PRIČA

Sa Slavkom Pavić o 70 godina fotografske karijere, kampiranju u fići i velikoj ljubavi s Milanom Pavićem

Sonja Braut razgovarala je s našom čuvenom fotografkinjom Slavkom Pavić povodom 70. obljetnice njezina djelovanja

Onako sitnu, nježnog lica okruženog valovitom sijedom kosom i očiju koje zasjaje kod svakog susreta, može je se vidjeti na otvorenju svih fotografskih izložbi. Slavku Pavić se može sresti i na raznim mjestima u gradu jer ustrajno vjeruje u važnost hodanja, vrijednosti gledanja i zapažanja i ljekovitost fotografiranja. U ovo koronaško doba na desnoj šaci ima zašitnu rukavicu, a u torbici svoju malu kompaktnu digitalnu kameru, pa kad nađe motiv koji joj se svidi, snima. I, iako će joj u listopadu biti 94. rođendan, tako radi prije i poslije podne svakoga dana.

Taj rođendan nije povod za ‘Svijet vrijedan gledanja’, izložbu njezinih antologijskih fotografija neuobičajeno velikih formata u Galeriji Kranjčar, nego druga važna obljetnica – 70 godina otkako je snimila prvu fotografiju dječaka kraj HNK. Kada sam je nazvala da dogovorimo razgovor o njezinom zanimljivom životnom putu i vrhunskoj fotografskoj karijeri, zvučala je umorno od silnih poziva, ali je ustrajala u svom uvjerenju da si ljudi moraju izlaziti u susret i odmah pristala.

Zatekla sam je za stolićem ispod visokog stabla na Marulićevom trgu, a nakon pozdrava gledala me je ljubopitljivo i postavila neočekivano pitanje: ‘Imate li kakve veze s Ivom Brautom?’. Oči su joj zasjale jače kada sam odgovorila da mi je bio tata, pa se razdragano sjetila druženja svoga supruga Milana s novinarom s kojim je i radio, pa svojedobno išao i na zadatak u Makedoniju. I ondje ga, onako visok i jak, naprtio na leđa i nosio preko neke bare što je ovjekovečio makedonski kolega Jusuf Ismailov. Rekla je da negdje ima tu fotografiju, na što su i meni sigurno zasjale oči i potom smo razgovarale kao da se oduvijek znamo.

Slavka Pavić, srpanj 2021. 
Foto: Sandro Lendler

VELIKA LJUBAV S MILANOM PAVIĆEM DOGODILA SE NA KOLODVORU

Rođena u Jajcu, a odrasla u Daruvaru, Slavka je ondje završila Trgovačku akademiju, a kako joj se otac bavio financijama i uzdržavao suprugu i troje djece, Slavka je odlučila da će studirati ekonomiju. I s nekoliko prijatelja otputovala u Zagreb da se upiše na fakultet, nesluteći da će joj se na povratku dogoditi fatalni susret. Na kolodvoru ju je stasiti Milan Pavić, tada već zaposlen u Agenciji za fotodokumentaciju, zamolio da mu pričuva stvari dok im ode kupiti karte. Putovanje do Daruvara, u kojem je i njemu bio dom i gdje je još 1937. osnovao Fotoklub Daruvar, prošlo je u razgovoru, a uskoro je planula i ljubav. Tada je Milan Pavić bio poznati fotograf i snimao po cijeloj Jugoslaviji, a kada bi Tito dolazio u Zagreb samo je njemu dopuštao da ga snima izbliza. A Slavka je još bila djevojka, malo znala o fotografiranju iako ju je zanimalo (‘Nisam htjela ići u daruvarski fotoklub jer su ondje bili samo dečki’, sjeća se) i nije imala fotoaparat. No kolodvorsko poznanstvo donijelo joj je i životnu ljubav i ulazak u svijet koji je prigrlila kao svoj način izražavanja i življenja. A studij ekonomije je, kaže, ‘upisala, dolazila, prolazila i ostavila’.

“Milan me strpljivo učio sve od početka, jer tada je bilo jednako važno znati odabrati motiv i snimiti ga, kao i razviti dobru fotografiju. Ni filmove nije bilo lako razvijati, pa niti nabaviti sastojke za dobar razvijač, pa sam se izvještila kako ga kuhati. I ostavljala ga da se ohladi da bi Milan mogao razvijati fotografije kojima bih ja davala posljednji glanc. Vježbala sam i sama, jer je Milan često išao na putovanja, obično sa svojim vojničkim ruksakom i kasnije mi pričao što je sve vidio i napravio, ali i da se jedva moglo naći nešto za jelo. Bilo je to vrijeme poslijeratnih nestašica, ali i lijepih uspomena. Zato me Trogir uvijek sjeti dobre salate, jer mi je Milan pričao da nije bilo ničeg u trgovinama i da su mu dobri ljudi pripremili veliku salatu s maslinovim uljem i domaćim kruhom da ne bude gladan.”

Kada su se 1950. vjenčali na općini Centar u Ilici 25, Slavka Pavić već je svim srcem bila u fotografiji. Tada su živjeli na Tuškancu na koji se moglo ući samo s lozinkom, pa je njezinom suprugu jedan daruvarski profesor koji je također preselio u Zagreb rekao da nema smisla da se muči s lozinkom i gore-dolje nanaša svoju tešku opremu. I da postoji mogućnost da na Mažuranićevom trgu stanuju zajedno s jednom obitelji koja se bojala da će joj nametnuti sustanare. I tako su preselili i mnogo godina zajedno živjeli u slozi, da bi Slavka danas stan dijelila s nećakom i njegovom obitelji, ali na južnijem trgu.

“Milan mi je darovao svoj Rolleiflex i poučio kako da ga koristim. Još se dobro sjećam svoje prve fotografije dječaka na Kazalištu. A kako je Milan već dugo bio član Fotokluba Zagreb, već 1951. sam se učlanila i ja, i u njemu ostala do danas. Već iduće godine na Međunarodnoj izložbi umjetničke fotografije bila je izložena i moja fotografija ‘Portret mladića’ za koju sam nagovorila brata Božu da mi pozira, jer kako bih inače našla model. Redovito sam dolazila na naše sastanke utorkom i petkom predvečer jer bi uvijek netko održao zanimljivo stručno predavanje. Mnogih se još sjećam, kao i naših nagađanja kako je Toši Dapcu uspijevalo imati sitnozrnate negative. Tajnu nam je otkrio sam, a ona je bila u Kodakovom D76 razvijaču. Svima nam je posao postao mnogo lakše kad je kod istočnog kolodvora otvorena Fotokemika. Iako danas snimam s digitalnom kamerom, još žalim za Fotokemikom i zbog razvijača, i srebrnih papira koji su stvarali lijepe sjene, i koječega još.”

Milan Pavić velikan je zagrebačke škole fotografije, a na taj put kročio je uz pomoć legendarnog novinara Franje Fuisa koji ga je 1934. ‘pogurao’ da postane dopisnikom zagrebačkog časopisa ‘Novosti’. A nakon što je iduće godine Pavić za nagradu dobio prvi fotoaparat, započeo je fotografsku karijeru i postao posebno cijenjen kao portretist.

Na zadatku - fotograf Milan Pavić nosi novinara Ivu Brauta preko vode u Makedoniji 1950., snimio Jusuf Ismailov
Privatni album

Članovi Fotokluba Zagreb 1953., u sredini za stolom Tošo Dabac, snimio Milan Pavić
Privatni album

Slavka Pavić u Trenti 1954., snimio Milan Pavić
Privatni album

Članovi žirija za izbor najboljih umjetničkih fotografija u Daruvaru 1957. - Slavka Pavić druga s desna, Milan Pavić u svijetlom baloneru
Privatni album

Ivo Eterović, Milan i Slavka Pavić na izložbi fotografija Ive Eterovića 1976.
Privatni album

Slavka Pavić na otvorenju izložbe 1. ožujka 1983. u Centru za kulturu Pešćenica
Privatni album

Slavka Pavić u Fotoklubu Križevci 2008., snimio Željko Car
Privatni album

Fotografkinje na zadatku - Slavka Pavić sa suncobranom i Senka Jurković Gros 2021., snimio Željko Krčadinac
Privatni album

KROZ JUGOSLAVIJU SU PUTOVALI FIĆOM I ZAJEDNO SNIMALI

“Milan je imao dva srca – amatersko zbog kojeg je rado pomagao amatere i sam radio amaterski, kao i profesionalno, jer se od nečeg moralo živjeti. Atelje mu je bila cijela Jugoslavija, a sunce reflektor. Bio je nježan, strpljiv i nikada nije povisio glas, niti je ikoga gledao s visoka. Bio mi je idealan učitelj dok sam se upoznavala s fotografijom, a kasnije smo se počeli nadopunjavati, pa naš rad ima i sličnosti i različitosti. A najvažnija je što je on volio snimati portrete i govorio da si samo treba dati vremena i biti strpljiv i paziti da se nikog ne fotografira dok govori ili jede. Ipak nisam zavoljela portretiranje, iako sam snimila nekoliko njegovih potreta koji su mi posebno dragi. No zato smo oboje voljeli putovati i snimati pejzaže, arhitekturu, detalje na građevinama…”

Osim opreme, u fiću smo utrpali i luftiće, plahte, dva mala jastuka i zastoriće i odsjedali u kampovima. I ostajali koliko nam je trebalo

Sve do pred kraj pedesetih godina kad je postao slobodnjak, Slavka Pavić rijetko je pratila supruga na putovanjima, ali mu je uvijek pomagala, a posebno se izvještila u retuširanju. I predano je snimala ma gdje su se našli, a proputovali su jadransku obalu i otoke, kao i mnoge krajeve Jugoslavije. Još pamti kako joj je Milan prepričao da se, nezadovoljan kadrovima koje je mogao snimiti na stadionu, u Skopju popeo na obližnji dimnjak i snimao s visine. I šokirao navijače jer se sjena dimnjaka i njega kao ‘bubice’ na njemu ispružila preko nogometnog terena. Ili kada je stajao na mostu iznad rijeke Mississippi čekajući da se makne oblak pa da može bolje snimiti moćnu rijeku, a vozači zastali i pozvali policiju, misleći da je samoubojica. Zajedno su najčešće putovali svojim fićom, pa bi ga natrpali s opremom, krenuli do željene lokacije, prespavali jednu noć i, nakon što bi obavili snimanja, krenuli dalje. No, kad se na Jadranu razvio turizam, nitko ih nije želio primiti samo za jednu noć, a hotela ili nije bilo ili su bili skupi.

Slavka i Milan Pavić na Kornatima 1960. 
Foto: Privatni album

“Davno sam prihvatila izreku jednog mog rođaka da problema uopće nema ili će se riješiti sami, pa smo je primijenili tako da bismo, osim opreme, u fiću utrpali i luftiće, plahte, dva mala jastuka i zastoriće i odsjedali u kampovima. I ostajali koliko nam je trebalo. Navečer bismo napuhali luftiće, pokrili ih plahtama, učvrstili zastore, a ja bih još oprala naš veš. Milanu to nije bilo drago, pa bi znao reći da ako je čistoća pola zdravlja, pa se nema razloga ubijati od posla zbog te polovice. No, ja sam radila po svom i bila sretna kad je u sanitarije u kampovima stigla topla voda.”

Slavka Pavić, srpanj 2021. 
Foto: Sandro Lendler

VRIJEME KAD JE VAŽNIJE OD IMANJA BILO DRUŽENJE I UČENJE

Do osamdesetih godina oboje su mnogo radili, najviše zato što su to voljeli, a trebalo je i zaraditi za život. Kuća im je često bila puna prijatelja, a Milan Pavić ih je znao dovesti i nenajavljeno, kao kad je nakon obilaska Velesajma stigao sa desetak novinara i fotografa s raznih strana Jugoslavije, a smočnica je bila skoro prazna.

“Imala sam samo pasiranu rajčicu od koje sam napravila juhu, jaja koja sam istrajbala i napravila omlet i na brzinu ispekla orehnjaču, najbolju u svom životu. Svi su bili zadovoljni, a osobito ja jer se nisam osramotila. Bila su to vremena kada smo svi živjeli skromno i važnije od imanja bilo je druženje, razmjenjivanje iskustava i učenje. Ipak me je veselilo što su Milanovi kolege pamtili moju orehnjaču kao da je bila ne znam što.”

A onda je početkom 1986. Milan umro, a Slavka Pavić morala je nastaviti sama. Tada joj je njihov Fotoklub Zagreb koji će iduće godine proslaviti 130 godina postojanja, postao još važniji. Njegovi članovi bili su mnogi naši poznati fotografi, a veliki broj njih dobio je i klupsku godišnju nagradu ‘Tošo Dabac’, ustanovljenu 1975.. koju je već iduće godine dobio Milan, a 16 godina kasnije i Slavka Pavić. Fotoklub Zagreb posjeduje i vrijednu ‘Zbirku hrvatske fotografije’ koja je zaštićeni spomenik kulture i upisana u Registar kulturnih dobara RH. U njoj je više od 10.000 fotografija 400 autora nastalih od početka 20. stoljeća do današnjih dana, a mnoge se može vidjeti i na web stranici kluba koji se nalazi na trećem katu u Ilici i dosta je stradao u potresu. No, Slavka Pavić je radosno istakla da je su svi članovi skupljali novac, pomoć je stizala iz fotoklubova iz Hrvatske i drugih zemalja, pa i Južne Koreje, pa je klub popravljen i uređen i 20. srpnja su se ondje okupili da to proslave.

Iako smo u klubu uvijek svi bili ravnopravni, bilo je toliko vrijednih autorica, da su trebale dobiti i neki svoj prostor

“I ja, kao i mnogi od nas, zagovaram da se, u Zagrebu ili negdje drugdje, otvori Muzej fotografije. Imamo veliko bogatstvo, a stoji u zbirkama nedostupnim većini ljudi. Nisu dovoljne izložbe fotografija, kojih i tako nema mnogo. A svakom tko radi, posebno je zadovoljstvo da pokaže što je napravio, čak i meni koja sam znala reći da mi nije važno da izlažem, nego da snimam. No, kako ćeš znati kakav dojam ostavlja ono što radiš, ako to ne vide drugi?.”

I danas je u svom domu okružena samo suprugovim fotografijama koje je snimila ona ili on sam, te provodi mnogo vremena sređujući njegove i svoje crnobijele negative kakve su oboje najviše voljeli, ponekad kaže da je Milan napravio mnogo više od nje. A izlagala je na više od 35 samostalnih i 420 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, dobila više od 90 nagrada, a odnedavno su posredstvom Muzeja za umjetnost i obrt, njezine dvije fotografije u fundusu najvećeg svjetskog muzeja fotografije – moskovskom Umjetničkom muzeju multimedija. Njezina estetika je prepoznatljivo čista, tako da često priroda izgleda kao tlocrt ili grafika, a objekti pokazuju njezino arhitektonsko oko i sposobnost da uhvati sjene.

Slavka Pavić je godinama neumorno istraživala, isprobavala i eksperimentirala. I svojim znanjem i savjetima odgojila generacije u Fotoklubu Zagreb, a zagovarala je i osnivanje Ženske sekcije jer je, kaže, ‘iako smo u klubu uvijek svi bili ravnopravni, bilo toliko vrijednih autorica, da su trebale dobiti i neki svoj prostor’. Zato je od 1973. svakog 8. marta Ženska sekcija organizirala izložbu članica, a radi to i danas.

Slavka Pavić, srpanj 2021. 
Foto: Sandro Lendler

DUH I ŽIVOTNA STRAST SLAVKE PAVIĆ NE BLIJEDE

Prošlo je 35 godina, a Slavka Pavić spominje svog supruga kao da je slučajno odsutan jer nešto radi. Bez patetike i uvijek sa sjajem u očima, pa i kad govori da mu na dan smrti u siječnju na grob uvijek donosi bijelo-plavi buket. Oči joj sjaje i kad priča o svom radu, o šetnjama Zagrebom gdje pronalazi motive, o dragim kolegicama, pogotovo onima vrijednim, ali i previše samozatajnim pa malo tko zna što rade, kao i o odličnim mladim kolegama kojima je uvijek spremna pomoći. Zapamtila je davni dan kada je majka ozbiljnim glasom pozvala brata, sestru i nju i o tome kako se trebaju ponašati u životu rekla: ‘Ako nekom treba pomoći, pomognite i nikad nikome ne odmognite’. Sretna je što ima jednu dobru znanicu koja joj savjetuje koje knjige vrijedi pročitati, uživa kod Botaničkog vrta sjesti u tramvaj i nakon jednosatne vožnje stići u Dubravu gdje u Narodnom sveučilištu postoji vrlo aktivna fotosekcija, a nju zanima što i kako rade, a uživa gledajući stabla čijoj se snazi i ljepoti divi. I, razumljivo, posebno je privlače vlakovi koji su odigrali važnu ulogu u njezinom životu.

“U šetnju krenem uz prugu od Crnatkove gdje je proširen zemljani put, prođem pješačkim mostom i u parku sa spravama prije Kolodvora vježbam na tri koje mi pašu, pa krenem dalje na istok, do vlakova. I snimam išarane vagone, vlak koji u Ljubljanu vozi za devet eura, pa vlakove za Dobovu, Slavoniju… Dakako, snimim i željezničara sa crvenom kapom i prisjećam se mnogih putovanja vlakovima. U našu kućicu nedaleko Crikvenice najčešće odlazim autobusom ili me netko ljubazno preveze autom. I ondje svakoga dana šećem i prije i poslijepodne i snimam, ne samo zato što je kretanje zdravo, nego i zato što s fotoaparatom nikad niste sami i potiče na gledanje i proživljavanje. I zato je uvijek uz mene.”

Pamćenje, duh i životna strast Slavke Pavić nimalo nisu izbljedjeli. Živi i radi kako želi i još je zna začuditi koliko fotografija se u jednom danu može snimiti digitalnom kamerom. Pogotovo otkako ih je na izletu u Istru snimila čak šesto. A onda brzo kaže da još žali za ‘običnim’ fotoaparatima, pa i laboratorijem kojeg su Milan i ona imali u svom stanu. Sve snimke arhivira na laptopu, a onda kaže da je ‘polupismena’ jer se malo služi s računalom. Pa i svoju e-mail adresu ima zapisanu na kartončiću koji uvijek nosi sa sobom, za slučaj da zaboravi kako glasi. Najvažnije joj je da je arhiva suprugovih i njezinih negativa uredno obilježena i posložena, jer su joj najveće blago. I nastavlja istraživati sve što je okružuje i u čemu snimajući može uživati.

'Portret mladića' 1951. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Kompozicija 2' - arhitektura 1956. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Limeni vitezovi' 1958. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Snježni pejzaž' 1958. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Šetači' 1959. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Kamene ograde' 1960. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Sunčanje' 1960. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Vodopad' 1960. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Trkači 1' 1970. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Zagreb-Paris-Dramalj' 2012. / Zbirka Fotokluba Zagreb
Slavka Pavić

'Linije 2' iz 1976. u velikom formatu na izložbi u Galeriji / Zbirka Fotokluba ZagrebKranjčar
Slavka Pavić

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba