ŽIVOTNA PRIČA

Šivala je haljine za lutke, učila od najboljih modistica, a onda je počela izrađivati vlastite šešire – i osvojila cijelu Europu

Sonja Braut razgovarala je s našom velikom dizajnericom šešira iza koje je rad u Hrvatskoj i Nizozemskoj i više od 150 izložaba

Godinama sam je pratila izdaleka i napreskokce, a onda se lani u Muzeju za umjetnost i obrt napokon uživo srela s reprezentativnim presjekom njezinih djela. Iako je uspon do trećega kata pravi pothvat, zbog zbirki satova, stakla, keramike, bjelokosti i mode uvijek se isplati, a pogotovo kada se između njih uvuče magični svijet šešira Staše Čimbur. A s njim i oni koji na stalku strpljivo čekaju da ih se izabere i izvede na ulicu, paučinasti koji zavodljivo skrivaju i glavu i ramena i satenske vrpce koje vješti prsti naberu, pa preklope i potom izvuku i svežu tako da ženu pretvore u filmsku zvijezdu, kao i oni koji mogu zasjeniti najraskošnije cvjetnjake i flotile s askotskih šešira. Namignula sam maksi-šeširima ukrašenim narisanim očima koje poručuju ‘Vidim te-vidi me’, poželjela da mogu na glavu staviti objekt s kojeg strši mini antikni mebl, divila se stolu za čaj na glavi gole lutke koji bi lijepo pristajao u dnevnu sobu i onda se, podigavši pogled, zaljubila u reljefne slike od tkanina koje potvrđuju da bi šešir doista mogao biti sve što nam treba.

Sjećanja na ovu izložbu krčkala su moju želju da upoznam umjetnicu, a nedavni susret omogućio je ne samo nastanak ovoga teksta, nego i da upoznam osobu koja širi ljepotu, sklad i ugodu na sve oko sebe. Nakon obilaska njezinog showrooma i ateljea u prizemlju kuće, a onda i stana na katu koje mi je Staša radosno pokazivala jer je prvi put u životu mogla urediti svoj dom od svake kvake do ograde lođe od pocinčanog željeza s ‘uzorkom’ stilizirane šume, doslovce smo se izgubile u razgovoru. A u okruženju u kojem vrište boje, a da jedna drugu ne guše i gdje svaki detalj uspijeva privući pažnju, udobno je kao na njezinoj dubokoj zelenoj sofi i ugodno kao Stašin pogled dok tumači kako radi, što je zanima i nadahnjuje. A zanima je sve i sve pohranjuje u glavi da bi kad joj zatreba mogla izvući ideju, boju, oblik, materijal…

Staša Čimbur snimljena u svom domu u rujnu 2020. 
Foto: Sandro Lendler

DJETINJSTVO UZ LUTKE, ŠIVANJE, VEZENJE I HEKLANJE

“Rasla sam na sjeveroistočnom rubu Trešnjevke nedaleko Vjesnikovog nebodera, u kućici u koju su s Prekrižja preselili mamini mama Marija i tata Josip i više se nisu vraćali na brdo. Djed je kratko radio u Poreznoj, a onda na moju sreću izučio za drvodjelca, pa je njegova radionica s hoblbankom, hoblićima i drugim alatima, s kuhanjem tutkala i mirisima bajceva i lakova bila nepresušan izvor moje zabave. Nedaleko su bili i ‘drejeri’, tokari voljni izvesti moje prve ‘projekte’, većinom drvene lutkice koje sam potom oslikavala, a kada sam malo narasla radili su mi i ručke za torbe i potplate za sandale.”

Stašin tata bio je iz stare kninske obitelji, a u Zagreb je došao na studij, zaljubio se i ostao. Bio je profesor crtanja i Staša pamti da su njih dvoje mogli satima šutke sjediti jedno kraj drugog i crtati. Ili je on oslikavao natpise, a ona svoje crtarije i prve kreacije za lutke.

Stašina velika beba koju je odnijela poplava 1964. 
Foto: Privatni arhiv

“Tata me je svašta naučio i uvijek podupirao, baš kao i mama. Većinu života radio je na Hrvatskoj televiziji, a kao školarka sam ondje i ja stjecala prva iskustva pišući špice letraset slovima. Tata je bio veliki ‘zafrkant’ i šarmer, svirao je bubnjeve i vozio motor… I prije 34 godine prerano otišao iz naših života”, s tugom se prisjetila Staša.

Ubrzo sam počela šivati haljinice, šeširiće i druge tričarije, što se pretvorilo u pravi šnajderaj s kojim sam zarađivala džeparac tijekom srednje škole

I nastavila da je imala divno djetinjstvo uz baku koja je u vrtu uzgajala ruže i dopuštala da joj pomaže, naučila je kako se kuhaju pekmezi, veze i hekla i često tramvajem vodila u ‘grad’, na švrljanje i u kino, što je posebno voljela. Išla je u obližnju osnovnu školu Matija Gubec u koju je išla i njezina mama, a onda je mnogo godina kasnije u moderno projektiranu ljepoticu arhitekta Branka Bersa, ondje internacionalni program pohađala i njezina kćerka Eva Lotta.

1986.-1987., Staša je voljela nakit

Privatni arhiv

Naukovanje u Zavodu za zavarivanje

Privatni arhiv

Prijatelj Ozren Drobnjak ovako ju je vidio 1993. u Amsterdamu

Privatni arhiv

Prvi tjedni bebe Eve Lotte

Privatni arhiv

Lennart, Lotte i Staša 2000. u Dubrovniku

Privatni arhiv

“Imala sam mnogo lutaka i željela da imaju mnogo odjeće. Kutije sa šarenim šuškavim papirima donosili su mi stric Pero Čimbur, koji je bio novinar na Radio Zagrebu i pisac i strina Tea. Kako nisu imali djece, vikendima su me ‘posuđivali’ i tada sam uživala što mi je Teina šnajderica šivala haljinice za lutke. A kako sam bila vješta s rukama, ubrzo sam im i ja počela šivati haljinice, šeširiće i druge tričarije, što se pretvorilo u pravi šnajderaj s kojim sam zarađivala džeparac tijekom srednje škole”, otkrila je Staša i dodala da je bilo i mnogo nestašluka s njezinim mlađim bratom i njegovim prijateljima iz susjedstva, koji će ostati tajna.

NESUĐEN STUDIJ NA ALU I PUT DO DIZAJNA ŠEŠIRA

Četrnaestica joj je bio najdraži tramvaj, ne samo da je odvede u središte grada, nego i do nezaboravne Škole za primjenjenu umjetnost nedaleko HNK koja joj se učinila jedinim mogućim izborom. Izabrala je smjer arhitektura i interijeri u čemu je, brzo se pokazalo, doista bila odlična. I s 19 godina pripremila prve izloške za grupnu izložbu arhitekata Jugoslavije u beogradskom Paviljonu Cvijeta Zuzorić. “Tema su bili trgovi za naše gradove, pa sam bila posebno sretna što su prihvaćena oba moja rada”, sjetila se Staša.

“Većina nas dizajnera mašta o arhitekturi, u mislima gradi bajkovite ili futurističke kuće i smišlja najluđe interijere, inovativne oblike i pokušava otkriti kako to pretočiti u stvarni svijet. Meni je matematika bila zapreka, to više što još nisam shvaćala da je svugdje oko nas, pa sam se umjesto za studij arhitekture odlučila za Likovnu akademiju. I pala na prijamnom! Toliko sam bila razočarana da sam se oglušila na rasplet koji je doveo do poništenja i ponavljanja prijamnog ispita i upisala povijest umjetnosti i španjolski, što je bilo potpuni promašaj. Srećom, shvatila sam to za manje od godinu dana.”

Kada se upisivala na Tekstilno-tehnološki fakultet smjer, dizajn tekstila i odjeće, još nije znala što će joj postati najveća ljubav. Tada je bila očarana američko-portorikanskim modnim ilustratorom Antonijem Lopezom čija su djela objavljivana u Vogueu, Harper’s Bazaaru, Elleu i New York Timesu. I željela je biti poput njega i samo risati. I risala je i svoju prvu samostalnu izložbu modnih ilustracija ‘Kostimirani papir’ postavila u zagrebačkoj Galeriji Mladost.

Izložena tekstilu, oblikovanju, odijevanju i modi, ali i prostoru, volumenima i oblicima koji su je uvijek zanimali, tijekom studija se neočekivano okrenula modnim dodacima, prvenstveno šeširima. A kako su sve konstrukcije Staše Čimbur prije svega potaknute osjećajem i ljubavlju i traže glave uz koje će savršeno prijanjati i uokviriti lica na najljepši mogući način, odbija šešire zvati pokrivalima za glavu kao da samo nešto prikrivaju ili čak skrivaju.

“Poznanstvo s Nadom Kobali, kojoj sam oslikala reklamu za tadašnji salon u Palmotićevoj ulici, brzo se razvilo pa sam poslijepodneva provodila radeći ondje i učeći finese kitničarstva i klobučarstva. Toliko su me očarale da sam za diplomski rad odabrala temu ‘Šeširi i pokrivala za glavu’ i obradila je temeljito, od materijala do oblika i proizvodnje. No silno sam željela naučiti svojim rukama razvući vruću štumpu ili kaplin i napraviti šešir.”

Staša Čimbur snimljena u svom domu u rujnu 2020. 
Foto: Sandro Lendler

OD TVORNICE BEGEJ DO EUROPSKE SLAVE

Bile su osamdesete i u bivšoj državi su postojale dvije velike tvornice šešira: u Sloveniji i Begej u vojvođanskom Zrenjaninu. Staša se javila u obje, no iz Škofje Loke nije bilo odgovora, a rado su je primili u tvornici Begej koja je imala dugogodišnju tradiciju, proizvodila materijale i gotove proizvode i izvozila više od 90 posto proizvoda. Ondje je radila u dvije smjene i stanovala u hotelu, prošla sve poslove i na kraju kreirala šešire koje je Begej plasirao u Europu.

“Omogućili su realizaciju mojih ideja i bili sponzori mojih prvih izložaba u Zagrebu i Amsterdamu. A u međuvremenu sam izučila zanat kod poznate zagrebačke modistice Vere Galijan koja je imala salon šešira u Ilici nasuprot Matice obrtnika i potom položila majstorski ispit. Ona i njezine prijateljice modistice naučile su me male, ali važne tajne zanata i bile sretne ne samo što dobro napredujem, nego i što će ih netko naslijediti u omiljenom poslu”, otkrila je Staša.

U doba kada je imala sve potrebno – znanje, vještinu i san u kojem su šeširi bili zvijezde, Staša je shvatila da joj nedostaje veliki svijet i uspjeh u njemu. I, obodrena avanturističkim duhom i s dobrim bookom 1988. otišla u Amsterdam, upisala studij grafike na Akademiji Gerrit Rietveld (‘Kojoj sam se nekoliko godina kasnije vratila kao predavač i uživala u zadovoljstvu studenata što sam ih učila kako mogu sami napinjati tkaninu i oblikovati šešire kakve god zamisle’, prisjetila se) i obilaziti galerije. Već dva tjedna kasnije imala je ugovorenu prvu izložbu u ‘Maison de Bonnetrie,’ a ubrzo i u izložbenom prostoru ‘Amro Arcade’ najveće nizozemske banke na Rembrandtpleinu u kojem je kasnije izlagala još triput.

Triptih od asamblaža Moves Like Jagger, Kanapee i Eva

Privatni arhiv

S zložbe "Zbilja i uobrazilja" 1994. u MUO

Privatni arhiv

Izložba u u Rottterdamu 1995.

Privatni arhiv

Pogled kroz ključanicu na 'Rhapsody in White' na Mjesecu dizajna u Ljubljani 2014.

Privatni arhiv

S Josipom Lisac s kojom godinama surađuje na izložbi Rhapsdy in White u knjižnici Tin Ujević 2014.

Privatni arhiv

Staša Čimbur lani na amsterdamskom Rembrandtpleinu

Privatni arhiv

Uslijedio je vrtlog izložaba, intervjua, modnih revija, performansa pa joj se dugo nije ostvario plan da završi studij grafike. Ljubav prema onom što radi i ljubav kao takva vodili su je i do Vancouvera, na izložbe i u Izrael i SAD, pa opet u Zagreb i Amsterdam i Haag. Dosad je izlagala više od 150 puta i još stigla naučiti tehnike varenja, izrađivati namještaj i predmete od metala, osobito svjetiljke, zdjele i svjećnjake, a izvještila se i u vitraju.

ŠEŠIR POBOLJŠAVA DRŽANJE, NAGLAŠAVA STAV I PRIVLAČI PAŽNJU

Radila je sve što joj je u nekom trenutku bio izazov, ali šeširi su uvijek ostali njezin prvi izbor i nadahnuće. Smislila je i duhovit recept za njihovu izradu za koji su, osim materijala – od slamnatog kaplina, igle i konca, drvenog kalupa, škara, glačala do učvrščivača i umjetnoga cvijeća, bile potrebne još njezine dvije vješte ruke i 150 g inspiracije, 250 g sreće i dašak čarolije. U njemu je i dio tajne zašto je svaki primjerak s oznakom Stasha Hats poseban, od skulpturolikih ‘Hat’s Tales’ koji pričaju priče, do oslikanih šešira iz kolekcije ‘A Picture in a Hat’, ‘Head Objects’ koji su zapravo preobraženi svakodnevni predmeti koji se, kada ih Staša poveća, pretvaraju u ukras prostora i spremišta za stvari, do torbica ‘The Heart of Desire’ s retro štihom.

Silvio Ramik

Silvio Ramik

Ozren Drobnjak

Ozren Drobnjak

Silvio Ramik

6-1

Željko Koprolčec

7

Željko Koprolčec

Ozren Drobnjak

Silvio Ramik

Ozren Drobnjak

Ozren Drobnjak

12-2

Željko Koprolčec

“Inspiraciju ponekad potakne sjećanje na neko poznato ili samo u prolazu viđeno lice, neki prizor ili materijal, a znam i zamišljati situacije u kojima bi se šešir mogao naći i kojem bi licu pristajao. No nikad ne čeznem za vremenima kada su šeširi bili obvezni, jer sam okrenuta novim izazovima. I samo se povremeno pitam, pogotovo nakon što na nekoj mojoj izložbi žene s veseljem isprobavaju šešire i uživaju u svojim preobrazbama, zašto ih se toliko malo ohrabri nositi. A šešir poboljšava držanje, naglašava stav i privlači pažnju, a tako i treba biti, jer ljudi vole ljepotu, nešto izazovno i neobično, a dostupno”, uvjerena je Staša.

Samo se povremeno pitam, pogotovo nakon što na nekoj mojoj izložbi žene s veseljem isprobavaju šešire i uživaju u svojim preobrazbama, zašto ih se toliko malo ohrabri nositi

I zato ih smješta na asamblaže, velike slike od tkanina napetih preko kapa-ploča koje objedinjuju njezina umijeća, promiču tradicijske i umjetničke zanate i uvijek sadrže šešir, cipelu, rukavicu ili torbicu. A radi ih tako da crtež iglom i koncem prenosi na slojeve tekstilnoga materijala da bi na kraju privlačile i tektilnošću i senzualnošću, sasvim u skladu s refrenom pjesme grupe Who koji ih obljedinjuje: ‘See Me, Feel Me, Touch Me’. No, dodaje Staša, “govore i o raznim aspektima naše egzistencije, pogotovo o zlouporabi ženskog tijela, neprilagođenosti, odbacivanju i samoći.”

Staša Čimbur snimljena u svom domu u rujnu 2020. 
Foto: Sandro Lendler

PRIVATNI ŽIVOT IZMEĐU AMSTERDAMA I ZAGREBA

Staša Čimbur godinama je živjela doslovce između Amsterdama, gdje joj je bila baza i gdje je postavila svoj brend Stasha Hats na umjetničku kartu Europe i svijeta, i Zagreba kojeg je redovito posjećivala. U Amsterdamu je uvijek živjela u centru i uvijek u stanu u starinskoj drvenoj kući u kakvima su česti požari, a kada se dogode, sirene glasno ječe i najvažnije je što prije istrčati na ulicu. Triput je Staša tako jurila zbog požara u susjednim kućama, najčešće umrljana bojom, u radnoj odjeći i bez ičeg u rukama. No, voljela je svoj život na amsterdamaskim kanalima dok joj se, za jednog kraćeg boravka u Zagrebu nije dogodila ljubav, a od nje i veza i partnerstvo dugo više od dva desetjeća i, najvažnije – Eva Lotta.

“Kada se trebalo odlučiti za stalnu adresu, izabrala sam toplinu juga i vratila se u Zagreb, no nastavila raditi na isti način kao u Amsterdamu. Osim što je uz mene uvijek bila Eva Lotta koja je naučila kako bojati zidove i drvo, ali je nije očarao svijet primijenjenih umjetnosti, nego knjiga i riječi s kojima je vrlo vješta. Nakon internacionalnog gimnazijskog programa u Zagrebu odlučila je otići u Amsterdam gdje je završila studij Media and Communications & Film, a sada kreće na master iz Science of Communication”, ispričala je Staša dok smo virile u Eva Lottinu sobu u kojoj po policama i zidovima stoji sve što joj je bilo važno tijekom odrastanja.

S Eva Lottom u Veneciji 2011.

Privatni arhiv

Lani je Eva Lotta diplomirala na Amsterdam University Collegeu

Privatni arhiv

Zajedno na Santoriniju 2014.

Privatni arhiv

Ulaz u Stašin novouređeni dom

Privatni arhiv

Dan se polako povlačio pred noći, a mi smo i dalje pijuckale odličan istarski žuti muškat i grickale dubrovački kolač od smokava, samo površno dotaknuvši Stašino odbijanje mesa (“Osim janjetine koju obožavam i priuštim si je nekoliko puta godišnje”, priznala je), i spremnost da suprugu Lennartu kuha krepka mesna domaća jela. I nastavile o šeširima koje sam i ja voljela i nosila sve do studija, a sada bih ljepotane kakvi su Stašini najradije vidjela na zidu.

“Šešir je, kao i način odijevanja, pitanje stila, odraz navika ali i našeg unutarnjeg života, kao i način na koji bez riječi komuniciramo sa svijetom. Vjerujem da postoji šešir za svaku glavu, samo da se treba opustiti i osjetiti onaj pravi. A onda će se dogoditi ljubav, a kada to vidim onda sam ushićena jednako kao i dok smišljam i stvaram neki novi šešir”, govorila je Staša Čimbur kada su se sa stuba čuli koraci njezinog supruga i tapkanje jorkice Pyxie od koje sam dobila lajavi pozdrav i malo špotancije što je večera nije dočekala u posudi ispod jednog od najljepših asamblaža.

Na odlasku sam Staši poželjela da što prije uredi vrt na krovu, na što je odgovorila da prvo mora mnogo naučiti o hortikulturi. A to će, uvjerena sam, uspjeti brzo i temeljito. I onda urediti vrt jednako lijepo kao što su njezini šeširi, ukrasni predmeti i ostalo što sam pozdravila prolazeći kraj izloga njezinog showrooma.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba