Ruth Finley i ružičaste stranice koje su zauvijek promijenile Tjedan mode u New Yorku

Calendar Girl priča je o ženi koja je 69 godina bila čuvarica Tjedna mode u New Yorku

U vremenu prije interneta, čak i prije nego je u kućanstvima (barem u Hrvatskoj) bilo uobičajeno imati televizor, jedna je žena sjedila u malom uredu na Manhattanu i na ružičastom papiru uz pomoć geštetnera tiskala primjerke kalendara s rasporedom svih modnih događaja u New Yorku. Bila je 1945. godina kad je Ruth Finley izdala prvi Fashion Calendar s crvenim koricama i ružičastim stranicama. On je tada postao prva publikacija u kojoj ste na jednom mjestu mogli saznati gdje će koji dizajner i kada predstaviti novu kolekciju jer u to ste je doba mogli vidjeti jedino uživo ili čekati iduće izdanje nekog od modnih mjesečnika.

Finley ga je dizajnirala tako da bude upečatljiv na neurednim stolovima urednika kojima bi ga slala. Nadala se da će ga uočiti, ali nije se nadala tome da će njezina mala publikacija ući u legendu i biti ključna za njujorški svijet mode i 69 godina kasnije. Danski redatelj Christian D. Bruun pratio ju je tijekom posljednjih dana u Fashion Calendaru prije no što ga je 2014. godine prodala CFDA-ju (Vijeće američkih modnih dizajnera) i snimio o tome dokumentarni film Calendar Girl koji je izašao ove godine.

POČELA JE KARIJERU KAO ASISTENTICA ELEANOR LAMBERT

Ruth Finley rođena je u Haverhillu u Massachusettsu 1920. godine. Studirala je na Simmons Collegeu u Bostonu i odmah nakon studija uspjela nagovoriti roditelje da je puste u New York gdje je htjela provesti ljeto skupljajući radno iskustvo. Bio je to ključan moment u njezinom životu. Zaposlila se u modnom odjelu New York Herald Tribunea i vrlo brzo nakon toga postala asistentica Eleanor Lambert. Lambert je bila ključna osoba za razvoj i očuvanje američke mode. Pokrenula je tzv. New York Press Week koji danas poznajemo kao New York Fashion Week i osnovala CFDA, a upravo je uz nju Finley dobila ideju o pokretanju Fashion Calendara. Navodno je načula dvoje modnih novinara kako pokušavaju odlučiti o tome hoće li ići na događaj u Saksu ili Bergdorf Goodmanu jer se oba odvijaju u isto vrijeme. I palo joj je na pamet da bi mogla formirati jednu centralnu publikaciju za sve informacije o modnim događajima. Posudila je tisuću dolara od prijatelja i 1945. izdala prvi Fashion Calendar.

Zamislila ga je kao knjižicu u kojoj su izlistani svi događaji vezani uz modnu scenu u New Yorku, a ponekad i premijere filmova i predstava. Cilj je bio pomoći dizajnerima da pronađu svoje mjesto u rasporedu događanja bez preklapanja s drugima za što su svi bili zainteresirani te je Finley ubrzo postala prva adresa na koju se valja obratiti ako želite pokrenuti brend i prikazati kolekciju u New Yorku. Diane Von Fürstenberg u dokumentarcu je otkrila da joj je jedan od prvih koraka kad je pokretala brend bio upravo poziv Finley koji joj je sugerirala legendarna glavna urednica Voguea, Diana Vreeland.

MATRIJARH TJEDNA MODE U NEW YORKU

S takvom je ulogom Finley imala moć da određuje tko zaslužuje dobiti atraktivnije večernje termine na koje je dolazilo najviše publike, a tko je još prezelen i mora zadržati termin u jutarnjim satima. Pritom je, govore sugovornici u dokumentarcu među kojima su Bill Cunningham, Carolina Herrera, Thom Browne, Nicole Miller, Betsey Johnson i drugi, pazila da uvijek da prostora mladim dizajnerima. Znala je balansirati između mladih kojima treba šansa i veterana s velikim egom s kojima nije bilo lako komunicirati. I činila je to 69 godina. Kroz taj je period Fashion Calendar postao više od nezaobilaznog priručnika za svakog posjetitelja Tjedna mode u New Yorku. On je presjek modne industrije, njezina ubrzavanja i usporavanja kroz različite ekonomske, političke i druge prilike u svijetu.

Finley ga je dugo odbijala digitalizirati. U njezinom uredu na Manhattanu u kojem su do samog kraja bile zaposlene samo dvije osobe, sve se i dalje moglo odraditi ručno. Finley je svih 69 godina redovito odlazila na revije i promatrala kako raspored raste s 15 revija tjedno na 150. S promjenama u svijetu i uz nagovor drugih sudionika industrije, odlučila se umiroviti u dobi od 95 godina. Fashion Calendar prodala je CFDA-ju koji ga je odmah digitalizirao. Preminula je tri godine kasnije, a CFDA je potom tijekom Tjedna mode u New Yorku izložio kalendar u njegovom fizičkom obliku s ružičastim stranicama u prvom planu.

POZITIVAN PRISTUP ŽIVOTU

“Uvijek se trudim gledati pozitivno na stvari. Mnogi ljudi to ne mogu”, rekla je Finley u dokumentarcu i doista je to kroz život trenirala. U 1940-ima se rastala, ponovno udala i ostala udovica s 39 godina i trojicom sinova. Bila je samohrana majka i zaposlena žena s vlastitim biznisom u vremenu u kojem je to bilo gotovo nezamislivo. Čitav je život radila, a redatelj Christian D. Bruun rekao je da ga je tijekom snimanja dokumentarca zvala nekoliko puta tjedno kako bi ga podsjetila na raspored snimanja. Ni s 95 nije htjela prestati raditi.

Te godine kad je prodala Fashion Calendar i odlučila se umiroviti, CFDA dodijelio joj je počasnu nagradu upravnog odbora Vijeća. Dvije godine kasnije nagradu za životno djelo dodijelio joj je i Fashion Institute of Technology (FIT) kojem je Finley donirala cijelu svoju arhivu Fashion Calendara. Ona je sada dostupna svima za istraživanje u njihovoj knjižnici Gladys Marcus gdje neće biti izgubljena ni zaboravljena. Natalie Nudell koja je napisala scenarij za dokumentarac Calendar Girl otkrila je da Finley imala veliku želju ostaviti sve što je stvorila studentima. “To je od povijesne važnosti. To zovemo unikatnom kolekcijom. Takav materijal ne postoji ni u jednoj arhivi nigdje u svijetu”, rekao je neovisni arhivist David Benjamin o Fashion Calendaru kroz čije ružičaste stranice Ruth Finley nastavlja živjeti i danas.