Nekad je nužno odabrati stranu
INTERVJU

Sa Sebastijanom Dračićem pričali smo o slikarstvu, pop kulturi i promjenama na likovnoj sceni

Moje slike prikazuju svijet koji postoji na rubu sna i jave. To je svijet koji može biti i ne mora, kaže Dračić

Moje slike prikazuju svijet koji postoji na rubu sna i jave. To je svijet koji može biti i ne mora, kaže Dračić

Sebastijan Dračić jedan je od omiljenih hrvatskih umjetnika kojem su predviđali veliku karijeru već u studentskim danima. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje danas predaje. Krajem prošle godine u Muzeju suvremene umjetnosti, nakon sedam godina stanke, predstavio je novu samostalnu izložbu. Izloženo je devet slika iz ciklusa Kob, drugog dijela trilogije započete ciklusom Sivo iz 2014. godine.

Time je ponovno potvrdio svoje mjesto jednog od najznačajnijih i najzanimljivijih predstavnika svoje generacije i hrvatske likovne scene. Sa Sebastijanom Dračićem razgovarali smo o njegovim djelima, promišljanjima o svijetu, ali i o promjenama na likovnoj sceni koje je donijelo vrijeme.

Babilon, ciklus Kob Sebastijan Dračić

Svaki umjetnik ima određene teme kojima se bavi i koje ga zanimaju

“Izbor tema kojima se bavim je odredio prije svega moj interes za kulturu, povijest civilizacija te povijest čovjeka i svijeta u kojem se on nalazi. Čitajući i istražujući o tim temama može se primijetiti određeni uzorak koji se ponavlja. Mogu se vidjeti usponi i padovi društava te analizirati zašto se to dogodilo. Meni je to jako zanimljiva tema, kojom sam zaokupljen dugi niz godina.”

Otkriva nam da se odjeci tih interesa naziru se već u njegovom prvom ciklusu, kao i svima koji su slijedili, no u ciklusu Sivo i u ciklusu Kob tim temama se direktno bavi. “Kako živimo u iznimno zanimljivim vremenima takve teme mi se same nameću. Pojam tehnološkog singulariteta, koji se često spominje kao jedna vrlo opasna točka u ljudskoj povijesti nam je pred pragom. Tako da su moje slike refleksija na te fenomene. Imao sam potrebu naslikati te slike.”

Kada je krenuo slikati ciklus Sivo, nije znao gdje će ga to odvesti, niti hoće li takve teme uopće funkcionirati kao slike. Nije planirao da taj ciklus ima nastavak, ali kada ga je završio shvatio je da ima prostora za daljnji rad i da je ciklus Sivo samo početak. “Svaki umjetnik ima određene teme kojima se bavi i koje ga zanimaju. Kroz život se interesi mijenjaju, kod mnogih umjetnika se može pratiti da teme i način rada koji su bili dominantni u njihovoj mladosti ne moraju biti isti u starosti. Vjerujem da ću se, kada iscrpim dalje bavljenje ovim temama u mojem slikarstvu, okrenuti nekim drugima. To je prirodan put.”

MOJE SLIKE PRIKAZUJU SVIJET KOJI POSTOJI NA RUBU SNA I JAVE

“Vjerujem da postoje pokazatelji po kojima možemo predvidjeti djelomično sudbinu bilo pojedinca, bilo kolektiva. To predviđanje ne mora biti ostvareno, no ipak pokazuje određene tendencije. Pojedinac i društvo su isprepleteni, te povezani uzrokom i posljedicom. ” Misli da je jedan od glavnih motiva u njegova dva posljednja ciklusa upravo to, sudbina pojedinca unutar šireg konteksta svijeta. No nije to samo njegov motiv, to je zapravo centralan motiv umjetnosti uopće.

“Moje slike prikazuju svijet koji postoji na rubu sna i jave. To je svijet koji može biti i ne mora. Zabavno je poigravati se s takvim motivima, jer mi omogućuju da otplovim u svijet mašte, gdje zamišljam nešto što ne postoji i što možda nikada neće postojati. Često razmišljam što bih ja napravio u određenoj situaciji.” Objašnjava da je to na kraju igra, koju ipak ne treba shvaćati previše ozbiljno.”

Life on other planets is difficult, ciklus Sivo Sebastijan Dračić

DOZVOLJAVAM DA SE SLIKA MIJENJA OD POČETNE IDEJE

“Kada sam krenuo raditi ciklus Kob, nisam planirao da će mi trebati toliko godina da ga završim, jednostavno se moj slikarski proces usporio. Slike su zahtijevale više vremena da budu naslikane. Naslikao sam puno više slika nego sam na kraju selektirao za izložbu. Proces je takav da imam teme ili motive koje želim obraditi, a kada spojim formu i sadržaj tada imam onu iskru iz koje procesom slikanja nastaje slika.”

Dozvoljava da se slika mijenja od početne ideje, jer tako ona prirodno nastaje, raste i razvija se. Radi mjesecima, nekad i godinama na jednoj slici. No, uvijek usporedo radi na četiri do pet slika, tako se može baviti različitim problemima u različitim fazama stvaranja slike. “Dugotrajni rad mi omogućava da analiziram sliku sporo i temeljito.”

TEŠKO JE IMATI PRAVU KRITIKU AKO NE POSTOJE KRITERIJI

He speaks in stones and trees, the bones of things, ciklus Kob Sebastijan Dračić

Čitajući njegove intervjue između redaka je vidljivo da možda zazire od upućivanja izravne kritike. Zanimalo me je što ne valja u kritici uopće. Objašnjava da je teško je imati pravu kritiku, ako ne postoje kriteriji po kojima se kritizira. “Ako sve može biti nešto, onda sve može biti i ništa. Nalazimo se u situaciji da kritika bude nepoželjna jer zahtjeva kriterije, ili pak s druge strane postaje marketinški alat. Aktivizam nije istoznačan kritici, no ljudi traže smisao, pa ga pronađu u aktivizmu.”

Komentira da je Cancel culture samo zadnji iz niza simptoma bolesti suvremenog društva. “Brzina kojom se živi, ne dozvoljava da se ozbiljno bavimo kritikom, tako da ona ostaje najčešće na površnoj razini. Površnost jest obilježje ovog doba, upijaju se novi trendovi i oponašaju, a da se ne razmisli malo dublje o svemu.” Smatra da su ljudi bombardirani informacijama 24 sata na dan, tako da dolazi do zasićenja i ravnodušnosti pa kritika brzo izgubi smisao jer ju pregazi neka nova informacija i nešto drugo postane aktualno.

ODUVIJEK SAM VOLIO ŽANR ZNANSTVENE FANTASTIKE

Sebastijan nastavlja da u distopijskim i utopijskim prikazima budućnosti kroz umjetnost, u pravilu autori odražavaju suvremenu društvenu stvarnost. “Obrađivanje tema utopije i distopije nemoguće je odvojiti od konteksta vremena i prostora u kojem nastaju. Takva forma omogućuje jedno šire univerzalno gledanje na stvari, daje mi slobodu poigravanja sa značenjima, ali i izbjegavanja banalnih i doslovnih interpretacija.”

Dodaje da su mnogi autori koristili takav način izražavanja, osobito u režimima koji ne gledaju blagonaklono na kritiku, da dirnu u neke teme koje bi bilo nemoguće direktno dotaknuti. Smatra da uvijek kada se odmaknete od trenutnih događaja, imate veću slobodu izražavanja pa na neki način možete puno otvorenije progovoriti o nekim problemima ili krivim spojevima koje vidite oko sebe.

“Oduvijek sam volio žanr znanstvene fantastike, tako da sam vrlo rano došao u dodir s filmovima i romanima koji smještaju radnju u distopijsku budućnost. Bajke imaju sličnu formu, one djeci kroz zamišljeni svijet ukazuju na opasnosti njihovog realnog svijeta. Djeca se kroz bajke uče i pripremaju na svijet koji ih očekuje.”

Slika o ljubavi, ciklus Svatko za sebe Sebastijan Dračić

VELIKI UTJECAJ NA GRADNJU KOMPOZICIJE IMALA JE FILMSKA UMJETNOST

Veliki utjecaj na moju gradnju kompozicije je imala filmska umjetnost. Film Dobar, loš, zao sjajan je primjer korištenja krupnog kadra i panorame, totala, u pričanju priče, a to se koristi tako da publika trenutno zapadne u neko emotivno stanje. Sergio Leone je to sjajno radio pa sam od njega puno toga naučio, zatim Kubrick i njegovo korištenje perspektive u filmovima.”

Isto tako na njega su puno utjecali kasnosrednjovjekovni i renesansni slikari, njihovo istraživanje i eksperimentiranje s perspektivom. To koristi i na svojim slikama gdje često, stvarajući prostor, radi namjerne greške u prikazivanju perspektive. Tako daje još jedan sloj atmosfere koja čini čudnovatost prizora. To su, dodaje, male izmjene u pravilnom prikazivanju perspektive, zbog čega nije iz prve jasno da prostor nije prikazan kako treba.

