Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

Ispovijest

Sara je sa 18 doživjela dva moždana udara. Danas je u Dubrovniku, na rehabilitaciji. Razgovarale smo s njom

Sara Popović divna je i vedra cura, ima 21 godinu, rodom je iz Dalja u Slavoniji i do prije dvije i pol godine njezin je život bio tipično tinejdžerski. Sve do siječnja 2016. kad je doživjela prvi, a sredinom iste godine i drugi moždani udar. Udari su došli potpuno iznenada, a liječnici su joj kasnije otkrili arteriovensku malformaciju, urođenu manu zbog koje joj, potpuno neobjašnjivo, pucaju vene u mozgu. Trenutačno je na rehabilitaciji u Dubrovniku. Ispričala nam je kako izgleda njezin život nakon tog siječnja

Taj dan kad mi se dogodio prvi udar, u siječnju 2016., bio je zapravo sasvim onako običan. Subota. Išla sam ujutro u školu, morali smo nadoknađivati dan. Došla sam kući i nakon toga mi je mama rekla da moramo otići do dućana po mjesečnu nabavku namirnica. Super mi je to došlo jer sam pomislila da mi barem neće biti dosadno ostatak dana.

Dok smo bili u trgovini, ja sam potpuno iznenada počela govoriti neke gluposti, ne znam ni sama zašto sam i što sve govorila. Tada mi je počela trnuti i desna ili lijeva ruka, točno se sad ni ne sjećam, a kako inače imam crni smisao za humor, tada sam svojima u šali rekla: ‘Joj, trne mi ruka, opalit će me srčani’. Mama i očuh si mi automatski rekli da se ne šalim s takvim stvarima.

Sara Popović/Facebook

Tada smo došli na odjel u trgovini gdje su kava, kakao, začini, i roditelji su me pitali želim li da mi kupe kakao. Ja sam im na to samo odgovorila: ‘Pa što će mi to, kad ja to ionako neću ni koristiti’. Oni su me samo pogledali, bili su užasno zbunjeni, nije im bilo jasno zašto govorim takve stvari. Kad sam došla kući, ponovno sam se požalila na glavobolju, koju sam osjećala još u trgovini, pa sam odlučila popiti tabletu. Nakon toga sam malo sjela, odlučila nešto pojesti…

Ali kako sam popila tabletu i sjela, u istom trenutku sam nazad ustala i brzo otrčala u WC. Nakon toga sam se vratila u dnevnu sobu, legla na kauč, na leđa, i u tom sam si trenutku počela čupati kosu i nekontrolirano tresti nogama koliko me boljela glava. Mama je vidjela da se nešto ozbiljno događa pa me pitala znam li koji je dan. Ja sam tada izgovorila neki deseti. Bila je subota, što mi je ona potvrdno i odgovorila.

Kad su moji shvatili da hitna očito neće doći, stavili su me u automobil i sami odvezli ondje. Cijelo to vrijeme sam razgovarala s njima, ali što smo se više bližili bolnici, lagano sam počela padati u komu

Nakon tog prvotnog šoka se sve kratko smirilo, a onda je opet počela glavobolja. Mama me ponovno pitala koji je dan i ja sam opet izgovorila neki drugi, a ne subotu. Počela sam ponovno čupati kosu od boli i roditelji su odmah znali da nešto ozbiljno nije u redu. Ne samo zbog glavobolje nego i zbog intenziteta glavobolje i zbog toga što sam bila užasno zbunjena i cijelo vrijeme govorila nepovezano.

Prvo su, naravno, nazvali hitnu pomoć, a oni su im onda rekli da sam možda popila nešto, uzela neku drogu, i savjetovali im da mi podignu noge u zrak. Naravno, to se nije dogodilo, nisam ništa uzela. Moji su već tada shvatili da hitna neće ni doći, pa su me stavili u automobil i odvezli ondje. Ja sam cijelo to vrijeme razgovarala s njima, ali što smo se više bližili bolnici, lagano sam počela padati u komu.

Kad smo došli ispred hitne, roditelji su svima govorili da nešto nije u redu, ali nitko ondje nije reagirao. Sve dok očuh napokon nije došao do jednog od djelatnika, uhvatio ga za rame i doslovno ga povukao da dođu po mene. Nakon toga su me uveli unutra, i onda se dalje baš previše toga i ne sjećam.

Nedugo nakon što sam se vratila iz bolnice doživjela sam i drugi udar

Nakon prvog udara sam četiri dana bila u komi, a prije te prve kome se ne sjećam gotovo ničega. Samo mraka… A i kad sam se probudila imala sam probleme s pamćenjem, ispitivala bih stalno jedna te ista pitanja; zašto sam tu, koji je dan, što mi se dogodilo.

Bila sam strašno izgubljena. Onda su mi moji objasnili što se dogodilo. Prvotna reakcija s moje strane je, naravno, bila šok, ali onda sam se ubrzo pomirila s time što se dogodilo, jer sam znala da jednostavno moram nastaviti dalje. Imala sam sreće što sam tada u bolnici, gdje sam provela puna tri mjeseca, imala jako dobru ekipu pa nam je uvijek tamo bilo veselo unatoč svemu.

Osjećala sam simptome i nekoliko dana prije, ali sam se bojala reći svojima jer nisam opet htjela ići u bolnicu. Tek sam se bila vratila

Nedugo nakon što sam se vratila iz bolnice i taman kad sam se počela malo oporavljati, dogodio mi se drugi udar. To je bilo 15. srpnja, bilo je ljeto. Prije tog drugog udara sam zapravo danima prije osjećala simptome, ali s obzirom na to da sam tada tek izašla iz bolnice bojala sam se to reći svojima da se ne bih opet morala vratiti u bolnicu. Danima sam osjećala da mi trne lijeva strana tijela, da me vuče na tu stranu, a baš taj dan kad sam odlučila reći mami što se događa, doživjela sam udar.

Drugi je bio teži, nakon njega sam opet tri mjeseca morala provesti u bolnici, a liječnici su mi tada morali ukloniti i komad lubanje. Imala sam opasno krvarenje, krv je tekla doslovno kao voda, nikako je nisu mogli zaustaviti, pa nije preostalo drugo rješenje nego da uklone dio kosti. Baš se sjećam jedne anegdote nakon što sam se nakon svega toga probudila u bolnici.

Pamtim tu jednu anegdotu iz bolnice koju često prepričavam

Sara u bolnici nakon drugog udara
Mi mladi borci /Facebook

Tada sam, kao i prvi put, bila dosta izgubljena, nisam znala što mi se dogodilo, zašto sam opet u bolnici. Odmah nakon buđenja još sam uvijek imala kanilu i nisam mogla govoriti. Upravo nakon što su mi je izvadili se dogodila ta epizoda koju volim zvati Terminator. Na glavi sam tada imala taj ogromni turban, kako ga ja zovem, od gaza, zavoja i svega ostaloga, i jedan dan me zasvrbjelo nešto s desne strane iznad uha, ispod gaze. Kad sam gurnula prst da se počešem i pogledala, na prstu sam vidjela malo krvi i gnoja. Namjerno tada ništa nisam htjela pitati sestre, čekala sam da dođu moji.

Mama se malo uzmotala, nije znala kako da mi objasni što se događa. Kad mi je ispričala, počela sam se smijati i rekla joj da sam sada pravi Terminator

Kad su došli, pitala sam mamu što je to, a ona je bila iznenađena što sam je to uopće pitala, malo se uzmotala… Vidjela sam da su joj se pojavile suze u očima kad mi je počela pričati o tome. ‘Ma, ništa ti ne brini, sve će to izgledati dobro. Ne moraš se ničega bojati, ali moram ti reći da te nakon ovoga čeka još jedna operacija. Ali, puno ljudi u svijetu normalno živi s time, uopće se ni ne primijeti…’

Nakon toga mi je objasnila zbog čega su mi morali odstraniti dio kosti lubanje i kako će mi na to mjesto kasnije ugraditi komad plastike. Ja sam se na to počela smijati i rekla; ‘Pa što, onda ću biti ko Terminator. Imam stent u glavi, pumpicu s lijeve strane, a sad kad malo prelazimo na estetiku, tu ćemo staviti plastiku.’ Nastavila sam se smijati cijelo to vrijeme, a ona je bila u samo još većem šoku, tek onda nije znala što mi reći.

