Tatjana je planinarila sama 1.300 kilometara, a svoj cijeli put posvetila je ženama i njihovoj snazi

Čule smo se s Tatjanom Bračanov, ženom koja je krajem srpnja završila svoj do sada najveći pothvat

Tatjana Bračanov dolazi iz Šibenika, članica je Hrvatske gorske službe spašavanja Šibenik i prva je Hrvatica koja je prošla cijelu stazu Via Dinarica. Svoj pothvat posvetila je ženama i njihovoj hrabrosti, upornosti i izdržljivosti. Ispričala nam je kako se odlučila na ovaj pothvat, zašto ga je posvetila ženskoj snazi, a dodala je i par zabavnih anegdota koje su joj se dogodile na putu.

1.300 kilometara u 68 dana

Tatjana se već dug niz godina bavi planinarenjem, pa kako kaže, ovaj pothvat joj je došao nekako prirodno. “Bilo je jednostavno tako, ili krenuti, ili ne. Nametnula mi se ideja da prođem Viu Dinaricu i to mi je zaokupilo pažnju, misli i želje. Spremala sam se mentalno, dosta dugo, a fizički sam već bila u dobrom stanju jer sam stalno u pokretu, ali mi je i za to trebalo malo pripreme. Prva tri dana je sa mnom bila moja prijateljica Valentina koju je veselilo biti dio priče, ali i vidjeti mjesta u Sloveniji na kojima još nije bila. Žao mi je što mi se na putu nije pridružilo više planinarki, barem na koji sat. Upravo jer je hodnja posvećena ženama.”

Via Dinarica je staza koja se proteže Dinaridima, od Slovenije do Albanije i prolazi kroz pet država. Ovaj put dug 1.300 kilometara Tatjana je prošla u 68 dana. Kako kaže, 11 dana od toga bilo je bez hodanja što se desilo zbog nepovoljnih vremenskih prilika, ali joj je dobro došlo jer joj je tijelo trebalo odmora. Na ovaj put krenula je sama i imao je posebnu posvetu – ženama i ženskoj hrabrosti. “Teško je jednostavno formulirati što točno predstavlja ta moja posveta ženskoj hrabrosti, ali željela sam pokazati da žena može sve što hoće. Sve imamo životnu priču, kao i ja i svjesna sam da ponekad dođemo pred zid. Tada se trebamo pokrenuti i prepustiti se, ali to ne radimo. Iako nam je sve danas dostupno, kao da smo zaboravile na sve što možemo učiniti same, a i da sve ono što želimo ne trebamo ostavljati sa strane.”

“Život me naučio samostalnoj borbi, tako su mi se stvari posložile, no iza mene je čitava generacija žena boraca – majka, bake, prabake. Svaka od njih ima svoju priču koja je u konačnici prostrla dobru podlogu za moj životni put. Ispred mene su moja kćer, unuka, generacija žena koje dolaze. Vjerujem u njihove buduće odluke i siguran korak kroz život.”

“Pregazilo nas je tradicionalno društvo, a to se posebno osjeća u manjim planinskim područjima gdje je žena ta koja čisti, pere, kuha i održava obitelj, ima sve jako tradicionalne uloge. To ne bi trebalo biti tako. Ja sam prešla putanju zrelosti, imam 50 godina, ali baš zato sam ovime htjela pokazati da žena uvijek sve može. Čitav život daješ obitelji, karijeri, obavezama i onda zaboravljaš neke svoje želje. Ako želiš plesti, pleti, ako želiš biti vrtlarica, budi, ako želiš biti fizičarka, budi, ako želiš planinariti, planinari. Nemoj to raditi samo zato što to netko drugi radili, zato što je ‘in’ ili zato što se to očekuje od tebe. Ja nisam posebna junakinja, svaka od nas to može.”

Najljepši dan na najvišem vrhu Velebita

Osim zanimljive priče da je na svom putu spašavala grupu zalutalih turista u Crnoj Gori, jedna od ljepših situacija dogodila joj se s mladim parom iz Švicarske. Poseban dan doživjela je i na najvišem vrh Velebita, Vaganskom vrhu.”Mladi par iz Švicarske upoznala sam u planinarskom domu na Zavižanu. Već nekoliko godina dolaze ovdje na godišnji odmor pa kombiniraju planinarenje i odlazak na more. Upoznali smo se, popričali i to je bio jedan od onih susreta usput, kliknuli smo i izmijenili kontakte. Nekoliko dana nakon toga sam ušla u Velebit i na idućoj lokaciji mi je planinar rekao kako je znao da ću doći jer me taj mladi par najavio.

Sutradan sam krenula na uspon na Vaganski vrh. Za mene je to bio poseban i emotivan dan jer bez obzira na dugogodišnje planinarenje tamo još uvijek nisam nikada došla, a ovaj put sam to postigla sama. Svoj put do gore posvetila sam svom pokojnom ocu Anti jer sam vrh pohodila na dan Svetog Ante. Kad sam stigla gore uhvatio me nalet emocija, plakala sam, ne od tuge nego brojnih emocija koje su me obuzele. Kao i na skoro svakom vrhu u Hrvatskoj, tamo se nalazio križ i pored toga je nešto bilo zavezano. Prvo me to nije zanimalo, a kada sam se približila vidjela sam da piše moje ime i Via Dinarica. Jedna najlonska kesica zavezana za križ. Prvo uopće nisam shvatila da je to moje ime, mislim zamislite, na najvišem vrhu Velebita. Unutar toga nalazilo se pismo od Serene i Marka, para iz Švicarske koji su mi napisali kako su znali da ćemo se ponovno sresti i zaželjeli su mi sreću za dalje. Meni je to bilo čudesno.”

Na upit o tome gdje je dalje vodi put, Tatjana nam kaže kako uvijek ima neke planove za putovanja te da ovo sigurno nije zadnji put da će se upustiti u ovakav pothvat. Tatjanu inače možete pratiti na portalu One nastupaju na kojem ima svoju kolumnu, ali i na njenom Facebook profilu Gemma Delmatica na kojem dijeli svoje avanture.