Proglašena je najboljom mladom glazbenicom 2020., nastupala u Carnegie Hallu, a tek joj je 20 godina

Kad je na jednom od koncerata osjetila ‘ono nešto’ znala je da glazba njezin poziv. A iako vrlo mlada, svjesna je da od trnja do zvijezda podrazumijeva dugi, dugi period trnja

“Da bi nešto znali mjerodavno vrednovati, morate prvo imati priliku to upoznati. Naš sustav obrazovanja i način življenja je takav da se vjerojatno nećete, osim ako u obitelji nemate glazbenike ili zaljubljenike u klasičnu glazbu ili ne idete u glazbenu školu, imati prilike s tim prekrasnim područjem bolje i upoznati. I ja bih danas, da nisam krenula u glazbenu školu, pripadala toj većini”, započinje nam svoju priču pojašnjavati Mia Pečnik, mlada pijanistica koja je prošle godine proglašena najboljom hrvatskom mladom glazbenicom, koja nastupa po cijelom svijetu i u koju domaća struka već polaže vrlo, vrlo visoka očekivanja. Kako nam nadalje priča, glazba je kroz odrastanje značajno utjecala na formiranje njezine osobnosti te je nekako postepeno, do 20. godine, koliko danas ima, postala njezin integralni dio.

Klavir je bio njezin osobni odabir, nenametnut od strane roditelja

Na početku se razgovora dotičemo tema njezinih glazbenih početaka, pitamo je što ju je privuklo glazbi, odnosno klaviru i je li joj se taj instrument svidio na prvu ili joj je ipak trebalo neko vrijeme da ga zavoli. “Klasična glazba je nekada više bila elitna umjetnost kojom se nisu mogli baviti i upoznati svi slojevi društva. Danas srećom to nije tako i zaista je, čak i u malim sredinama, pristupačnija nego ikada. Diljem svijeta, a osobito u Aziji možemo vidjeti nikada veći broj djece koji ulaze u taj svijet, a tu su ponekad i ambiciozni roditelji koji guraju djecu u tom smjeru. Moja sreća je da mi klavir nije nametnuta želja i ambicija, već isključivo moj izbor. Nije bilo pritiska u smislu da moram određeni broj sati vježbati već je moj, kroz godine postepeno pojačani angažman proizlazio iz želje i potrebe za daljnjim savladavanjem tog područja”, kaže Pečnik.

Moja sreća je da mi klavir nije nametnuta želja i ambicija, već isključivo moj izbor

U odnosu na današnje mlade pijaniste, klavirom se ozbiljnije počela kasno baviti; krenula je u glazbenu školu s osam godina, a pojačano je počela vježbati tek dolaskom u klasu profesorice Kordić, odnosno s 12 godina. Prisjeća se da se u početku nije mogla mjeriti s djecom koja su krenula vježbati s pet ili šest godina, ali uz pojačani rad, ljubav prema sviranju, ali i očiti talent, polako je sve počela nadoknađivati. “Uspjeh na natjecanjima klavira vas brzo povuče dalje i urodi željom za daljnjim radom i napretkom. Danas mi je jako drago što je tome tako, jer mogu reći da sam imala lijepo djetinjstvo uz puno igre, prepuno dodatnih sportskih i edukativnih sadržaja te da sam imala slobodu izbora bez ikakvog nametanja obaveze klavira. Uspjela sam nadoknaditi početni zaostatak, a opet steći širinu i spoznaju o drugim područjima, što ne bih mogla da sam odmah rano morala sve vrijeme provoditi vježbajući”, zaključuje.

U njezinoj je obitelji, doznajemo, obrazovanje uvijek bilo prioritet, nešto čemu se posvećivala iznimno velika pažnja. Glazbena škola i sportske aktivnosti su, s druge strane, bile promatrane tek ka hobi i nikome nije palo na pamet da bi se s takvim čime mogla profesionalno baviti. Kroz cijelu je osnovno i srednju školu prolazila s odličnim uspjehom, neovisno o tome što on za glazbenike, pri upisu na Akademiju, nije bitan, već je bitno tek da su ocjene prolazne. “Razlog tome je dijelom to, što stvarno kada nešto radim nastojim dati sve od sebe, a i to što se moji roditelji na neki način dugo nisu mogli pomiriti s mojim izborom daljnjeg školovanja te što su, brinući se za moju budućnost i u želji da odaberem neki sigurniji poziv, inzistirali na tome da i taj dio, u slučaju da se predomislim s izborom zvanja, odradim kako spada”, kaže.

Seminari i edukacije diljem Europe kao ključ napredovanja

Međutim, kad je postalo jasno da je sviranje njezin poziv, nisu joj stajali na putu, a ona je krenula putem dodatnog usavršavanja, seminara i edukacija. Kaže da je pohađala zbilja velik broj seminara, kod vrlo poznatih pijanista i pedagoga, što vrlo važnim i korisnim jer se time stječe širina u smislu različitih pogleda na kompozitore, djela, stilove i vremenske periode. “Time naučite ne polarizirati glazbeni svijet na, po vašoj percepciji, dobro illi loše, već dobivate fleksibilnost u razmišljanju i mogućnost drugačijeg pogleda na nešto, a u konačnici i na formiranje nekog vlastitog stila i stava koji onda argumentirano i elokventno možete i obrazložiti. Naravno, tu je i pomoć koju možete dobiti kod rješavanja nekih tehničkih problema koje eventualno imate kod interpretacije nekog djela”, priča. Svake godine, dodaje, sudjeluje na seminaru Talent Master Courses u Bresci u Italiji, a bila je i u Marbelli u Španjolskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Belgiji, Austriji, Srbiji, Mađarskoj. “Ono što je prekrasno kod seminara je, osim tog edukativnog dijela, što upoznajete ljude koji su vam u duhovnom smislu vrlo bliski. S njima vas ne veže neko dugotrajno prijateljstvo, ali kako govorite istim jezikom, jezikom glazbe, na neki se način odmah osjetite poveznim, a ta vas poznanstva i prijateljstva u konačnici i obogaćuju”, naglašava Pečnik.

Koncert sam završila sa suzama u očima. Jednostavno sam znala da je glazba to čime ću se profesionalno baviti

A što je uopće bilo presudno u tome da se konačno odluči baviti glazbom, pita li se ona, odgovor je jednostavan – ono nešto. “Svi koncerti nisu jednaki. Kada će na koncertu biti ono nešto u zraku, neka emocionalna napetost i toplina? Što utječe na to da se to nešto dogodi? To je teško reći. No, jedan koncert na kojem se to nešto dogodilo je bio moj nastup sa Zagrebačkim solistima nakon kojeg sam jednostavno znala da je glazba to čime ću se profesionalno baviti. Taj koncert sam završila sa suzama u očima, a kada su mi prišli nepoznati ljudi iz publike s istim dojmom i istinski dirnuti, jednostavno sam znala”, priča, ali i iskreno priznaje da su njezini roditelji ponekad još uvijek zabrinuti. Objašnjava kako glazba nije područje za koje vrijedi da će ti se sve uloženo i vratiti, i sama poznaje brojne slučajeve vrsnih glazbenika koji žive na rubu egzistencije. I time je više, priča, zahvalna obitelji na maksimalnoj kako materijalnoj, tako i psihološkoj podršci.

Studiranje u inozemstvu i brojne velike nagrade

Njezina ju je težnja k najboljem obrazovanju tako odvela i do studija u inozemstvu. Na studiju glazbe je, ističe, najvažniji individualni rad s profesorom pa se za akademiju Hochschule für Musik und Tanz u Kölnu odlučila isključivo zbog profesora Andrasa Frolicha, kojeg je upoznala na natjecanju u Madridu, a na kojem je on bio član žirija. Kasnije je, priča, imala priliku raditi s njim na seminaru te je od tada krenula njihova zajednička suradnja. A silne su se uložene godine, kako sada izgleda, ipak isplatile. Na brojnim je međunarodnim natjecanjima osvojila preko 80, uglavnom prvih nagrada. Nacionalne nagrade su joj, priznaje, ipak najdraže, a to su nagrada Mladi glazbenik 2019. godine koju dodjeljuje Zagrebačka filharmonija, Ivo Vuljević nagrada za glazbenika 2020. godine, nagrada na natjecanju Ferdo Livadić u sklopu Samoborskih jeseni 2020., Nagrada Grada Svete Nedelje za posebna postignuća na područje glazbe, a onda i Oskari znanja koje dodjeljuje naše Ministarstvo znanosti i obrazovanja.

Kad čujemo sve ovo i sjetimo se razgovaramo s djevojkom od tek 20 godina, ne možemo je ne upitati još nekoliko, malo privatnijih pitanja. Za početak, kako izgleda njezin prosječan dan, ima li slobodnog vremena i kako ga provodi. “Moj radni dan se sastoji od vježbanja klavira, učenja te pohađanja nastave teoretskih predmeta. U slobodno vrijeme, kojeg imam jako malo, volim čitati, gledati filmove, baviti se sportom, družiti se s vršnjacima. Zbog pandemije je to druženje, nažalost, još većinski samo virtualno, no nadam se da će i tome ubrzo doći kraj. Također, volim učenje stranih jezika. Razlika u odnosu na moje vršnjake koji studiraju nešto drugo je ta da oni imaju slobodne praznike i vikende, a da si mi pijanisti toliko ‘slobode’ ne možemo nikada priuštiti. Jer kao što je Liszt rekao, ako jedan dan ne vježbam osjetim ja, ako dva ne vježbam osjeti kritika, a tri dana – osjeti i publika”, pojašnjava nam. A dodaje i kako je karakteristika profesionalnog bavljenja klavirom u odnosu na neke druge, više orkestralne instrumente, samotnjački način života što može biti emotivno dosta teško. I bez problema će priznati da smatra kako se, u odnosu na svoje vršnjake, odriče mnogo toga. Navodi i primjer svog brata, koji studira medicinu, koja pak slovi za jedan od zahtjevnijih fakulteta. Neovisno o tome što se i on puno trudi i odriče, ona se ipak mora truditi i odricati više.

Nastupi u Carnegie Hallu u New Yorku, u Londonu, Rimu, Kuvajtu, …

Kako se naš razgovor bliži kraju, a želimo ga završiti u lijepom, optimističnom tonu, tako se naša sugovornica, uz mali poticaj, krenula prisjećati i nastupa koji u njezinom srcu imaju posebno mjesto. Uz već spomenuti nastup sa Zagrebačkim solistima u HGZ-u te maturalni koncert u Mimari, nezaboravni su joj nastupi sa Zagrebačkom filharmonijom u dvorani Santa Cecilija u Rimu u kojoj kaže da svaki glazbenik želi svirati, potom u nezaboravnoj suvremenoj dvorani u Kuvajtu, solistički nastupi u Carnegie Hallu u New Yorku, nastup u Londonu, nastupi u Poljskoj, nastup na humanitarnom koncertu u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski koji je direktno prenosila Hrvatska radiotelevizija, a onda i koncert sa Zagrebačkom filharmonijom u čast obilježavanja 250 godišnjice rođenja Beethovena. Impresivno, zar ne? Pa, ipak, unatoč svemu, odlučno stoji s obje noge na zemlji, svjesna da je pred njom još dugi put.

Glazba, čije pismo i ne poznaju svi, je jezik poznavanja koji će vam otvoriti sva vrata

Referira se na poznatu izreku ‘Preko trnja do zvijezda’ i naglašava kako se trenutačno, bez nekog prevelikog uljepšavanja, figurativno nalazi u trnju – gdje će još dugo i ostati. “To ‘trnje’ u glazbenom svijetu predstavljaju audicije, natjecanja, rad, povremenu anksioznost, uspjesi i padovi što je često u rukama nekih vanjskih čimbenika, a ne samo u rukama vas i vašeg uloženog truda, i gdje često na uspjeh utječe i onaj faktor sreće. A navedeno nije psihološki lagano izdržati. ‘Zvijezda’ kojoj težim je da se osjećam dobro u svojoj koži, da se ne moram nikom dokazivati i da budem zadovoljna sama sa sobom i postignutim te da u konačnici mogu od toga što volim i radim i živjeti”, poručuje.

Konačno, ima i lijepu poruku za sve one mlade ljude koji možda baš u ovom trenutku razmišljaju krenuti li putem profesionalnog glazbenika ili ne. Glazba je, kaže, bezvremenska jer je, neovisno o stilovima i vremenskim periodima, ljudski moment i emocija koju ona prenosi zajednička za sva razdoblja. Ona je, smatra Mia, najljepša umjetnost, neiscrpno područje koje, i da imate deset života, nikada nećete u cijelosti moći upoznati i svladati.

“Preporučila bih svima prvenstveno da jednostavno idu nekim svojim tempom, da se ne uspoređuju ni sa kim, da ne stavljaju pred sebe nikakav pritisak u smislu moram ovo ili ono, već da jednostavno i prvenstveno uživaju u tome što rade i što su mogućnosti da glazbenim jezikom prenesu svoje emocije i doživljaje drugima. Jer glazba, čije pismo i ne poznaju svi, je jezik poznavanja koji će vam otvoriti sva vrata. To je jezik koji svi razumiju i kojim se možete približiti srcima ljudi diljem svijeta.”