Prije blagdana svjesno sam se odlučila na izazov da 30 dana ne pojedem ništa slatko. Ovo je moje iskustvo
Ljudi, nije bilo lako, priznat ću vam odmah, ali napredak ovaj put nije izostao
Jedna sam od onih koja svoj dan otkad znam za sebe voli započeti nečim slatkim. Ovisno o danu i raspoloženju, to može biti kroasan s čokoladom ili pekmezom, a nerijetko i šnita kruha s Nutellom, a možda i sama čokolada. Da, živa istina. Totalna sam ovisnica o slatkišima, ali pritom i svjesna da je to popriličan problem. Iako sam se već nekoliko puta dosad u životu pokušala suočiti, pa onda i riješiti se te zbilja loše navike, moram u tome priznati svoj poraz i da je uglavnom završilo bezuspješno. Povratak lošim starim navikama nekako se uvijek dogodio, pa onda i nastavio.
Čisto da dobijete predodžbu, u mom jednom danu tako bi se na meniju znalo naći nekoliko Kinder čokoladica, pokoji Rumko, Bananko, uletio bi i kakav kolač, mađarice iz Lidla (slinice cure), već spomenuti kroasan, Jaffa keks, napolitanke, a mjesta se pronašlo i za kakvu Domino kocku s marcipanom. I dok sam doručak i ručak u svom dinamičnom načinu života nerijetko znala preskočiti, a da to i ne osjetim na neki poseban način, to sa slatkišima nikad nije bio slučaj, a bome niti opcija.
Važna odluka i to za vrijeme treninga
Iako si svako malo ponavljam Latice ne, nije dobro za zdravlje, moraš smanjiti, moraš prestati, saberi se, ne treba ti toliko šećera, dani su prolazili, kao i godine, a doza slatkiša se samo gomilala. Cijela situacija nedavno je kulminirala jednom bizarnom anegdotom iz trgovine u koju sam, naravno, pogađate, došla u prolazu po svoju omiljenu Milku. I dok sam je zadovoljno napuštala s čokoladicom u ruci, maštajući o prvom zalogaju kao prava ovisnica, djelatnica iz trgovine prenula me svojim vikanjem: gospodičnaaaa, zaboravili ste novčanik. Moj odgovor na to je bio: hjooooj, ma lako za novčanik, sve je dobro dok nisam zaboravila svoju čokoladu.
Naravno da smo se obje nasmijale, ali realno, nije bilo smiješno. Bilo je, za mene osobno, tragično. Da stvar bude bolja i pomalo znakovitija, upravo u tom periodu na Instagramu sam viđala, i pravila se neko vrijeme da ne vidim, kako su se neki odlučili uključiti u svojevrsni izazov – 30 dana bez šećera. Bez razmišljanja, tu večer, i to na treningu s prijateljicom Zoranom, obznanila sam svečano da je krajnje vrijeme da se u to upustim, ali i uspijem. Pridružila mi se i ona.
Pravila igre bila su zapravo vrlo jednostavna. Dogovor je bio taj da mi je zabranjen unos bilo kakvih slastica (kolača, keksa, čokolada, sladoleda i bilo čega što sadrži tu za mene pogubnu vrstu šećera u tim količinama) slatkih napitaka itd. Pritom se nisam recimo odrekla voća i eventualno home-made slastice koje nemaju u sebi šećer, ali mogu sadržavati zdraviji brezin šećer. Iako, imala sam pritom na umu da gotovo sva hrana koju unosimo u sebi ima šećera, ali toliko daleko u cijelu ovu filozofiju nisam ulazila. Za mene je i ovo već bio popriličan izazov. A ako uzmemo u obzir da sam se u ovaj pothvat upustila svjesno mjesec dana prije blagdana, cijela stvar je postala još interesantnija.
Prije prvog dana izazova posebno sam se nagradila
I tako, izazov je startao 20. studenog, a dan prije sam se, ne moram ni reći, bome nagradila. Sve slastice koje su izazivački stajale uz blagajnu, taj dan, bile su moje. Od svake po zalogaj za uspomenu, pomislila sam i otišla tu noć spavati ne znajući što me zapravo čeka sutra. S obzirom na moje vrlo kritično stanje i tu ovisnost, jer to baš jest ovisnost, bez uljepšavanja mogu reći kako mi je prvih nekoliko dana, pa i cijeli tjedan bilo prilično teško. U cijelom tom procesu dosta sam pomno promatrala tu nevjerojatnu želju koju bih dosad uredno namirila, ali sad sam morala pronaći snage da se oduprem.
Zapravo je kratak period kad te to ulovi koji možeš zbilja savladati. Stvar je više karaktera i stanja uma nego što moj organizam to treba, jer ne treba. Već nakon prvih nekoliko takvih uspješno savladanih kriza, osjećala sam se zbilja dobro, ponajviše u glavi, a onda kroz neko vrijeme i znatno fizički. U nekim situacijama krize znala bih recimo uzeti malo grožđica ili žličicu kakvog protein healthy namaza. No, moram priznati da već nakon par dana ne konzumiranja slatkiša, sve kakti zdrave zamjenske inačice koje sam kao kušala su mi ili bile preslatke ili mi uglavnom nisu bile ukusne. Onda sam shvatila da mogu i bez toga.
No, nije baš sve išlo toliko glatko. U jednoj fazi učestalo sam sanjarila o svim mogućim slatkišima koje bih u tom trenu mogla pojesti. Otišla sam toliko daleko da sam se prisjetila svega onoga što me od slatkiša neizmjerno veselilo dok sam bila klinka, slastice koje su s vremenom nestale, a koje su nam bile pojam, do toga čak kako nam je danas toliko toga dostupno i koliko svega na tom polju ima u izobilju. Jele su mi se one najgore čokolade od kojih ti doslovno od doze šećera mogu ispasti zubi. Iako bih rekla da su to bile prave krize, ponosno sam ih prebrodila, dijelom zbog sebe, a većim dijelom i zbog poticajne okoline.
Promjene su bile zbilja iznimne, a na njih se lako navučeš
Naime, kod kuće smo već ionako davno uveli format da ne kupujemo ništa slatko. Moje kupovanje i konzumiranje slastica odvijalo se u hodu. Kolegice na poslu su na tom polju zbilja sjajne jer sve jedu zdravo i nisu toliko ovisno o slatkišima i mogu se kontrolirati. Ja sam uglavnom bila ta koja bi donosila slatkiše na posao za sve (smijeh). Razlika je u tome što bi one kao sve civilizirane i umjerene osobe pojele svaka po jedan ili dva kolača, a moja doza je bila puno veća. Mislim, svima je to bilo kao luckasto i duhovito i svi znaju za tu moju ovisnost, ali je zapravo u jednu ruku tragično i izrazito loša navika, posebice za moje zdravlje.
No, onda su se počele događati svojevrsne promjene zbog kojih sam se osjećala dobro, revitalizirano, zadovoljno i ponosno. Shvatila sam da si možda u prijašnjim takvim sličnim izazovima nisam dala vremena da ih dočekam, osjetim, pa da se navučem na njih i doživim ih kao motivaciju za napredak. Kao najveću promjenu osjetila sam da imam puno više energije. To je prvo što sam osjetno primijetila i što me zapravo jako iznenadilo. Nisam se već dugo tako dobro osjećala. Drugo, osjećala sam se i nekako lakše te nisam bila toliko napuhana. Drugim riječima, kao da sam se ispuhala. Onda zamijetiš i da ti se ten recimo popravio i da ti je koža lica nekako blistavija. Baš sam imala osjećaj kao da mi je organizam bio toliko zatrovan i da sam u procesu njegovog liječenja i oporavka.
Dakle, osjeti se sve, svaka promjena i baš budeš nekako zadovoljan, a to zadovoljstvo ti je ujedno i motivacija za dalje. Nakon toga se više ne želiš vratiti na staro, želiš se osjećati dobro. Osim toga, pokušala sam paralelno odgonetnuti i koji je zapravo dublji problem koji leži u meni i potiče me na takve akcije. Došla sam do spoznaje da je to definitivno ritam života koji vodim, izrazito stresan posao, obveze, brige. Sve ti se to negdje akumulira i onda kao sam pronađeš svojevrsno olakšanje – ja sam ga, na sreću ili nesreću, pronašla u prekomjernom konzumiranju slatkiša.
Treniranje karaktera i dublje kopanje po sebi
Trenutno radim na tome da se ne živciram oko stvari na koje ne mogu utjecati ili nisu u mojoj domeni da ih rješavam, da ne shvaćam sve toliko ozbiljno i osobno, da budem lišena nekih stvari u smislu zamaranja, jer ne mora me se baš sve ticati. Sve je to jedan povezani krug iz kojeg je trebalo eliminirati ili dotjerati neke stvari kako bi on postao tzv. krug zdravlja prema mojim kriterijima, a slatkiši su bili samo jedna karika. Ugodno s korisnim, u ovom izazovu sam izgubila malo manje od tri kilograma kao bonus. Iako vjerujem, da toliko ne treniram koliko treniram i da dalje nastavim s tom lošom navikom, da bih danas sigurno imala barem desetak kilograma viška.
U cijelom tom periodu mnogi su mi postavili pitanje kako to da sam baš ovaj period u godini odabrala za ovakav pothvat. Moj odgovor je tu vrlo jednostavan, jer se blagdanima još više nagradim čitaj zatrujem. Računala sam na to da bih u ovom periodu od 30 dana mogla doći do faze gdje mi slatkiši kao takvi zapravo uopće ne trebaju. Moj cilj je bio da se prema vlastitom shvaćanju odreknem onih šećera, zlih slastica koje mi zapravo jako škode jer se nisam mogla kontrolirati. Dakle, ja nikad nisam znala pojesti red ili kockicu čokolade, ja bih pojela cijelu. A da ne govorim da imam i jedan oblik gastritisa koji se povremeno aktivira, povremeno povuče.
Iako je sada ovih 30 dana iza mene i to vrlo uspješnih, mogu reći da je izazov bio podnošljiv, ali i u prvim danima za mene dosta zahtjevan. Bila je to jedna svojevrsna borba sa samom sobom. Kako sam već u uvodu napisala, pokušavala sam ga dosad nekoliko puta savladati, i nisam uspjela. To me zapravo najviše izluđivalo, taj karakterni segment koji nikako da ojačam i izgradim na tom polju. Svaki put bih se negdje slomila i to me stravično nerviralo. No, inat je u ovaj put rezultirao definitivno pobjedom same sebe, a ta je valjda, najslađa.
U kojem smjeru i kako dalje?
Generalno gledajući, sve je to jedan rad na sebi, a on zapravo nikada ne prestaje. Point cijele priče jest da se više bavimo samim sobom, svojim zdravljem i svojim umom, da se pazimo, osluškujemo sami sebe jer ako to ne napravimo sami, neće nitko umjesto nas. Ja imam okolinu koja mi je u tome htjela pomoći, savjetovala me, bodrila, poticala, i jako sam im svima zahvalna na tome, ali sve dok to ja sama sa sobom nisam pokrenula i zainatila se, nije bilo nikakvog pomaka. Evo, sve do danas.
Ako me pitate koji je plan za dalje, pa zasad će ostati isti. To mi se čini nekako najsigurnije. Izazov je tim veći jer smo upravo sada svi posebno bombardirani raznim slasticama, slatkim darovima, kolačima i slično. Evo, dva dana nakon završetka izazova kušala sam dva kolačića koja su stigla na adresu redakcije. Prvo, bila su toliko slatka da to nije bilo ni za pojesti. Dakako, radilo se o šoku za moj organizam koji se dugo nije izložio tako nečem jer su kolegice rekle da su kolači zapravo umjerene slatkoće. Ono što je super jest što sam se zadržala samo na dva, a ono najbolje, satisfakcije u tome za mene nije bilo nikakve. Bila sam toliko ravnodušna prema tim kolačima, bez trunke onog nekog ispunjenja kao što je to bilo prije. Pitam se ja, je li zbilja moguće da mi ta nezdrava količina slastica više ne predstavlja takvo zadovoljstvo kao nekada? Iako sam otišla pak u skroz drugu krajnost, čini se da jest. Ne nedostaju mi, ne razmišljam o njima, a za mene je to itekakav uspjeh. Nadam se da će tako i ostati.