S obzirom na to da često spominje kako njegove ideje dolaze iz nekih drugih umjetnosti, tekstova, slika koje upija, zanimali me misli li da ga navike kreiranja vlastite medijske stvarnosti zapravo oslobađaju od one koja se nameće na svakom koraku i otvaraju
kreativni prostor za neke veće teme kao što je ljudska civilizacija i njena ‘sudbina’.

“Na nekim pak drugim slikama sam točku gledanja smjestio tako da promatrač ima osjećaj da je u centru zbivanja. Takvo očište stavlja promatrača gotovo unutar slike, ali češće napravim slike gdje je očište podignuto u visinu. Smještam promatrača u razne situacije ovisno o tome kakva je tema slike i što očekujem da publika osjeti.”

Ciklus Kob, izložen u galeriji MSU, photo: Roberto Pavić Roberto Pavić

POSTOJE IZVRSNI PROIZVODI POP KULTURE

Slika Mašina jest slika pojedinca i okoline, no ta okolina više nisu ni priroda, ni arhitektura ni drugi planet. Ta okolina su medijske slike, a subjekt je dojenče. Interpretacija zapravo može biti mnogo, no ona koja me posebice zanima je njegovo poimanje pop kulture s obzirom na to da su to prizori koje vidimo na nebrojenim ekranima na slici.

Činjenica je da djeca danas na zapadu uglavnom odrastaju u potpuno umjetnom svijetu, to sam želio prikazati ovom slikom. Tu simulaciju i imitaciju koja je sveprisutna od malih nogu. Danas su klinci od djetinjstva prikovani za ekrane. Mnogi ekrani na slici prikazuju prizore iz meni dragih filmova, serija, dokumentaraca, koncerta, tako da to nije samo negativno gledanje na stvari, nego je kao kod svega pitanje mjere i izbora. No, kada se gleda u cjelini taj medijsko-političko-financijski kompleks, vidimo mašinu koja utječe na ljudske duše kao niti jedna sila prije nje.”

Što se tiče pop kulture danas, misli da je ona imitacija kulture te kao i mnogo toga drugog korporativno održavana pojava. Što je zanimljivi paradoks, ako se zna da mnogo toga duguje korijenima izraslim iz alternativnih i kontrakulturnih pokreta iz sredine 20. stoljeća.” Dodaje da postoje izvrsni proizvodi pop kulture, te smatra da je ona nekakav vrhunac doživjela 70-ih, 80-ih i 90-ih godina. “Čini mi se da danas unutar tog prostora ima malo manevra za istinsku kreativnost i gotovo svi igraju na sigurno. Tako da je što se tiče kreativnosti to jedan sterilan prostor koji funkcionira po principu ponavljanju obrazaca unedogled, a jedini cilj je zarada.”

Mašina, ciklus Kob Sebastijan Dračić

Najdraži primjeri digitalne umjetnosti su mi stvaranje svjetova u videoigricama

“Svi problemi modeliranja prostora i ljudskog lika su identični bilo da se radi o crtežu na papiru ili ekranu. Tko god je naučio crtati na klasičan način, bez problema može to isto i na tabletu. Treba samo naučiti kako koristiti alat, ali sve drugo znanje već ima.Tako da ste u pravu, inovacija je u ovom slučaju sam alat, koji pruža nove mogućnosti. Za primjer mogu izdvojiti umjetnika Beeple-a, koji je izgleda uspio napraviti veliki posao s digitalnom umjetnošću.”

Najdraži primjeri digitalne umjetnosti mu je stvaranje svjetova u videoigricama, misli da tu digitalna umjetnost dolazi do punine svoje snage. Komentira da postoji veliko neistraženo polje mogućnosti za dalje, digitalna umjetnost je, kaže napravila tek prve korake. “Razni oblici virtualnih svjetova bit će novi izraz umjetničke kreacije. Eto, to vam je ultimativna utopija, u kojoj će ljudsko tijelo živjeti u kapsulama, a um lutati beskrajem virtualnog svijeta.”

Slikarstvo je kao radikalna suprotnost današnjem načinu rada opterećenog hiperprodukcijom

“Da, slikarstvo je radikalna suprotnost tome. Slika je unikatna, što ju čini vrjednijom od bilo čega masovno proizvedenog. Kada je posjedujete, znate da je nitko drugi osim vas nema. Nemam problema s komercijalnim projektima, pitanje je samo jesu li mi zanimljivi, predstavljaju li mi izazov, mogu li ih uspješno izvršiti, i naravno kakav je honorar. To su mi kriteriji po kojima odlučujem hoću li nešto raditi. Ovaj posao se radi zbog publike, tako da je pritisak uvijek prisutan prije otvaranja izložbe. Kada predstavljam nove radove, ne mogu unaprijed znati kako će ljudi reagirati.”

Postoji pritisak u smislu da mu je važno da se njegov rad publici svidi, ali misli da sviđanje publici ne može biti cilj ovog posla samo po sebi. “Osjeti se je li nešto autentično ili je plod podilaženja trendovima. Na kraju krajeva, bavim se poslom koji zahtjeva da rad bude zanimljiv i drugim ljudima. Nema mi smisla slikati samo za sebe.”

Kada završi sliku može pretpostaviti hoće li ona biti “svidljiva” kupcima, iako zna i pogriješiti u procjeni. “No, nikada nisam odustao napraviti sliku koju sam želio naslikati, iz kalkulacije da je neću moći prodati. Naslikat ću je za svoj gušt, a možda jednog dana bude prepoznata kao jedan od mojih boljih radova.”

Paleolithic, ciklus Sivo Sebastijan Dračić

NEKE KUPCE POZNAJEM, A ZA MNOGE SLIKE NE ZNAM GDJE SU

“Provodim puno vremena sa slikama dok ih radim, i sigurno dajem dio sebe u sliku, takav je to posao. Na početku karijere mi je bio problem odvojiti se od slike. No sjajan je bio osjećaj kada sam prodao svoju prvu sliku. To je bila prva potvrda da se nisam uzaludno školovao i spremao godinama za ovaj posao. Lijepo je kada netko drugi prepozna sliku i želi je imati na zidu u svojoj kući.” Danas mu nije problem odvojiti se od slika, ali naravno postoje one koje bi rado imao kod sebe. Za sebe je zadržao tek jednu sliku koju ne misli prodati, ali vjeruje da će takvih biti još ubuduće.

“Neke kupce poznajem, a za mnoge slike ne znam gdje su i kod koga su zato što su se prodale preko galerija i art dealera, na sajmovima umjetnosti i slično. Gotovo sve slike završe u privatnim rukama, što je i za očekivati, jer sam još relativno mlad umjetnik.” Za sada je njegova slika u kolekciji suvremenog slikarstva u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, također postoji interes i drugih muzejskih institucija u Hrvatskoj, no kaže Sebastijan, o tom potom.

Ouroboros, ciklus Kob Sebastijan Dračić

Oduvijek je kod nas bilo vrhunskih umjetnika, bez obzira na sve probleme kroz stoljeća

Čak i s novinarske strane, čini mi se da je kultura postala niša. Ne interes javnosti, već interes grupica koji još uvijek prate što se događa u umjetnosti. Kad bi kultura bila proizvod u supermarketu ljudskih tvorevina, bila bi onaj koji se stalno gura na zadnji red polica. Evo kako to Sebastijan komentira.

“Uvijek postoji određen broj ljudi koji prate kulturu, koliko brojan moglo bi se raspravljati. No to je normalno, jer netko voli sport, netko književnost, netko je redovito u kazalištu, netko voli dobar restoran, netko odlazi na planinarenje, a neki uzimaju od svega toga pomalo. Ono što je važno je omogućiti ljudima da žive od svog rada, gledajući specifičnosti svakog polja djelovanja.” Komentira da je kod nas uvijek bilo vrhunskih umjetnika, bez obzira na sve probleme kroz stoljeća. Tako da nije u depresiji oko stanja kulture u Hrvatskoj. “Treba raditi da bude bolje, prije svega sami umjetnici trebaju znati što žele i tako se postaviti. A budimo iskreni, mi Hrvati smo skloni kolektivnoj depresiji i pesimizmu.”

Život bez umjetnosti nije bogat kao onaj u kojem umjetnosti ima, ali je moguć

“Postoje poslovi koji su nužni za preživljavanje i funkcioniranje društva i oni koji to nisu. To dosta grubo zvuči, ali je tako. Život bez umjetnosti nije bogat kao onaj u kojem umjetnosti ima, ali je moguć. Društva koja su dovoljno bogata, omogućuju da se veći broj ljudi može baviti isključivo kreativnim poslovima.” Zaključuje da su mnogi slikari u prošlosti svoju egzistenciju osim slikarstvom, osiguravali i radom u znanosti, diplomaciji, obrazovanju i raznim drugim poslovima. Često su bili podjednako uspješni u tim poljima kao i u slikarstvu. “Umjetnost jest rad, barem ga ja tako shvaćam. Nakon sati i sati rada u ateljeu, itekako se osjeti rad. No, to i dalje nije garancija da će vam taj rad donijeti kruh na stol.”