Tijekom korone i potresa svakog je dana snimao fotke Zagreba, a sad ih je i objavio u knjizi Pukotine

Na današnji dan prije četiri mjeseca, Zagreb je probudio potres. Tim povodom Sonja Braut razgovarala je s Mladenom Ožićem, sudskim vještakom i procjeniteljem šteta o njegovoj knjizi ‘Pukotine’

Od veljače su se prorijedila druženja, odlasci na putovanja postali sve neizvjesniji, a zbog vijesti o zatvaranju gradova i država svijet se smanjivao kao da je u nekom čudovišnom tijesku. A onda se prije točno četiri mjeseca Zagreb probudio tresući se kao u shakeru.

“Oduvijek sam bio svjestan izglednosti potresa u Zagrebu, tjeskobu je izazivalo i to da je nakon razornog potresa 1880. grad podrhtavao još 26 godina. Rastao sam u centru među loše održavanim kućama koje bi sada manje stradale da nisu desetljećima bila zanemarivane, a i kao stručnjak sam znao kolika je opasnost. A neki dan bi mi, da sam sporije vozio bicikl, u Mesničkoj pao crijep na glavu”, rekao je Mladen Ožić, arhitekt i sudski vještak. U tome je dio odgovora zašto je u vlastitoj ediciji i životno i simbolički dojmljivo snimke mobitelom, misli i osjećaje pretopio u knjigu ‘Pukotine’ koju dijeli prijateljima i poslovnim suradnicima.

CRNO-BIJELE SNIMKE POTRESENOG ZAGREBA

Napravio ju je, kaže, ‘jer je već stvarno bilo preveć’, misleći na sve nakupljeno prije korone i potresa te nakon njega, a što je poželio izbaciti iz sebe i dokumentirano sačuvati od zaborava. U njegovim hrvatsko/engleskim ‘Pukotinama/Craks’ nižu se crno-bijele snimke koje su izvorno bile u boji, osim tri koje su tračak optimizma. I prate ključne mjesece od veljače do svibnja tijekom kojih je Zagreb potonuo u tzv. novonormalnost, toliko da samo zanesenjaci mogu sniti povratak staroga života.

“Nije se moglo pobjeći od osjećaja da je sve to već viđeno u nekom B filmu katastrofe”, napisao je u uvodu Ožić koji je rastao na Krešimircu, gutao knjige svih žanrova i ‘težina’, fotografirao i sanjario da će biti arhitekt. I ostvario san i s kolegom se deset godina bavio arhitekturom pa su u bivšoj državi projektirali mnoge poslovne prostore INE, a potom i poslovne zgrade u Zagrebu i izvan njega. A onda je zaključio da mu je preteško rasipati energiju na objašnjavanje investitorima uvijek istih stvari i napravio je rez.

“Zaključio sam da bih mnogo bolje živio kao sudski vještak i nisam pogriješio. Relativno staložen radni ritam omogućio mi je da, žrtvujući kreativnost, dobijem slobodu kakvu sam želio. I protekle 23 godine uspijevao sam raditi ono što mi se sviđa, a slobodno vrijeme provoditi kako me veseli”, otkrio je Ožić za koga je, kao i njegovu suprugu Zdenku, to značilo prvenstveno putovati po svijetu u krajeve bogate prirodnim, kulturnim i gastro ljepotama, a najviše u Italiju i Aziju.

Udovoljio je i strasti prema dvokotačima i od slabijeg pa jačeg skutera prešao na moćni BMW na kojem je u društvu prijatelja putovao do Irana i Maroka, a sa suprugom po Siciliji i Provansi. A s 35 godina oduševio se trekkingom i nekoliko puta odlazio i na teške uspone na Himalaji. Sinovi Filip, uskoro odvjetnik i Karlo, statičar koji priprema državni ispit, rado ga prate na planinarenju, ali nimalo ne mare za jurnjavu na motorima.

NEUGODNE ISTINE O ODNOSU GRADA I DRŽAVE

“Ožići su podrijetlom iz Raščana nedaleko Vrgorca i mnogo ih je iselilo u Australiju, pogotovo u Perth gdje postoji Ožić Street i odakle nam povremeno stižu rođaci koje ne poznamo. I uvijek od njih čujem što znam i sam – da je Zagreb zgodan, ali i zaustavljen u vremenu i nepodnošljivo zapušten. A potres je to samo izvukao u prvi plan, uz neugodne istine o odnosu grada i države. Upleo sam to u knjigu što će prepoznati oni koji neće slijediti samo fotografski niz”, otkrio je Mladen Ožić.

Svakoga dana grad je snimao mobitelom i, nakon što je pregledao stotine snimaka od ‘protesta nezadovoljnih građana’ na Trgu 1. veljače do drugog 30. svibnja, shvatio je da ih mora probrati i objaviti u knjizi. Napravio je sinopsis važnih datuma, od 17. siječnja kada su kineske vlasti objavile da je u Wuhanu izbila zagonetna upala pluća, preko 18. ožujka kada je naš nacionalni stožer proglasio pandemiju pa dalje, i fotografski isprepleo javno i privatno. ‘Nešto kao predgovor’ napisali su književnik i dramaturg Tahir Mujičić započevši riječima ‘Stari, sve 5 (ili pet!)’, i slikar Zoltan Novak koji je crtežom ustvrdio da je Ožićeva foto-šetnja ‘vratila i mog šetača u naš grad’. Autorove misli i osjećaje izražavaju i ‘tajne’ poruke u mozaiku koji je složio na unutarnjim stranicama korica, a knjigu je grafički uredio njegov prijatelj, art direktor Bernard Bunić.

“Želio sam skup dokumenata zajedničkog i vremena svoje obitelji, a zapravo priču ispričanu slikama, simbolima, sjećanjima i osjećajima. Zato se u knjizi može naći i brojka 42 kao simbol smisla života prema Douglasu Adamsu iz knjige ‘Vodič kroz galaksiju za autostopere’, ali osjetiti i noćna tjeskobna iščekivanja novih potresa i znakovitu pustoš grada koji se ne obnavlja. A ja se ipak nadam da će, kao u B produkciji, sve ipak završiti dobro”, odao je Mladen Ožić.