Imam grozne dane kad razmišljam o tome što bih sve voljela, a ne mogu

Mi mladi borci /Facebook

Ali, moram biti i realna. Prihvatila sam to što mi se dogodilo jer sam jednostavno morala krenula dalje, često zbijam šale, trudim se na sve gledati vedro i pozitivno… Međutim, potpuno je normalno da sam imala i onih jako teških trenutaka. I da dan danas imam takve dane. A najgore mi je to što sam sada u godinama kad bih trebala ići na prvi posao, družiti se, živjeti, izlaziti, a ja ništa od toga ne mogu raditi. Gledam ostale svoje vršnjake, i one koji su mlađi od mene, kako rade, kako su na prvom poslu, pa polažu vozački ispit, odlaze van s prijateljima…

I ne želim sada tvrditi da ja to ne mogu, da se ja ne mogu družiti i otići negdje, ali su pritom moje mogućnosti jako ograničene. Dosta mojih prijatelja se zapravo i ne želi družiti baš zbog toga što sam oko dosta stvari fizički ograničena i što ne mogu raditi mnogo toga što oni rade. Naravno da se uvijek nađe netko tko će otići negdje sa mnom, ali zapravo najviše vremena provodim s mamom, očuhom i obitelji. S prijateljima sam se nekako razišla još otkako je završila srednja škola, svatko je jednostavno otišao na svoju stranu.

Mogla sam jesti desnom rukom, a kad bi mi zatrebala pomoć ili bi mi trebalo nešto izrezati, mama bi uskakala

Iako je sada bolje, iako još uvijek nisam samostalna, dani nakon izlaska iz bolnice drugi put uglavnom su mi izgledali prilično jednako. Ili bih ležala na kauču u dnevnoj ili pak u svojoj sobi u krevetu. Nisam mogla pomicati lijevu stranu, uopće. I tada su mi najviše pomagali moji, mama i očuh.

Mama bi mi spremala hranu, donosila mi je u krevet. Mogla sam sama jesti desnom rukom, ali je rezanje bilo problem, pa bi mi mama uvijek izrezala ako je što trebalo. Zapravo i dan danas to tako nekako izgleda… Jer, lijevu ruku još uvijek ne mogu koristiti. Ako pak negdje idem, uvijek netko mora biti sa mnom, jer u svakom trenutku postoji opasnost od pada upravo zato što nemam komad lubanje i zato što mi se lijevo stopalo i dalje intenzivno izvrće kad god se umorim ili stanem na neku neravnu površinu.

Puno ljudi nam se javio i doniralo novac, svi su htjeli pomoći

Sara prvi dan rehabilitacije u Dubrovniku
Biljana Vojtek /Facebook

Zatim, nakon prvog i drugog udara i nakon što sam se malo oporavila, uslijedile su operacije u Zagrebu. A onda sam nedavno došla tu, u Dubrovnik. Tada nam je bilo još dodatno teško jer su, s obzirom nato da nisam iz Zagreba, putovanja i smještaj skupi, ali onda su se uključili svi oni dobri ljudi koji se uvijek nađu kad misliš da je situacija izgubljena. Tada su nam se ljudi puno javljali, svi koji su čuli i htjeli donirali su novac na račun… Također, osim njih, pomoglo mi je i divno osoblje u Klinici za neurokirurgiju KBC-a Sestre milosrdnice. Njima sam jako zahvalna jer su, kroz moju borbu, pokazali izuzetnu stručnost, toplinu i humanost tijekom mog boravka ondje.

Sigurna sam da bez njih ne bih mogla otići u Zagreb niti doći doći ovdje u Dubrovnik. A sad smo, evo, već tjedan dana tu, mama i ja, i ostajem najmanje osam, vjerojatnije oko deset tjedana. Ovisno o tome kako ću se oporavljati, liječnici će mi možda morati malo produljiti ostanak, ali osam tjedana ostajem sigurno. Ono što sam, priznajem, primijetila već nakon ovih prvih tjedan dana je veliki pomak, sve što ovdje radimo mi stvarno jako mnogo pomaže.

Ima tu jedan stroj na kojem vježbam, gdje lijevom rukom upravljam preko monitora i ubijam gusare

Dan ovdje uglavnom počinje na fizikalnoj terapiji, gdje me razgibavaju. Nakon toga prolazim lokomat, što je u principu robot koji hoda umjesto mene, mogla bih ga tako opisati. Zatim vježbam na jednom uređaju za istezanje šake. Tu mi istežu svaki prst i otvaraju šaku. Nakon toga obično vježbam na uređaju na kojem, nakon što na njega položim lijevu ruku koju sama ne mogu pomicati, ona služi za igranje igrica. Lijevom rukom zapravo upravljam preko monitora računala, ubijam gusare, pucam balone… To mi isto super pomaže.

Sara na fizikalnoj terapiji 
Foto: Mi mladi borci /Facebook

Radna terapija je još jedan dio rehabilitacije koji ovdje prolazim. Tamo uglavnom vježbamo ruku, a na fizikalnoj donji dio tijela. A oni koji su me posebno osvojili su svi ljudi koji ovdje rade. Kad dođem na vježbe sa svima njima osjećam se doslovno kao da sam doma. Iako sam tu stvarno jako kratko, pomak već vidim. Lakše hodam, ruka mi je nekako opuštenija. Ali s rukom je stvar takva da ona jako ovisi o mom raspoloženju, čak i o vremenu vani. Primijetila sam da, kad je vani oblačno, ona bude više zgrčena, poveća se spazam. Ali, vratimo se na lijepe stvari…

Stranica koju vodim mi je najveći ispušni ventil

Sara Popović/Facebook

Danas mi je, uz obitelj, zapravo najveći ispušni ventil blog koji pišem. Točnije, ne blog, nego Facebook stranica koju vodim i na kojoj objavljujem neke svoje misli, priče, statuse. Ne sjećam se kad sam točno počela pisati, ali znam da me mama potaknula da je otvorim, da nešto pokrenem, jer sam oduvijek u bilješke na mobitelu upisivala neke svoje misli, tekstove.

Prvo sam razmišljala o klasičnom blogu, ali sam shvatila da to više nije toliko popularno, a i bilo mi je mnogo jednostavnije otvoriti stranicu na Fejsu. U početku je to išlo jako sporo, ali sad me već prati puno ljudi i puno njih mi se zapravo redovito i javlja. Ili oni koje je moja priča i borba inspirirala, ili ljudi kojima ta moja priča pomaže, ili oni koji prolaze nešto slično. Iako, i dalje me svaki put šokira kad mi se netko obrati s takvom porukom u kojoj mi piše da ga ja inspiriram.

Evo sad posljednje mi se, recimo, javila jedna cura iz Makedonije koja boluje od hemipareze cijeli život, zbog čega joj je isto nepokretna jedna strana tijela. S njom sam se baš povezala, pričale smo o tome kakve obje imamo probleme, s čime se sve susrećemo, kako se borimo s time… Pamtim ljude koji mi se tako javljaju.

Priča o mojoj kujici Lily je zapravo jako zanimljiva. Nju, i još dvoje štenaca, pronašla sam te 2012. godine napuštene na igralištu…

I da, znam (a i svi oko mene znaju) što me još jako veseli. Životinje. Doma trenutačno imam dva psa i mačku, a priča oko toga kako sam dobila najstariju ljubimicu, kujicu Lily, je zapravo jako zanimljiva. Lily sam našla 2012. godine na igralištu, bila je s još dvoje štenaca koje je netko doslovno stavio u vrećicu i samo ostavio ondje. Frendica i ja smo ih tada pronašle, a kako i jedna i druga obožavamo životinje, došle smo na ideju da bismo mogle malo prošetati selom i pokušati ih udomiti. Tada ni ona ni ja nismo bile u mogućnosti zadržati ih.

Doslovno smo tako hodale selom, kucale od vrata do vrata i pitale ljude želi li ih netko udomiti, ima li netko mjesta da ih primi. Moju Lily smo ostavile kod jednog dečka koji poznaje moje roditelje i koji nas je inače vrlo često posjećivao. Dva štenca smo također uspjele udomiti, a kad sam se vratila doma i ušla u kuću, već je tada bilo dosta kasno, oko 22 sata, ondje sam vidjela Lily. Automatski sam se rasplakala jer sam mislila da će se moji naljutiti na mene što je pas ondje, do tada smo imali samo mačke. Na kraju smo je, ipak, ostavili i otad je s nama i najdivniji je pas na svijetu. Drugog psa, malog pekinezera, je mama prije nekoliko godina očuhu kupila za poklon jer ih on obožava.

Kad se uspoređujem s drugima, roditelji me podsjete zašto ne bih trebala

Sara i mama Biljana 
Foto: Mi mladi borci /Facebook

Kad bih izdvajala ono što me najviše veseli, eto, bili bi to moji roditelji, ljubimci i pisanje. Ali, naravno, i dalje bude, to sam već i rekla, groznih dana. Nekad sam baš jako loše raspoložena, tužna, to su dani kad bih najradije samo plakala. Tada obično nemam volje ni za što, imam se potrebu samo izležavati i plakati, cijeli dan. Vole mi govoriti da sam borac, da sam snažna, ali ne mogu ni ja uvijek biti dobro.

Pa i svi ostali ljudi imaju dane kad im dosadi sve, meni pogotovo… Baš zato što mi se to dogodilo sad, kad sam mlada, kad imam toliko toga za proživjeti, a ja stojim sa životom. I onda se, budala, često volim uspoređivati s drugima, pa me moji roditelji uvijek podsjećaju da to ne smijem raditi jer nikad ne znam kakav je život drugih s kojima se uspoređujem. Također mi često govore i to da nemam pojma kakav će moj život kasnije biti. Oni su mi u svakom trenutku tu da me gurnu naprijed. Čak i ako je sad teško, mora biti bolje. I bit će bolje.

Naravno da bih se s vremenom voljela zaposliti, baviti se onim što me zanima. Ali sad sam prije svega usredotočena na oporavak i sljedeću operaciju koja me čeka rujnu ili listopadu

Nekad sam imala malo drugačije planove, htjela sam otići na fakultet, ali sad bih se prije svega htjela oporaviti. Još sam prilično izgubljena oko toga što će se događati i što bih voljela raditi u budućnosti, baš zbog ovog mog stanja, pa sam zato trenutačno i koncentrirana na ovo gdje jesam i na to da se pokušam što je moguće više osamostaliti.

A onda bih se, naravno, voljela zaposliti, i baviti onime što me veseli. Osim pisanja, volim i fotografiju, kojoj bih se u budućnosti voljela ozbiljnije posvetiti. Vjerujem da ću imati prilike za sve to…

Sad smo baš nedugo, na kontroli, s liječnicima pričali o operaciji i ugrađivanju plastike na mjestu gdje mi nedostaje dio kosti na glavi. Oni su, kažu, spremni, riješili su sve probleme sa žilama i spremna sam za operaciju, ali pričekat ćemo sad da završe ove vrućine zbog toga što sam isto tako sad jako podložna infekcijama. Nakon ljeta ćemo na dodatni razgovor s njima, a onda kad dogovorimo termin čeka me operacija u Zagrebu. Tamo negdje u rujnu, listopadu. Taman nakon što završim rehabilitaciju ovdje…

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba