Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

INTERVJU

Svijet dramaturgije, filma i kazališta je patrijarhalan. Redateljica Marina Petković Liker tu je da to promijeni

Marina Petković Liker je kazališna redateljica, fonetičarka i komparatistica književnosti koja se bavi izvedbenim umjetnostima, ali i umjetničkim istraživanjima u području kazališta te ženskog principa unutar teorije i prakse

Marina uz svoje ime ima brojne titule i pridružene poslove. Svestrana je u kombiniranju svoja tri područja – kazalištu, književnosti i fonetici. Do sada je režirala 30-ak predstava autorskog i istraživačkog karaktera na nezavisnoj sceni, Teatru &TD, HNK Zagreb i HNK Mostar, Zagrebačkom kazalištu lutaka, Gradskom kazalištu lutaka Split te Teatru Tirena. Autorica je i redateljica ciklusa kazališnih predstava ‘Od terora. Ženska gesta kao odgovor na krizu. Kazalište empatije’ i ‘Udaljenosti’ čija je najnovija predstava, ‘Razgovaranje’, prikazana na proteklom festivalu Ganz Nove Perforacije. Razgovarale smo s njom o ženskim perspektivama u kazalištu i društvu te svim njenim brojnim poslovnim pothvatima.

Povezanost struka stvara zanimljive rezultate

Nekima se možda Marinin rad čini kompliciran jer povezuje nekoliko struka, naime, studirala je fonetiku i komparativnu književnost, a nakon toga kazališnu režiju. Kako objašnjava, sve to se zajedno spaja i stvara novi smisao. “Ta tri područja su u mome radu na više razina povezana, isprepletena jedno kroz drugo. Od prvog dana svog školovanja i puta sam imala slutnju ili osjećaj u tom smjeru, nisam lutala. Bavim se radom na glasu i govoru, režiram, radim autorske predstave i cijela ta mreža između komparativne književnosti i teorije kazališta je povezana s praksom, glumcima, ulogama, dikcijom, artikulacijom, glasom i društvenim kretanjima i razmišljanjima. To su zapravo stvari koje idu jedna uz drugu. Možda nijedna za sebe nije bombastična ili dominantna, ali taj spoj je kao neki široki krug koji stvara zajedničko polje iskustva, znanja, vrijednosti i zapravo gradi jednu posebnu struku. Ponekad mi se čini kako je sve to jako široko i kao da se iscrpljuje u toj širini, a ponekad da je to najbolji mogući način koji mi omogućuje da radim upravo ono što želim i volim, onako kako želim i volim.”

Možda nijedna za sebe nije bombastična ili dominantna, ali taj spoj je kao neki široki krug koji stvara zajedničko polje iskustva, znanja, vrijednosti i zapravo gradi jednu posebnu struku

Marina nam je bila posebno zanimljiva jer se ne bavi klasičnim kazalištem, a kako objašnjava, bavi se ženskim principom oblikovanja, odnosno, strukturiranja femininog unutar umjetničke prakse. “Kada sam počela raditi, kada sam napravila prvu autorsku predstavu i kada sam osjetila unutar sebe na koji način želim izražavati to što me izvedbeno tjeralo da se izražavam, shvatila sam da nemam puno uzora ili nečega za što bih rekla da znam da želim da je ovakvo ili onakvo. Nakon nekog vremena sam shvatila da je cijeli svijet dramaturgije i klasičnog oblikovanja i razumijevanja stvari koje gledamo na filmu, kazalištu i u drugim oblicima, na neki način više muški i patrijarhalan nego ženski. Početak mog rada još 1995. je zapravo počeo s feminističkim akcijama i predstavama.”

Okupila žene i istraživala kako se stvara priča

Aleksandar Selak

Jedan od Marininih projekata je i ‘Ženska gesta kao odgovor na krizu. Kazalište empatije. Pokušaji.’ koji je započela 2011., a kako kaže, tada ju je zanimalo, umjesto onoga s čime se stalno susrećemo u informacijama koje dolaze iz vanjskog svijeta stvarnosti u kojoj živimo, što žena kaže na tu krizu i kako ona u trenutku susreta s bolnim mjestom oblikuje stvarnost koja se iz toga otvara te kako komunicira sa zajednicom. “Krenula sam od malih elemenata, od toga da sam okupila žene, glumice, plesačice i pjevačice pa sam počela istraživati te trenutke susreta s bolnim mjestom i reakcije koje se onda događaju, kako se stvara priča, naracija, kako se podnose određene stvari i kako se oblikuje neki izlaz iz toga. Primjerice, kako bi to izgledalo kada nas političari na televiziji ne bi uvjeravali da je sve sjajno i da stvari imaju pod kontrolom nego kada bi netko sjeo i rekao da ‘teško je, ne znam kako dalje’, kad bi netko rekao ‘boli me’, kada  bi na licu i gesti vidjeli neku ljudskost, toplinu, mekoću. Ne kažem da žene nemaju spreman odgovor na sve i da ne mogu ili ne trebaju koristiti čvrstu i hladnu gestu, nije to stvar ili žena ili muškaraca, više je to stvar principa komunikacije koji mogu biti svojstveni i muškarcima i ženama, samo su određene oštrine dominantne u svijetu u kojem živimo.”

Ne definiram temu odmah u startu što je isto neko klasično pravilno dramaturgije, nego, ako postoji neko osjećanje svijeta i ako osjećam da me iznutra mori nešto, idem pogledati što me to mori

Kao mali odskok od klasičnog kazališta, Marina stvara cikluse predstava. Prvi je bio ‘Ženska gesta kao odgovor na krizu. Kazalište empatije. Pokušaji.’ koji je završio predstavom ‘Od terora. Od borbe. Od boli. Rasplitanje’, a sada radi na ‘Udaljenostima’. Da bi stvorila materijal za predstave unutar ciklusa, posjetila je mjesto Darda u Slavoniji nekoliko puta u potrazi za odgovorima iz muške i ženske perspektive. “Radim predstave u nekim dužim ciklusima, odnosno u dužim periodima na način da se bavim određenim fragmentom teme i izvedbenih materijala u jednom bloku pa zatim idem u prvi blok, pa drugi i tako dalje. Ne definiram temu odmah u startu što je isto neko klasično pravilno dramaturgije, nego, ako postoji neko osjećanje svijeta i ako osjećam da me iznutra mori nešto, idem pogledati što me to mori. Definiram temu u zajedništvu s ljudima s kojima razgovaram i s umjetnicima s kojima stvaram predstavu. Pa je nakon tog prvog projekta, koji je završio s predstavom ‘Rasplitanje’ i bavio se primarno ženskom perspektivom, počeo projekt ‘Udaljenosti’ koji je krenuo tako da sam otišla u Dardu, u Slavoniju i tamo razgovarala s muškarcima.

Aleksandar Selak

Cilj je bio da uhvatim pravo osjećanje življenja, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kroz taj su razgovor zapravo izašle vrlo zanimljive priče i suživoti što je nešto što se meni čini kao paradigma problema života danas u Hrvatskoj. Tu su udaljenosti među ljudima, veza koje su pukle i koje se više ne mogu jednostavno uspostaviti, a s druge strane svijet da stvari ovdje iz Zagreba izgledaju potpuno drugačije. Mi smo ovdje usmjereni na neke druge stvari i bavimo se drugim problemima, a zapravo živimo okupani nečim u što je cijela Hrvatska uronjena.” Dardu smatra posebno zanimljivim mjestom jer je to prije rata bio vrlo bogat kraj, ljudi su živjeli u blagostanju i bilo je puno miješanog stanovništva, a onda se dogodio rat, kako kaže, na čudan način i na čudan način završio.

Predstava ne šalje neku previše optimističnu poruku, ali nas suočava sa stvarnošću i sa stvarima koje su ispod ove stvarnosti, a koje stalno žive

“Ti ljudi su izgubili veze koje su imali prije s obitelji i prijateljima, a ponovno su se našli u nekom suživotu. Onda me zanimao način na koji se muškarci susreću s tim, a ove godine sam ponovno išla tamo razgovarati sa ženama. Razgovarala sam sa ženama iz udruge Darda koje su vrlo zanimljive i nevjerojatno snažne u načinu na koji su prihvatile činjenice, prošlost i događaje te u načinu na koji sada sjede jedna pored druge za stolom usprkos boli i svemu što su preživjele. Usprkos svim tim povredama koje su na čovječnoj razini, koje su puno važnije od bilo koje političke igre. U Dardi sam razgovarala s njima, a u Zagrebu sam sa šest glumica slušala te razgovore i pustila da se događa inspiracija tim materijalom i izvedbeni principi koje sam ranije uspostavila. Konkretno ova predstava izgleda kao neko suočavanje ili arheološko-forenzički rad, možemo tako reći, s bolnim temama iz naše prošlosti, na način na koji ih te žene prihvaćaju. Gdje ih one ne negiraju, ne šute o tome, a isto tako se ne prepuštaju patnji nego guraju svoj život dalje. Predstava ne šalje neku previše optimističnu poruku, ali nas suočava sa stvarnošću i sa stvarima koje su ispod površine, a koje stalno žive.”

Najnovija predstava je Razgovaranja

Aleksandar Selak

Iz tih priča izašla je i predstava ‘Razgovaranja’ koja je bila predstavljena na festivalu Ganz Nove Perforacije prošlog mjeseca, a Marina se nada da će na jesen imati još nekoliko izvedbi u prostoru Studija Chekhov. Ovo je četvrta epizoda ciklusa ‘Udaljenosti’, a prve dvije su se više bavile muškim pogledima i elementima. “Kad se bavite ovako drastičnim temama i kad ne radite populističke predstave za 200, 300 i 700 ljudi, ta predstava ne može biti isplativa. Ono što je zanimljivo je da je to društveno važna predstava i publika jako dobro reagira na nju, ali ona se ne može događati ispred više od 45 gledatelja. Inače se bavim time da se predstave događaju za malo ljudi jer želim postići posebnu suigru i odnos izvedbe i gledatelja, na neki drugi način ih suočiti s materijalom. U tome se događa određena interakcija, suptilno zajedničko bivanje u nekom problemu bez da je publika prozvana ili provocirana. Ono što je naša povratna informacija je da gledatelji budu ozareni kazalištem i da žele nakon toga pratiti naše sljedeće projekte i ići u kazalište češće i više. U ovom trenu, ako ne dobijemo neku bolju financijsku podršku, ne znam koliko će se moći odigrati, ali sigurno će biti na jesen, možda čak i sve epizode ciklusa.”

Svoj rad i trud Marina izvodi preko organizacije Četveroruka koju je osnovala s kolegicom Sonjom Pregrad. Četveroruka je umjetnička organizacija za otvaranje novih polja kazališne komunikacije. “Bavimo se kazališnim radom i izvedbenim umjetnostima te imamo projekte koji su inovativni i koji upravo na drugi način pristupaju toj suradnji s publikom te s umjetničkom, teorijskom i znanstvenom zajednicom, koji na jednom mjestu spajaju umjetnike, publiku, teoretičare i znanstvenike. To su događanja koja pokušavaju uspostaviti drugačiju komunikaciju i dijeljenje te omogućiti osobni razvoj svakoga tko se uključi. Kad te nešto tjera iznutra, kad imaš unutarnju potrebu za stvaralaštvom i radom, onda te malo toga može spriječiti. Htjele smo pokrenuti platformu koja omogućava drugu vrstu rada, realizirale smo mnogo projekata i puno toga lijepog se već dogodilo kroz susretanja s publikom i kolegama, to nas pokreće. Stvari koje radim su vrlo društveno angažirane i susreću se s rak ranama društva.”

Kad te nešto tjera iznutra, kad imaš unutarnju potrebu za stvaralaštvom i radom, onda te malo toga može spriječiti

Marina uz sve što radi je i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti gdje predaje scenski govor i glas te radi na Učiteljskom fakultetu. Uz to, trenutno radi na jednoj predstavi s kazalištem za slijepe i slabovidne koja bi trebala izaći u listopadu te priprema petu epizodu ciklusa Udaljenosti. “Jako je malo slobodnog vremena i pitam se ponekad uopće što je to slobodno vrijeme i kako to izgleda. Ono što je i lijepo i teško je kad je ono s čim se baviš tvoj unutarnji poziv jer onda je jako povezano slobodno i poslovno vrijeme. U slobodnom vremenu se zapravo događaju najkreativniji procesi tako da opet radiš, ali ponekad se uspiješ odvojiti. Imam slobodnog vremena, vrlo malo, ali onda ga pokušavam koristiti maksimalno. Zapravo mi ga nedostaje i voljela bih da ga ima više.”

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba