Drugi dan posla dao je otkaz, a s 27 pokrenuo vlastitu tvrtku. Upoznajte psihologa Sandra Kraljevića

U svom radu mladi psiholog Sandro Kraljević najviše voli surađivati s ljudima koji su spremni ulagati u svoj razvoj ne bi li postali najbolja verzija sebe

Karijerni put Sandra Kraljevića, diplomiranog psihologa i danas stručnjaka za poslovnu psihologiju koji je nedavno osnovao i svoju firmu, definitivno je nesvakidašnji. Iako je još na faksu imao prilike stažirati na psihijatriji, koja mu je bila prvi doticaj sa strukom u praksi, s vremenom je ipak shvatio da mu bolnička populacija nije toliko zanimljiva. Iz tog razloga se vrlo brzo nakon diplome prebacio u jednu malu privatnu tvrtku koja se bavi organizacijskom psihologijom, i kako se nostalgično, ali sretno prisjeća – bila je to ljubav na prvi pogled. Ukratko, shvatio je da se upravo time želi i ozbiljno baviti.

Nakon toga uslijedila je klasična hrvatska priča zvana potraga za poslom. I dok ga je pokušavao pronaći paralelno freelancajući, potajno je razmišljao o vlastitom biznisu – za koji je pak mislio da će doći ‘jedan dan nekada kasnije’. Posao je naposljetku pronašao, i to u jednoj poznatoj kompaniji. Potpisao je ugovor, odradio prvi dan, i sutradan ušetao direktoru u ured – i dao otkaz. Sve ostalo je povijest, a Sandro je vrlo hrabro i odvažno u 28. godini života odmah pokrenuo postupak za otvaranjem vlastite tvrtke, što mu se pokazalo jednim od najboljih poteza u životu.

Danas je vlasnik i osnivač Mind Laba, možemo reći uspješne kompanije za poslovno savjetovanje. Cijeli taj razvoj i splet događanja bio mi je dovoljan da se susretnem sa Sandrom i doznam više o njegovom poslu, kako i na koji način pomaže ljudima, te koliko je poslovna psihologija danas bitna – bilo iz perspektive poslodavca ili pak zaposlenika.

Alati i znanja iz primijenjene poslovne psihologije danas su apsolutni must

“Na poslu provodimo većinu svog života, a neke kolege viđamo više nego članove vlastite obitelji. Danas nema kompanije na kojoj se (na ovaj ili na onaj način) ne radi s ljudima. Koliko god da smo slični, svi smo opet toliko različiti. Sad zamisli da stavite nekoliko desetaka ili stotina tih pojedinaca na jedno mjesto, i oni trebaju surađivati da bi ostvarili zajednički cilj. To je stotine različitih identiteta, karaktera, navika, vještina i sposobnosti, pa potencijalnih prepreka ima na milijune – i tu onda pomažu alati i znanja iz primijenjene poslovne psihologije.” kaže mi 29-godišnji Sandro te objašnjava kako u sklopu svoje firme obavlja tako usluge procjene, savjetovanja, edukacije i općenito razvoj poslovanja kroz razvoj ljudi.

Klijenti ih, govori, najčešće angažiraju kada ne mogu pronaći kvalitetne zaposlenike na tržištu ili bi od nekoliko prijavljenih kandidata zaposlili jednog (a ne znaju kojeg) – i tu onda uskaču oni s uslugom psihološkog testiranja. To se, kaže, pokazalo posebno korisnim za popunjavanje menadžerskih mjesta, koja sama po sebi imaju visoku razinu odgovornosti.

Na poslu provodimo većinu svog života, a neke kolege viđamo više nego članove vlastite obitelji. Danas nema kompanije na kojoj se (na ovaj ili na onaj način) ne radi s ljudima. Koliko god da smo slični, svi smo opet toliko različiti

Na spomen edukacija, kojih isto tako drži jako puno, Sandro naglašava kako pokrivaju čitav spektar tzv. mekih vještina: kako voditi tim, kvalitetno komunicirati sa zaposlenicima i klijentima, kako pregovarati i prezentirati svoje poslovne ideje, na koji način ostvariti utjecaj na nekoga, kako naći nove kupce i prodati nešto, kako uvjeriti druge u izvrsnost svoje ideje, upravljati stresom, vremenom, konfliktima na radnom mjestu ili vlastitom motivacijom – tema je zaista pregršt.

Tu je i konzalting kada ih klijenti najčešće angažiraju za usluge kao što su 360° feedback, analiza njihovih radnih mjesta, općenito analiza i unaprjeđenje atmosfere u timu (to se u HR-ovskom rječniku zove ‘organizacijska klima i kultura’) ili su im generalno potrebni savjeti oko toga kako motivirati svoje zaposlenike, kako pronaći usko specijalizirane stručnjake na tržištu (tzv. upravljanje talentima) ili ono o čemu svi danas bruje – kako se tržištu predstaviti kao poželjan poslodavac (engl. employer branding).

Ljudi danas nedovoljno drže do psihologije

Kažem mu kako mi se na prvu čini da rade i nude iznimno puno toga, no Sandro se nadovezuje i govori kako unatoč tome svakog klijenta nastoje prvo dobro upoznati, da bi uopće vidjeli tko je on, čime se bavi, s kakvim se izazovima suočava, i što mu točno treba. To ponekad znači, govori moj sugovornik, i desetak puta popiti kavu s njim!

Na moje pitanje kako onda uzevši sve to u obzir izgleda njegov dan, sa smiješkom govori da ne izgleda. “S obzirom na to da sam na tržištu tek nešto više od godine i pol, još uvijek ne mogu reći da imam uobičajen radni dan. Trenutno sam u fazi početničke ekspanzije, kada mi je svakodnevica vrlo turbulentna. Najčešće ili držim neku edukaciju za klijenta ili radim individualno savjetovanje/coaching kod sebe u uredu. Ako nije to, onda sam na sastancima ili nekim eventima ili za laptopom, rješavajući poslove koji su mi se nagomilali. Sada lagano shvaćam koliko je teško kada većina posla u kompaniji padne tebi na pleća. Hm, trebao bih zaposliti asistenta!” otkriva, ali i nadodaje u šali kako će biti sretan kada odlazak psihologu (ili coachu/konzultantu) u društvu bude normalan kao što je odlazak zubaru ili frizeru. No, sugerira i da je trenutno mišljenja kako je još dalek put do toga.

Nisu vještine primijenjene psihologije nešto što ćete uzeti i primijeniti, i to će onda biti dovoljno. Ako putem izgubite autentičnost i ljudskost – sve pada u vodu

Zanimalo me i koliko ljudi općenito drže do psihologije danas, kaže mi decidirano – nedovoljno. Na sreću, smatra da se tržište polako počelo buditi te da postoje pojedinci kojima je sasvim normalno imati nekog stručnjaka psihološke struke s kojim će se viđati na redovitoj bazi. “Brinemo se o našoj kosi, zubima, autu – a o našoj mentalnoj higijeni? S takvim klijentima, koji su spremni napraviti korak za svoje bolje sutra, mi je najdraže raditi.”

I iako je poslovna psihologija dosta širok pojam – zbog čega ćemo je pronaći u području prodaje, pregovaranja, leadershipa i komunikacije općenito, Sandro, inače certificirani NLP (neuro lingvistički) majstor i NLP coach, mi sugerira kako je itekako upoznat s time kako specifični komunikacijski obrasci imaju utjecaj na naš mozak, misli, emocije, i naposlijetku ponašanje. I, ako ste u išta od toga posumnjali čitajući ovaj tekst, poručuje: “vjerujte mi, to sve zaista funkcionira u praksi!”

No, dodaje i kako poslovna psihologija može biti poprilično sklizak teren za one koji odluče upotrebljavati njene alate, ali na površan, amaterski način. Onda se događa ono na što svi prevrćemo očima: prodajni predstavnici koji napamet nauče nekoliko fancy prodajnih rečenica, motivacijski govornici koji se suštinski ne znaju povezati sa svojom publikom na ljudskoj razini ili pak web stranice kompanija na kojima ćemo pronaći dosadne i izlizane izjave koje su već viđene i prežvakane stotine puta. To nije to, naglašava moj sugovornik. “Nisu vještine primijenjene psihologije nešto što ćete uzeti i primijeniti, i to će onda biti dovoljno. Ako putem izgubite autentičnost i ljudskost – sve pada u vodu.”

Otpis onih koji misle da sve znaju i nisu se spremni mijenjati

Pitam ga i s kakvim ljudima zapravo voli raditi. “S onima koji su spremni uložiti svoje vrijeme, energiju, ali i novac u to da poboljšaju sebe ili svoje poslovanje. To najviše vidim, primjerice, kod polaznika svojih edukacija kojima ponekad kažem da o njima ovisi koliko će izvući iz mene. Kada imam motiviranu grupu koja želi zaista za sebe maksimum, onda i ja dam 200 posto od sebe. S druge strane, kada imate grupu koja je poslana po naredbi, u otporu je i sikće na svaku vašu izjavu, i moj entuzijazam trenera ubrzo pada.”

Kaže mi i kako ne radi s menadžerima, odnosno s ljudima koji misle da sve znaju i koji se nisu spremni mijenjati. Takve je otpisao još u startu, jer smatra da s ograničenim mindsetom ne možemo općenito daleko dogurati. “Čak i u područjima koje jako dobro poznamo uvijek možemo naučiti nešto novo, a i da čujemo nešto što već znamo, uvijek je korisno podsjetiti se toga ili čuti to na jedan drugačiji način.”

No, nažalost, i dalje se uspije, kaže, iznenaditi ponašanjima koja realno možete pronaći samo na lijepom našem Balkanu. To su, govori, klijenti koji ne žele potpisati ugovor o poslovnoj suradnji, mijenjaju uvjete suradnje 5 do 12 ili dodaju nove komponente usluge koje nisu prvotno dogovorene, samoinicijativno plaćaju manji iznos od dogovorenog ili se preko noći prestanu javljati. To nisu, govori, profesionalna poslovna ponašanja.

Željeti promjenu, a ne htjeti ‘prstom mrdnuti’ neće nas dovesti daleko u bilo kojem poslovnom odnosu

Kažem mu kako suosjećam i slažem se s tim što je upravo rekao, ali i to da sam samo u razgovoru s njim sada u kratkom vremenu osobno naučila neke stvari, ali i osvijestila. Ono što mi se kod Sandra pak posebno dopalo, osim entuzijazma, širokog znanja koje je spreman dijeliti i mnoge usmjeriti na pravi put, jest da se vodi mišlju ‘danas mogu biti bolji nego što sam bio jučer’ te da uživa u pomaganju drugima, točnije u suočavanju s njihovim izazovima ili nekome općenito učiniti život ljepšim i ugodnijim. No, ne bježi od toga da odgovornost leži u obje strane – i to često naglašava svojim klijentima. “Željeti promjenu, a ne htjeti ‘prstom mrdnuti’ neće nas dovesti daleko u bilo kojem poslovnom odnosu.”

Iako je i sam milenijalac, kaže da je isto tako bitno kod međugeneracijskih razlika biti otvoren za suradnje i kompromise jer da jedni od drugih možemo puno naučiti, te da će slijepa obrana svoje generacije rezultirati nepotrebnim trzavicama i lošim emocijama.

Naravno, nisam ga propustila pitati i za komentar na onu da danas svi žele biti direktori, iako twist leži u tome i da je sam direktor na što smo se oboje nasmijali, ali i onu da mnogi kao traže posao i pritom se mole bogu da ga ne nađu.

Ostati kod kuće pisati izvještaj ili otići van s prijateljima?

“Da, to se posebice može vidjeti kod mlađih pojedinaca koji bi htjeli menadžerski ugovor nakon tri mjeseca radnog staža. Svjestan sam da ovim sam sebi skačem u usta jer sam i ja mladi direktor. No, da se ne bismo krivo razumjeli – osobno sam se nagledao izvrsnih menadžera u ranim tridesetima, ali i pojedinaca u šezdesetima koji vode kompanije desetljećima, a kao da su cijepljeni od vještina dobrog menadžmenta. Nije problem biti mladi direktor ako smo spremni preuzeti apsolutno svu odgovornost koju ta pozicija nosi sa sobom – a to ne žele svi. Svi bi direktorsku plaću, a ne znaju što se nalazi u pozadini, zbog čega je ta plaća toliko visoka. Što se tiče ove druge stvari, tu se slažem s tobom – ljudi na tržištu danas kao da ne žele raditi, i to je jedan privremeni trend koji se ukorijenio. Više im odgovara biti nezaposlen, imaju osigurane prihode ili ih stječu na druge načine koji nisu ugovor o radu – razloga je tu sad mnogo. Što će se dogoditi u budućnosti – iskreno, ne znam.”

No, s druge strane, govorim mu kako je danas prevladavajuća klima u društvu, što smatram jednako problematičnim, da su mnogi privatni život stavili na margine jer od posla nemaju vremena za ništa, pogotovo za sebe. Govorim mu i kako je slična situacija i kod mene osobno, ali i mojih kolega, pa ga pitam i kako bi nam možda odmah na licu mjesta mogao pomoći.

Mi uvijek imamo izbora na što ćemo trošiti naše vrijeme, čak i kada mislimo da nemamo taj izbor. Zbog toga nije loše s vremena na vrijeme zapitati se što nam je zaista, ali zaista važno u našim životima

“Pa, dat ću primjer iz vlastite perspektive. Smatram se osobom koja uvijek ima vremena za privatni život, i to zato jer sam tako – odabrao. Da, to znači da ću se ponekad naći u situaciji kada sam pretrpan poslom, ali to je odgovornost koju sam spreman preuzeti. Mi uvijek imamo izbora na što ćemo trošiti naše vrijeme, čak i kada mislimo da nemamo taj izbor. Zbog toga nije loše s vremena na vrijeme zapitati se što nam je zaista, ali zaista važno u našim životima. Ako odabiremo otići van s prijateljima i ne ostati kod kuće pisati izvještaj jer će zadovoljstvo izlaskom biti puno veće od ‘štete’ što nismo za laptopom, onda je sasvim u redu izaći van. Uvijek imamo vremena za nešto – pitanje je samo je li nam to nešto prioritet ili ne.”

Nadovezujem se odmah pitanjem na koji bismo način svi redom mogli poboljšati onda kvalitetu života. Sandro mi govori kako je kvaliteta života vrlo širok pojam koji obuhvaća naše mentalno funkcioniranje, emocionalnost, zdravlje, društvenost, osobne i poslovne uspjehe, i još puno toga, zbog čega ne može dati jednoznačan odgovor koji će vrijediti za sve.

“Netko će povećati kvalitetu svog života tako da će pronaći posao, jer je nezaposlen već godinu dana. Nekome će se kvaliteta tog života povećati upravo davanjem otkaza, jer radi u toksičnoj okolini. Nekome nedostaje partner ili prijatelj ili možda neka znanja i vještine da svoju svakodnevicu učini boljom. Raspravu sad možemo kanalizirati u puno smjerova. Međutim, ono čime se uvijek možemo voditi jest sljedeće: upitajte sami sebe što vam trenutno nedostaje u životu. Što želite, i zbog čega to želite? Što ćete time dobiti? To može biti prva stanica na putu ka vašem osobnom razvoju.”

Život nije čekanje, život je djelovanje

Ono što nije u cijelom razgovoru moglo ostati neprimjećeno jest i premisa kojom se Sandro vodi, a koju sam odmah uočila na njegovom službenom webu Mind Laba. Ona glasi: budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Otkriva mi kako je tu poslovicu prije svega odabrao jer se rezonira s njim samim.

“S obzirom na to da sam mlad otvorio firmu te je (na sreću!) i dan danas uspješno vodim, uvijek me veseli kada mi netko priđe i pohvali ono što radim, govoreći da sam lijep primjer drugima. I sam sam prije bio takav – čekao da drugi pokrenu nešto što sam ja osobno htio, a nisam se usudio, jer nisam imao hrabrosti ili nisam bio spreman preuzeti odgovornost. Međutim, od čekanja nemamo puno. Život nije čekanje, život je djelovanje. Inače, još jedna od mojih omiljenih izreka jest da hrabrost nije odsustvo straha, već djelovanje unatoč strahu. Uvjeti nikada neće biti savršeni, niti ćete vi ikada biti 100% spremni. Hit the ball and run! Ako želiš nešto promijeniti u svijetu, nemoj čekati da nekom drugom sine ta ideja. Implementiraj je – ti. Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.”

Još jedna od mojih omiljenih izreka jest da hrabrost nije odsustvo straha, već djelovanje unatoč strahu

Za kraj, pitam ga i što misli da bi na bilo kojem poslu bilo potrebno kako bi se svi osjećali donekle ugodno i bili sretni te predani svom radu i bili zadovoljni, odnosno postoji li neka čarobna formula za poslodavce, ali i zaposlenike na toj (zajedničkoj) relaciji.

Kaže kako je teško reći postoji li jedinstvena čarobna formula za sve. Ljudi prema njegovim riječima nisu egzaktna znanost kao matematika, pa da kod njih vrijedi 2 + 2 = 4. Ono što bi svakako istaknuo kao važno jest da ljude treba tretirati – kao ljude.

“Iznenadili biste se koliko poslodavaca kiksa na ovom koraku. Zaposlenicima treba davati feedback na njihov rad, i pomoći im da na svojim radnim mjestima razviju svoje vještine i sposobnosti. Trebaju pripadati timu u kojem postoji osjećaj povjerenja i želja za radom na zajedničkom cilju. S druge strane, zaposlenici su ti koji bi trebali dati svoj maksimum na radnim mjestima. Međutim, to je gotovo pa nemoguće ako ovi maločas spomenuti preduvjeti nisu zadovoljeni. Odgovornost je, rekao bih, podijeljena između poslodavaca i radnika. Osobno sam se puno puta susreo sa slučajem kada je neki radnik na papiru bio idealan za neko radno mjesto, međutim ubrzo nakon zapošljavanja otišao je iz kompanije. Nije dijelio iste vrijednosti kao i organizacija. Nisu im iste stvari bile važne. S ljudima je najljepše raditi, ali i najteže. I oni koji su svjesni te činjenice i spremni preuzeti odgovornost zaista mogu napraviti čuda!”