Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

INTERVJU

Sonja Jakić 14 je dana jedrila Atlantikom istražujući zagađenje plastikom. Ovako je izgledala njena avantura

Razgovarale smo sa Sonjom Jakić, jedinom Hrvaticom koja je odabrana da bude dio velike ekspedicije s ciljem istraživanja zagađenja oceana

Početkom listopada pisale smo o genijalnoj misiji prikupljanja plastike iz oceana na koju se odlučilo 300 žena iz cijelog svijeta među kojima je bila i jedna Hrvatica – Sonja Jakić. Projekt eXXpedition je započela znanstvenica Emily Penn s ciljem istraživanja plastike u oceanima kako bi se bolje razumio izvor zagađenja, točnije, bolje definiralo koje točno industrije i države proizvode najviše plastike i koje najviše onečišćuju okoliš. Sonja je na ekspediciji bila 14 dana, a s nama je podijelila svoje iskustvo.

Zaljubila se u ideju na prvi pogled

Sonja Jakić / Privatni album

Sonja dolazi s Cresa, a za vrijeme prijave na ekspediciju živjela je u Rijeci gdje studira strojarstvo na Tehničkom fakultetu. Morala je proći četiri kruga prijava pa je nakon toga bila pozvana na prvu etapu putovanja. “Zatočena doma sa skijaškom ozljedom i spremajući se za ispitne rokove vidjela sam priču o eXXpedition projektu i zaljubila se na prvi pogled. Počela sam jedriti u jedriličarskom klubu Reful doma na Cresu s 10 godina i od tada sam prošla razne klase brodova, a zadnjih par godina sezonu odrađujem kao skiperica, hostesa ili mornar na jedrilicama i katamaranima duž cijele hrvatske obale. Kako barem tri mjeseca godišnje provedem na moru, često mi se dogodi da ‘usred ničega’ nalazim plastiku, bilo u moru ili na obali. I to me muči. Radi svega toga mi se ova ekspedicija činila jako zanimljivom.”

Zatočena doma sa skijaškom ozljedom i spremajući se za ispitne rokove vidjela sam priču o eXXpedition projektu i zaljubila se na prvi pogled

U čitavoj ekspediciji ukupno sudjeluje tristo žena od kojih su neke znanstvenice, a neke volonterke, a sve putuju u navigaciji Atlantikom s ciljem prikupljanja uzoraka vode i plastike. Ti uzorci će se nakon završetka čitavog projekta istraživati kako bi se dobili rezultati o tome koje industrije stvaraju najviše plastike koja završava u oceanima. Prva etapa putovanja na kojoj je bila i Sonja, trajala je 14 dana.

“Krenule smo iz Plymoutha, te skoro dva tjedna kasnije stigle do Ponta Delegade na Azorima, što je bilo prvo kopno koje smo vidjele nakon Velike Britanije. Žene s kojima sam putovala su bile jako drage, interesantne i ponajviše izdržljive. Kako sam i sama žena u STEM području, puno više surađujem s dečkima kroz bilo struku ili sezonu na moru. Tako da mi je bilo jako interesantno vidjeti kako će funkcionirati 14 žena na brodu od 23 metra, bez kopna skoro dva tjedna. I oduševila sam se. Moje suputnice su sve do jako zanimljive, snažne i pozitivne žene i nije bilo apsolutno nikakvih problema. Svakako smo jako puno naučile jedne od drugih i iz međusobnih iskustava.”

Valovi na Atlantiku nisu kao jadranski

Sonja Jakić / Privatni album

Prvotna ideja bila je podijeliti žene na ekspediciji u dvije ekipe, jednu zaduženu za medije, a drugu za znanstveni dio putovanja, ali na kraju su sve sudjelovale u svemu. “Bile smo podijeljene u tri smjene koje su se rotirale svakih četiri sata. Smjenu smo provodile na palubi pomažući profesionalnoj posadi u navigaciji. Također bi ovisno o dobu dana bile zadužene za spremanje ručka ili večere.” Sonja je većinu vremena provela za timunom, trimajući jedra ili na bilo koji drugi način pomagala posadi s obzirom na njeno iskustvo, dok su njene kolegice iz smjene bez problema preuzimale dio kuhanja i njoj prepuštale navigaciju, penjanje i skakanje po palubi.

Osim što mi je bilo muka, jer valovi na Atlantiku nisu baš kao ovi naši jadranski, tu noć smo izgubile glavno jedro

Kako mi priča, vrijeme im je bilo prilično loše pa su sve poteškoće s kojima su se susretale bile vezane uz previše valova i vjetra. Dogodila im se čak i zanimljiva anegdota u kojoj su izgubile glavno jedro.”Prvo jutro smo još bile u luci, tako da je to bilo meni jedno ‘normalno’ jutro, s obzirom na to da sam cijelo ljeto po brodovima. Drugo jutro, odnosno prvo u navigaciji se iskreno ne sjećam kako sam se i kada probudila, ali mislim da sam bila na smjeni od osam do 12. Osim što mi je bilo muka, jer valovi na Atlantiku nisu baš kao ovi naši jadranski, tu noć smo izgubile glavno jedro pa je bilo akcije na palubi usred noći, tako da mi je jutro u magli (smijeh).”

Sonja Jakić / Privatni album

Iako joj je bilo teško izdvojiti posebne trenutke, prisjetila se kako je bilo živjeti pod kutom od 30-45 stupnjeva i kakav je život na brodu uz tolike valove. “Mislim da je definitivno najinteresantnije kako se čovjek navikne na život pod kutom od 30-45°. Ujutro se budite u svojoj mreži koja vas drži da ne ispadnete iz kreveta kojeg jedva da dodirujete. Kako sam ja bila na katu, morala sam uvijek paziti da ne zgazim svoju kolegicu koja je bila na krevetu ispod mene. Stanete malo i vidite kako se brod ponaša, koliko često i koliki su valovi i koliko odlučno se morate izbaciti van, a da to brod ne učini za vas. Kuda god idete držite se jednom rukom i pazite da ne zgazite koga od posade po podu.”

U maloj katakombi, zvanoj kupaona, jednom se rukom držiš da ne odletiš, drugom pereš, taman bi ti trebala treća da uhvatiš stvari koje lete

“Jer objašnjava mi kolegica koja leži ispred ormara s odijelima ‘ako se ustanem bit će mi muka’ pa tako ona leži i navlači odijelo na sebe. Par koraka dalje, u kuhinji na podu leži druga, pitam da li treba pomoć, a ona mi nakon dubokog udaha kaže ‘molim te probaj juhu, ja sam malo izgubila apetit i ne mogu završiti ručak, pa ako nije problem, ajde ti’. Rekoh u redu, bacam šaku soli u juhu, stojim u raskoraku i samo gledam da ju ne zgazim na sljedećem velikom valu.

Tuširanje u takvim uvjetima je nešto posebno. U maloj katakombi, zvanoj kupaona, jednom se rukom držiš da ne odletiš, drugom pereš, taman bi ti trebala treća da uhvatiš stvari koje lete, voda pada pod kutom i uspijevaš promašiti samu sebe pokušavajući uz sve to uštedjeti vodu, ali za tebe nema veće sreće od tog trenutka i tog kosog tuša.”

Daljnji planovi uključuju istraživanje plastike

Sonja Jakić / Privatni album

Priznaje nam, iako je ovo bilo iskustvo za pamćenje, uz ovakvo vrijeme koje ih je pratilo, ne bi ponovila ovu avanturu, ali svakako želi ponovno na ocean. “Imam dosta planova na pameti. Za sada sam na Cresu, te se još navikavam na kopno. Na faksu mi je ostao jedan ispit i završni rad, tako da ću se svakako time pozabaviti, a usput se nadam odraditi malo zimskog posla na brodovima (čitaj: škver).

Imam par ideja što se tiče problema plastike koje bih voljela razraditi i primijeniti neke doma, a neke uzduž cijele obale. Nadam se i nekim interesantnim suradnjama. Mislim da mi neće biti dosadno. Ekspedicija je neki dan nastavila s novom posadom na drugu etapu. Za njih slijedi drugi dio Atlantika od Azora do Antigue.”

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba