Sjele smo na kavu s Juditom Franković i prošle sve teme, od serije Počivali u miru do svadbe, stila i novih projekata

Našu uspješnu 36-godišnju glumicu i umjetnicu Juditu Franković Brdar trenutno možemo pratiti u projektu Room 13 koji je nedavno predstavila s curama iz plesnog centra Dancy Company &M, prije par mjeseci se udala za partnera Marka Brdara, nakon 5 godina završena je njezina priča u seriji Počivali u miru, a u kolovozu je čeka angažman u žiriju Sarajevo Film Festivala. Sve te teme i još malo više smo s njom prošle na kavi u McDonald’su

Sad kad je završeno jedno ogromno poglavlje u njezinoj karijeri, završetkom Počivali u miru, zanimalo nas je kako s odmakom gleda na to jako posebno iskustvo i nedostaje li joj već sad lik novinarke Lucije, ljudi sa snimanja i sve što uz tu seriju vežemo.

“Trenutno smo zatvorili jedno lijepo poglavlje, ali ono na neki način i dalje ima svoj život. Serija se i dalje gleda i kod nas i vani i to je jako važno”, priča Judita i prisjeća se 2013. kad je sve zapravo tek kretalo. “Sjećam se dolaska na audiciju i prazne tvornice olovaka kao neki grad duhova u kojem čitam neke scene u maloj sobici.

Sjećam se prvog susreta s Brikom (Miodragom Krivokapićem) u kojega sam se odmah zaljubila, pa scena s Lukom Dragićem i Ozrenom Grabarićem, dolaska Gorana Navojca u seriju, scena s Draganom Despotom i nevjerojatno dragog Slavka Štimca. U ovom projektu imala sam prilike kadar dijeliti s nevjerojatnim glumcima i to je najveća dragocjenost”, govori.

O svadbi, stilu i seriji Počivali u miru na kavi u McDonald’su

A kako se sjeća lika Lucije Car, novinarke koja se tijekom cijele serije bori za pravdu i pokušava dokazati da ta borba nije uzaludna, koju igra u seriji? Pa, želi vjerovati da netko takav zaista i postoji. “Nedavno su me pitali vjerujem li da postoje novinari kao Lucija Car i ja stvarno želim vjerovati da postoje. No, sigurna sam i da im je jako teško doći do izražaja, pa se nadam da na tom teškom punu neće odustati od borbe. Ili bar bez borbe”, objašnjava.

Protiv nepravdi ću se uvijek boriti kako god mogu i znam

Kad smo kod nepravde, nismo se mogle ne dotaknuti problema s kojima se nose žene ne samo u filmskom svijetu, već i žene svih zanimanja, posvuda. Seksualno nasilje, nejednake plaće, uskraćivanje prava samo su neki od njih. Kako izgleda biti žena u društvu danas iz Juditine perspektive? Užasno.

“Strašno je ako si normalan i moralan čovjek. Jer nije normalno da ekipa kafića gleda kako životinja mlati curu i pritome daju izjave tipa to se nije dalo gledati i koliko je grozno bilo? Nije normalno da nasilnici koji se skrivaju iza anonimnosti koju nudi moderna tehnologija komentiraju ‘kurva je to i zaslužila’, nije normalno da ekipa cipelari dečka samo zato sto je on tu večer sam izašao, a njih je bilo malo više, pa su procijenili da su jači, pa eto malo da se zabave, nije normalno da je prvi poriv opaliti selfi usred nesreće, a ne nazvati pomoć.

Kad je pak zlostavljanje u pitanju, problem je što postoje jako perfidne metode zlostavljanja koje će zlostavljac lako zanijekati, a “dokaza” neće biti. Međutim, ljudi danas s lakoćom uništavaju druge ljude, a dvostruki standardi tako su duboko upisani u podsvjest da su zapravo standard, a kad se dovode u pitanje izvrgnuti su podsmjehu. Na primjer, manje plaće ženama za isti posao koji obavljaju muškarci, žene koje se naziva kurvama naspram muškaraca heroja, i ostali klasici. Protiv toga ću se uvijek boriti kako god znam i mogu”, objašnjava Judita koja je u nedavno predstavljenom projektu Room No13 također bila dio zanimljive priče. O voajerizmu.

Na projektu radi kolegom Markom Cindrićem u ulogama gospodina i gospođe Smith, a unutar istog surađuje i s talentiranim koreografkinjama i plesačicama iz Dancy Company &M plesnog studija, Andreom Solomun i Emom Janković. I taj spoj nije mogao biti bolji, kaže, iako se ne slažu baš uvijek i oko svega.

“Marko je divan kolega, u radu mu ništa nije teško i spreman je na sve. Kad imaš takvog partnera i ti želiš više i bolje. Ovu priču o gospodinu i gospođi Smith smo zapravo ispričali kroz jedan seksi, duhoviti tango, a publika je sjajno reagirala. Mislim da je ono što im je dodatno zanimljivo ta neka ideja da je predstava uvijek drugačija i kombinacija različitih priča. Glavna ideja je cijeli motel pretvoriti u mjesto radnje predstave, a nastavak bismo voljeli vidjeti i u filmskim verzijama prvog dijela, sobe 7, i sobe 13.”

“Andreju, Emu i mene je, pak, okupila potreba za stvaranjem, a održala na okupu ideja predstave Room 7 koja je potom prerasla u Room 13. Andrea je žena zmaj s kojom se ne slažem uvijek oko svih stvari, ali ono što kod nje iznimno cijenim je činjenica da je sve postigla isključivo svojim radom i to što ima nevjerojatnu disciplinu koja se rijetko viđa. Ema je istovremeno nježna i snažna duša i prekrasna plesačica i izvođač. Ja sam negdje u sredini”, govori, a onda smo se opet vratili na temu koju smo prolazile prethodno, promatranje drugih. Jer ova predstava, između ostaloga, priča i o tome.

“Nije problem potreba za gledanjem, ona je zapravo jako humana. Problem je što je to gledanje postalo zombi gledanje koje ne poznaje empatiju. To gledanje ne percipira okolinu i podražaje oko sebe”, objašnjava Judita dok ispija McDonald’s 100 posto arabica kavu.

Neobično je ljudima to što nema diplomu s Akademije

Iako je svi znamo kao glumicu, to nije Juditina službena titula. Ona je, naime, diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom u Zagrebu, a baš to što nije završila glumačku akademiju često se spominje u javnosti. I ljudima je to malo neobično. Ali ona je na to već nekako navikla…

“Naučila sam da je žaliti za stvarima ili odlukama jedna jako intenzivna čak i opasna emocija, cijelo vas vrijeme drži u prošlosti i nedozvaljava napredak. To što nisam otišla na akademiju bila je moja intuitivna odluka koja zaista nije imala nikakvu racionalnu podlogu. Naime, ja sam upisavši Filozofski te iste godine otišla na prijamni na Akademiju. Nisam prošla iako mi je iskustvo zapravo bilo lijepo i koliko to može biti, ugodno”, prisjeća se.

“Međutim, te iste godine otvorio se glumački studio Teatra Exit koji mi je potpuno promijenio prercepciju o glumi i glumačkom procesu, o predanosti, o svetosti glumačkog puta koji sam odlučila slijediti. U toj odluci za mene nije bilo nimalo dvojbe, valjda zato što je bila intuitivna. Gluma me ispunjava i zanima, istraživanje i konstantno propitivanje, kopanje, sumnja, sve to treba trajati i nakon što netko završi školu.

Diploma je samo ulaznica u svijet, ali živjeti svoj poziv traži puno više od papira potvrde, traži da se svaki dan iznova potvrđuješ na sceni i u kadru”, priča Judita koja, osim glumačkih angažmana, ovog kolovoza ide na Sarajevo Film Festival gdje će biti u stručnom žiriju.

Veselim se žiriranju, ali se najviše veselim što ću upoznati ljude, vidjeti što misle, što rade, družiti se s onima koji su stvarno face u svom poslu. Ali, prije Sarajeva čeka me Pula

“Taj poziv mi je stvarno došao nekako iz vedra neba, malo me zbunio, ali me isto tako i nadahnuo i zahvalna sam što ću biti dio toga. Tamo ću se družiti s nekim ljudima koji su face u svom poslu i to mi je stvarno fascinantno, ali Sarajevo i je takav festival, koji pazi na to da povezuje ljude koji tamo dođu i mogu dijeliti ideje, znanja.

Mislim da je to i bitno za neki takav veliki festival, da skupiš kontakte, upoznaš se s ljudima… A zadatak koji ćemo ja i ljudi u žiriju imati je da pogledamo sve te filmove, diskutiramo o njima i na kraju im dodijelimo nagrade. Ali više od toga se veselim upoznati ljude, vidjeti što oni misle, što rade”, govori.

A prije Sarajeva je, u srpnju, čeka i Pula Film Festival gdje će biti predstavljena dva filma u kojima Judita igra glavne uloge. Do kraja smrti redatelja Anđela Jurkasa i Dom redatelja Darija Pleića.

Životni rituali

Kako smo se na intervjuu u McDonald’su našle u prijepodnevnim satima, Judita je odmah naručila kavu. Pitala sam je li kavopija i kakvi su joj uopće jutarnji rituali jer, za razliku od većine ljudi, zahvaljujući svom poslu nema neki ustaljeni raspored i radno vrijeme. “Povremeno dosta putujem i posao mi je takav da se nekad moram ustajati jako rano ili usred noći pa sam postala jako fleksibilna osoba”, kaže pa nastavlja: “Mogu izdržati bez svega ako treba, ali kad su uvjeti OK, ja sam strastveni kavopija. Doma pijem tursku kavu, ali volim i french press i druge vrste kave”, kaže glumica koja nas je potaknula da na povratku u redakciju pitamo i Zagrepčane kakvu kavu oni vole i jesu li kavopije.

Sadržaj donosimo u suradnji s brendom McDonald’s.