Rođena je u obitelji novinara, bila je posljednja urednica Svijeta, a ni danas se ne odvaja od pisanja. Upoznajte našu novu kolumnisticu Sonju Braut

Sa Sonjom Braut o njezinoj impresivnoj novinarskoj karijeri, putu do uspjeha i budućnosti mladih novinara u Hrvatskoj

“Ostvarena novinarka, neostvarena interijeristica, zaljubljenica u produkt dizajn i sve što osjeti kao lijepo, sanjarka koja često ‘piše’ u mislima, a onda to zametne u nekoj ladici u glavi, radoznala osoba kojoj je ironija štit od banalnosti i sivila.”, tim je riječima Sonja Braut odgovorila na pitanje kako bi ukratko opisala samu sebe.

Naša poznata novinarka rođena je u novinarskoj obitelji, bila je posljednja urednica čuvenog Vjesnikovog magazina Svijet, a radila je i u magazinima Mila i Gloria, u Vjesniku te na HRT-u. I iako je službeno u mirovini, Sonja se još uvijek ne može odvojiti od pisanja te si je, kako sama kaže, posljednjih godina napokon priznala koliko voli pisati. Upravo je zato ove godine postala i nova kolumnistica portala Super1, a tim smo povodom razgovarale o njenoj bogatoj karijeri, najpamtljivijim trenutcima koji su je obilježili, ali i budućnosti i ljudima koji tek dolaze.

OD ŽENSKE REVIJE SVIJET DO MAGAZINA EM

Njezina impresivna karijera u novinarstvu počela je, kaže Sonja, iz nehaja. “Moji su roditelji, znači mama, tata i očuh, bili novinari i doslovce sam odrasla u Vjesnikovoj kući što mi je u doba bez interneta, mobitela, pa dijelom i bez televizije, punilo glavu informacijama i spoznajama. Bila su mi dostupna sva novinska izdanja, pa i mnoga strana, pa ipak sam umislila da neću krenuti njihovim putem. Zato sam, na čuđenje svih koji su me poznavali, upisala ekonomiju, ali i počela honorarno raditi u Tini gdje sam 1972. objavila prvi ‘pravi’ tekst, te Vikendu, gdje sam od očuha koji se razbolio preuzela nekoliko rubrika.”

I tako je sve krenulo, no Sonja je i dalje bila uvjerena da ne želi biti novinarka. “Razvlačila sam studij koji me nije zanimao, izabrala smjer tržišno poslovanje sanjareći da ću jednoga dana spojiti pisanje i marketing i baviti se ekonomskim reportažama, udala se, rodila kćerku. I sve te godine surađivala honorarno i onda se 1980. zaposlila gdje sam jedino željela – u ženskoj reviji Svijet.” U Vjesniku je već u ono doba, kaže “naučila da treba tražiti teme koje zanimaju i mogu se svidjeti čitateljima i obraditi ih zanimljivo pazeći da ne izmišljaš, ne pretjeruješ i ne navijaš. I da treba paziti na jezik i osjećaj za mjeru.” Kasnije je, dodaje, imala nekoliko ideja za vlastiti posao, ali se nije okuražila da u to i krene.

To što smo pokušavali raditi ‘europski magazin’ i još usred rata, omogućilo mi je da proživim ono najljepše i najdragocijenije u novinarskom poslu – strast stvaranja nečeg što ti je po volji

Najljepše uspomene, nastavlja, nosi iz prvih 12 godina rada odnosno iz Svijeta u kojem je počela raditi kao mlađa urednica, a završila kao glavna. “Bili smo dobra ekipa, radili smo odličnu reviju, prodavali smo se u danas nezamislivoj nakladi od više od 200.000 primjeraka, tada sam napisala knjigu ‘Tinejdžeri traže odgovore’ i radila priloge na tadašnjoj Televiziji Zagreb pod nazivom Tele-Vjesnik, kao i uživo o temama iz Svijeta.” Sve joj je to, kaže, donosilo smisao i zadovoljstvo, usprkos mogućim mukama koje su dolazile i prolazile.

“Posebno sam emotivna prema magazinu EM koji smo pokrenuli kolega Željko Žutelija i ja, pogotovo sada kada je umro treći važan sudionik – Goran Lelas koji je bio art direktor. Kada potisnem tugu, to što smo pokušavali raditi ‘europski magazin’ i još usred rata, omogućilo mi je da proživim ono najljepše i najdragocijenije u novinarskom poslu – strast stvaranja nečeg što ti je po volji.”

NOVINARSTVO NEKAD I SAD

Sonja je većinu karijere provela u vremenu bez interneta, a posebice bez društvenih mreža na kojima danas obično vidimo vijesti prije nego bilo gdje drugdje. “Vremena su se jako promijenila, ali ne toliko zbog promjene sustava koliko zbog tehnoloških inovacija zbog kojih se i ja često pitam kako smo nekad uspijevali držati korak sa svijetom (a jesmo) samo preko stranoga tiska, agencijskih vijesti, rijetkih odlazaka u inozemstvo, gledanja austrijske ili talijanske televizije. Zbog pametnih uređaja i interneta danas smo neprestano uključeni u svijet, što ima i loših strana, a najgora je površnost u obradi, pisanju i prezentaciji tema”, komentira Sonja današnje stanje u novinarstvu.

“Teror brzine nerijetko rezultira ne samo nepismenim nego i tekstovima bez smisla i s krnjim ili neprovjerenim podacima, copy/paste uradcima nakićenim pridjevima i tobožnjim oduševljenjem koji prikrivaju ne samo neukost ‘izvođača’ već i obezvređuju ono o čemu se piše,” nastavlja. “Od mojih početaka pa do 2000. i još koje godine svaki bi tekst, osim autora, vidjelo barem još šest pari očiju – od urednika, preko lektora do redaktora, a pisalo se književnim jezikom uz poneku riječ iz žargona samo iz usta sugovornika i uvijek s naglašenim osjećajem za mjeru. Redovito pratim online izdanja engleskih i talijanskih novina pa znam da je ondje i dalje tako, pa mi je to više žao što je kod nas prevladao tabloidni stil.”

Od mojih početaka pa do 2000. i još koje godine svaki bi tekst, osim autora, vidjelo barem još šest pari očiju – od urednika, preko lektora do redaktora

Mladim je novinarima danas, kaže Sonja, stoga jako teško. “Mislim da im je nezamislivo teško i to ne samo zbog nametnute brzine koja se, što se čitatelja tiče, često premetne u negativnost jer prestaju čitati portal kojem ne mogu vjerovati i čiji ih tekstovi ljute zbog nepismenosti i senzacionalizma. Vijest jest roba, ali nije svaka medijska tema vijest da bi s njezinom obradom trebalo žuriti. I dalje vjerujem da je glavna uloga medija ponuditi dobro obrađenu i prezentiranu temu, a gole vijesti mogu po ekranima mobitela, tableta ili računala putovati kao titlovi i to u zamalo u realnom vremenu,” kaže Sonja.

“I najprizemniju vijest da je neka zvijezda ‘pokazala previše’ može se pretvoriti u zanimljivu temu, osmisli li je se i obradi kako treba. Umjesto toga znaju se pojaviti nemušti prijevodi, prekopirani tekstovi i ‘prekrojene’ činjenice. A ljudi i dalje vole čitati i gledati kvalitetne stvari, što pokazuju i podaci o broju posuđenih i kupljenih knjiga, različiti sajmovi i festivali filmova, izložbe itd., pa čak i kod nas gdje se uporno nameće ‘cajkaški’ stil i mentalitet. A trebalo bi se voditi istinom da ukus nije prirođen nego se razvija, te da je i na medijima važan dio odgovornosti kako,” zaključuje.

DRUŠTVENE MREŽE I REPREZENTACIJA ŽENA

Sonja je danas vrlo aktivna na društvenim mrežama, posebno na Facebooku gdje često objavljuje fotografije i tekstove o zbivanjima u gradu Zagrebu, a on joj, kaže, služi i za povezivanje s ljudima. “Društvene mreže nam pružaju fantastičnu, ponekad i zastrašujuću i obmanjujuću mogućnost da smo u štošta uključeni, kao da smo izravni sudionici. Moj naglašeni aktivizam na Facebooku posljednjih godina važan mi je sasvim intimno, jer sam si napokon priznala da volim pisati, ali i uživam što se družim sa znanim i neznanim sličnim ljudima.”

“No, važnost društvenih mreža velika je zbog mogućnosti utjecanja na mišljenje, ponašanje, navike, potrebe i izbore sudionika, što uvelike koriste proizvođači, zastupnici, agencije, političke stranke i, razumljivo, mediji,” nastavlja Sonja. “Da to ne mora uvijek imati poželjne učinke pokazuju sve češće širenje verbalnog nasilja, sumnjivih vrijednosti i lošeg ukusa s jedne, i namjera da se postave ograničenja, pa i ona koja zadiru u slobodu mišljenja, s druge strane.”

Jedino što možemo mijenjati smo mi sami, važno je jačati samopouzdanje koje će, zatreba li, biti obrana i melem protiv najgorega – da izgorimo

Na pitanje koje se često poteže na društvenim mrežama ovih dana, ono što je s manjkavom reprezentacijom žena u medijima danas, Sonja odgovara: “Govorimo li o ženama koje rade u medijima, lako je uočiti da ih je ondje mnogo, pa je otvoreno samo pitanje uspijevaju li, pod kojim uvjetima i koliko doći na vodeće pozicije i opstati. A govorimo li o zastupljenosti tzv. ženskih tema u medijima, ona je izravno ovisna o položaju žena u društvu, dakle, o tretiranju ljudskih prava u društvu. Na riječima, pa i prema zakonima, ljudska i ženska prava su zaštićena, no iz svakodnevnih slučajeva diskriminacija, zanemarivanja pa i zlostavljanja vidimo da to stvarnost demantira. I da smo nazadovali u već postignutim pravima i u samom prihvaćanju tih prava, jer je dio mladih neočekivano konzervativan, najviše zbog manjka građanskog odgoja i zagovaranja ograničavajuće i staromodne uloge i značenja žena u društvu.”

A kako će se u svemu tome snaći mladi novinari i što bi im savjetovala jedna tako iskusna novinarka? “Da bi se ostalo dosljednim u bilo kojem poslu treba ga voljeti, širiti svoja znanja, učiti na pogreškama i ne prepuštati se malodušnosti,” kaže Sonja. “A kako ne izgorjeti nerijetko ovisi o tome gdje se i s kim se radi, pa to treba znati ocijeniti realno i izvući zaključke. Kako jedino što možemo mijenjati smo mi sami, važno je jačati samopouzdanje koje će, zatreba li, biti obrana i melem protiv najgorega – da izgorimo.”