pretvoriti u kolekcije, vodio ih na natjecanja Mittlemode u Goriziju, napisao knjigu ‘Kultura odijevanja’, kao i brojne tekstove i studije o odijevanju i modi za časopise, televiziju i radio, a bio je i koautor knjige ‘Moda’. Kao povjesničar umjetnosti istraživao je fenomen odijevanja i mode u Zagrebu od 1945. do 1960. i osmislio nezaboravnu izložbu ‘Drugarica à la Mode’ koja je u produkciji MSU realizirana 2006., a bila postavljena u pavljonu 19 na Zagrebačkom velesajmu. A onda je 2008. napustio TTF i prešao na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci gdje je postavio i pet godina, sve do umirovljenja, vodio kolegij Kostimografija i moda.

Tonči Vladislavić modni dizajn, Zagreb,1986.
Boris Berc

Tonči Vladislavić, modni dizajn, Tjedan mode, Zagreb, 1986.
Boris Berc

Tonči Vladislavić, modni dizajn, Tjedan mode, Zagreb, 1987.
Boris Berc

Tonči Vladislavić modni dizajn, Tjedan mode, Zagreb, 1989.
Saša Novković

Tonči Vladislavić, modni dizajn, Modagrameraj, Gavella, 1998.
Bachrach Krišitofić

Kostimografija Tončija Vladislavića za operu Marco Polo Tan Duna, redatelj Krešimir Dolenčić, HNK, Zagreb, 2001.
Privatni album

Kostimografija Tončija Vladislavića za operu Marco Polo Tan Duna, redatelj Krešimir Dolenčić, HNK, Zagreb, 2001.
Privatni album

Tonči Vladislavić, kostimografija za film Družba Isusova, režija Silvije Petranović, na slici glumice Matija Prskalo i Leona Paraminski, 2004.
Privatni alum

Tonči Vladislavić, modni dizajn, Modni manifest 02, fotografija Vanja Šolin, Zagreb, 2012.
Vanja Šolin

Dizajn, moda, kostimografija i, najviše, znanstvena istraživanja konstanta su u njegovom životu, pa naizmjence čita pet knjiga, sređuje arhivu, pogotovo nakon lanjskog potresa koji je napravio veliku štetu u njegovom stanu, toliku da se i parket zgužvao kao da je od papira. A umjesto na svom pisaćem stolu koji je kraj uličnog prozora, radi na blagovaoničkom jer se u dvorišnoj sobi manje osjeti trešnja od tramvaja i vozila.

FASCINACIJA MODOM I ODIJEVANJEM

“Istraživanja su moja najveća strast zbog koje sam prije osam godina inicirao osnivanje udruge CIMO, centra čije su suosnivačice kolegice Sonja Briski Uzelac, Mirna Cvitan Černelić, Vjera Bonifačić i Lidija Loborec Rezo, a istraživačice Lea Vene i Ivana Čuljak. A polazište rada je ono što zagovaram i čime se bavim cijeli radni vijek – polidisciplinarnost u pristupu teorijsko–znanstvenim i kreativnim aspektima mode i odijevanja koji su sastavni dio suvremene vizualne kulture.”

S pravom se ponosi radom ovog Centra za istraživanje mode i odijevanja zbog vrijednih istraživanja, izložaba i predavanja i brojnih realiziranih projekta kao što su, primjerice, BoSA o tekstilu kao materijalu i mediju i projekt istraživanja o modi i odijevanju tranzicijskog doba u Hrvatskoj od 1991. godine. Zajedno s Leom Vene i Ivanom Čuljak realizirao je i radionice vezenja za tražitelje azila pod nazivom ‘Pričam ti priču… iglom i koncem’, osmišljene tako da im smanji stres i traume.

U ovo doba hiperprodukcije, dostupnosti svega i demokratizacije mode, modni status prestaje biti važan. Zato mogu reći da je moda mrtva i da sam sretan zbog toga

Vladislavić je oduvijek očaran mjestima gdje nastaju stvari koje će se nekome svidjeti, koje će kupiti, imati i nositi. Zato je svojedobno bio art direktor marke Heruc, gdje se morao brinuti o svim detaljima stvaranja i prezentacije modne kolekcije. A prije nekoliko godina je, kako kaže, imao sreću da je bio pozvan za kreativnog direktora taftanih tepiha ‘Regeneracije’ iz Zaboka, gdje postoji prava, dugotrajna i dobro uhodana proizvodnja, majstori koji znaju svaki detalj svoga posla i gdje se osjeća zadovoljstvo stvaranja od ideje do željenog proizvoda.

Tonči Vladislavić, TTF, Zagreb, 1998.
Ivana Franke

Tonči Vladislavić, Hotel Astoria, Zagreb, 2006.
Frank Horvat

Tonči Vladislavić, Znakovi, dizajn taftanih tepiha, Regeneracija, Zabok 2018., izložba dizajna, MUO, Zagreb, 2019.
Srećko Budek

Tonči Vladislavić, Znakovi, dizajn taftanih tepiha, kolekcija Capo, Regeneracija Zabok, 2018.
Srećko Budek

“Uvijek sam se plašio modnog sistema i njegova luksuza i zapravo ga nisam podnosio. To je svijet iluzije koji nema veze sa stvarnim životom i zapravo nehumana društvena kategorija. U ovo doba hiperprodukcije, dostupnosti svega i demokratizacije mode, modni status prestaje biti važan. Zato mogu reći da je moda mrtva i da sam sretan zbog toga, jer nestaju njezine odbojne dimenzije luksuza koje potiču na nadmetanje i nametanje. Pandemija je donijela važnu promjena da su, zbog nemogućnosti predstavljanja kolekcija pred publikom, prezentacije premještene u prazne prostore, bez publike i novinara. A snimke se vrte kao filmići koji modu ne drže na umjetno uzvišenoj distanci”, zadovoljno je zaključio Tonči Vladislavić koji se ponovno sprema u svoje Mirce gdje još ima mnogo od obiteljskog nasljeđa što želi srediti, zapisati i dokumentirati.

Uskoro mu onamo dolazi i nećakinja Natasha Bogojevich, skladateljica ozbiljne glazbe koja živi i radi u Chicagu, pa se veseli njihovom druženju. A većinu ljeta provest će u Zagrebu koji je tada najmirniji, što je idealno za rad na sređivanju obiteljskog i osobnog arhiva koje je zbog potresa bilo odgođeno i još je na čekanju.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba