ISPOVIJEST

Mjesecima sam opsesivno vježbala pa se kompulzivno prejedala. Ovo je moja priča o borbi s ortoreksijom

32-godišnja Zagrepčanka Mateja Klemenčić (@fitness_i_napolitanke), koja stoji iza bloga Fitness i napolitanke, za Super1 je ispričala kako iz prve ruke izgleda ortoreksija, poremećaj prehrane koji obuhvaća nezdravu opsesiju tzv. zdravom i pravilnom prehranom, ali i kako je izgledao njezin put do prihvaćanja vlastitog tijela i mentalne ravnoteže.

Počet ću vježbati i samo ću malo paziti na prehranu – bila je to moja nevina i dobronamjerna odluka kako bih malo smršavila nakon što sam se jednog ljeta malo popunila. Iza sebe sam u stvarnosti imala povijest neuspješnih besmislenih dijeta kao i godine nezadovoljstva svojim tijelom. Na prvoj dijeti bila sam s 12 godina. Bila sam mršavo dijete i svi su komentirali i hvalili oduvijek moju mršavost što se u pubertetu počelo mijenjati. Sada su svi odjednom komentirali kako sam se popunila i ja sam već kao djevojčica, pod utjecajem medija, kao i svoje okoline stvorila sliku idealnog tijela kakvo moram imati pod svaku cijenu kako bih bila dovoljno dobra i prihvaćena. Ova dijeta sada bila je prva dijeta na kojoj sam napokon vidljivo smršavila. I ne samo to, zaljubila sam se u vježbanje. O pohvalama okoline da ne govorim. Ja, jako nesigurna i sramežljiva, napokon sam u nečemu bila dobra i dobivala pohvale sa svih strana. Iz dana u dan sve sam više osjećaj vlastite vrijednosti i uspjeha vezala za svoje tijelo, broj na vagi i koliko jedem.

Sve je počelo uobičajenom željom za gubitkom kojeg kilograma

Sandro Lendler

Tada još nisam ništa znala o zdravoj prehrani. U početku mi je bilo važno samo jesti manje kako bih smršavila. No s vremenom se količina hrane, ali i namirnica koje smijem jesti smanjivala, a količina vježbanja povećavala. Sve sam ove godine čekala kako bih smršavila i tako zavoljela sebe i svoje tijelo. Sve što sam željela biti, imati i raditi uvjetovala sam onim “kad smršavim 5 do 10 kilograma”. I sad kad napokon jesam i unatoč vanjskim pohvalama, i dalje nisam bila zadovoljna. I dalje je bilo popravaka za napraviti na mom tijelu, a ja nisam bila neprestano sretna kao što sam mislila da ću biti kad smršavim. Nakon godinu i pol što sam vježbala HIIT treninge šest puta tjedno kod kuće i trčala na otvorenom te jela male količine hrane, upisala sam teretanu. Počela sam proučavati sve o prehrani i kako prehranom uz težinske treninge mijenjati svoje tijelo i postići fit izgled. Interes za zdravom prehranom brzo i prelako je postao preokupacija. Moja naizgled zdrava prehrana pretvorila se u ortoreksiju, nezdravu opsesiju zdravom hranom.

S vremenom se količina hrane, ali i namirnica koje smijem jesti smanjivala, a količina vježbanja povećavala

Prehrana mi se sastojala od sve većeg broja pravila koja je trebalo ispoštovati, a koja je s vremenom bilo sve teže pratiti. Više mi mršavo nije bilo lijepo. Mišićavo je postalo novo mršavo i novo vrijedno. Sad sam osjećaj uspjeha vezala i za to koliko zdravo jedem i koliko sam fit. Hranu sam dijelila na zdravu (dozvoljenu) i nezdravu (strogo zabranjenu) pri čemu sam ja bila dobra ili loša ovisno o tome što i koliko jedem. Fitness i prehrana okupirali su cijeli moj život i mentalni prostor. Dan se vrtio isključivo oko treninga, u teretani sam provodila i do 2 i pol sata, konstantno sam provjeravala My Fitness Pal i računala koliko čega smijem pojesti, jela samo ono što sam sama skuhala i čemu znam nutritivnu vrijednost, izbacivala sve što se popularno smatra nezdravim, stalno sam istraživala prehranu i treninge, što jedu drugi. Svaku informaciju sam upijala kao pravilo i nešto što će mi pomoći postići savršeni izgled.

Kao da će svaka sitnica u prehrani djelovati na moj izgled. Svaki izbor hrane bio je popraćen snažnim osjećajima krivnje i straha od debljanja. No možda i najgore od svega je što me ortoreksija dovela do toga da se socijalno izoliram. Bojala sam se i izbjegavala bilo kakva druženja koja su uključivala hranu. Treniram i jedem zdravo, bili su moji izgovori samoj sebi. Iznutra bih bila u strahu i panici od bilo kakvog mogućeg zalogaja hrane koju smatram nezdravom.

Potpuni gubitak kontrole i početak kompulzivnog prejedanja

Sandro Lendler

A onda sam jednog dana izgubila svaku kontrolu nad hranom i kompulzivno se prejela. Kompulzivna prejedanja, epizode u kojima bih se osjećala kao da sam doživjela blackout i u jako kratkom roku trpala u sebe velikom brzinom velike količine hrane koja mi je bila zabranjena počela su se redovito ponavljati. Dugo sam vremena mislila da nisam normalna i da sam ja jedina ovakva na svijetu jer do prije nekoliko godina nije bilo moguće pronaći ama baš nikakve informacije o kompulzivnim prejedanjima. Živjela sam u sramu i strahu od hrane, kao i toga da se nekome otvorim i doživim osudu i nerazumijevanje. Još sam neko vrijeme unatoč prejedanjima mogla održavati težinu zahvaljujući kompenzacijskim ponašanjima. Vjerovala sam da ću prejedanja pobijediti novim dijetama, da samo moram još zdravije jesti i smršaviti i da će tako nestati. U stvarnosti je bilo obrnuto. Pretjerano kompulzivno vježbanje, post na vodi dan nakon prejedanja, smanjivanje kalorija i ugljikohidrata na minimum, povremeno uzimanje laksativa bila su ponašanja kojima sam nakon svakog prejedanja pokušavala poništiti posljedice prejedanja i spriječiti debljanje. Njima sam se samo održavala u onom dobro poznatom začaranom krugu restrikcije i prejedanja.

Prehrana mi se sastojala od sve većeg broja pravila koja je trebalo ispoštovati, a koja je s vremenom bilo sve teže pratiti

Neko bih vrijeme uspješno, iako u strahu od hrane, jela samo zdravo i u kalorijskom deficitu, a time i mršavjela, da bih onda kad više nisam mogla izdržati taj strah i pritisak, izgladnjela i premorena, prejela se kompulzivno. S vremenom što je jača bila restrikcija, to su i prejedanja bila veća i duža. Od jednodnevnog prejedanja gdje mi se bilo lako vratiti u restrikciju drugi dan s vremenom je došlo do dva-tri dana prejedanja, pa tjedan dana dok najduža faza nije trajala 3 mjeseca svaki dan. Tu sam shvatila da sama neću moći pobijediti prejedanja kao što sam vjerovala i zatražila sam stručnu pomoć. Javila sam se u centar BEA za poremećaje hranjenja u Zagrebu gdje sam prvi put saznala da nije problem u mojim prejedanjima već u kalorijskoj i mentalnoj restrikciji koju sam tako dugo provodila. Svijet mi se srušio onog trenutka kad mi je rečeno da je moja zdrava prehrana zapravo ortoreksija i kad su mi savjetovali da smanjim vježbanje. Izgubila sam u tom trenu sve ono čime sam se ponosila, a smanjivanje treninga značilo je tada za mene beskonačno debljanje koje je postalo moj najveći strah.

A onda sam jednog dana izgubila svaku kontrolu nad hranom i kompulzivno se prejela

Potajno sam i terapiji i oporavku od poremećaja hranjenja pristupila u nadi da ću se prestati prejedati i tako smršaviti. Još sam se dugo odupirala otpuštanju želje za mršavljenjem, i iako u terapiji, i dalje sam i svjesno i nesvjesno birala restrikcijska ponašanja. Nikako nisam željela prestati vježbati. Bojala sam se debljanja jer sam vjerovala da će moj život tada biti gotov, da će me svi odbaciti i da nikad više neću moći biti sretna. Krivila sam se jer, iako u procesu oporavka, i dalje se prejedam. Dok jednog dana ipak ni fizički ni psihički više nisam imala snage ni za restrikciju ni za prejedanje. Kad više nikad ne bih mogla smršaviti i promijeniti ama baš ništa na svom tijelu, što bih onda? Kako bih se ponašala prema sebi? Što bih radila? Pitala sam se. Tu sam se slomila i shvatila kako mi život prolazi pred očima i da više nikad ne želim biti na dijeti ni vježbati jer mrzim svoje tijelo. Želim brinuti o sebi i raditi sada sve ono što sam čekala da mogu raditi tek kad promijenim dovoljno svoje tijelo.

Postupno prihvaćanje vlastitog tijela i složeni put k ozdravljenju

Sandro Lendler

Tog sam dana odustala od dijeta i prihvatila svoje tijelo u najvećoj veličini ikad. I tad se sve počelo polako mijenjati. Počela sam jesti dovoljno hrane, dozvoljavati si jesti hranu koje se bojim, prestala sam vježbati, a onda se vratila vježbanju kad sam osjetila da sam spremna graditi novi odnos s vježbanjem. Posljedično su se prejedanja polako smanjivala i prorjeđivala dok nisu nestala. Ovo nije bilo ni linearno, ni jednostavno ni kratkotrajno. No svakog sam dana svjesno donosila izbor prihvaćati se i brinuti o sebi iz prihvaćanja iako sam se i dalje borila sa slikom o svom tijelu. Nakon izlaska iz nutricionističke grupe, nastavljala sam dalje na odnosu s hranom raditi sama, kao i uz potporu psihoterapeuta, jer sada sam bila puno bolje, ali i dalje s puno neosviještene restrikcije, a želja za mršavljenjem izvirivala bih na površinu i dalje. Jedan dan bi mi trebao da usvojim novo prehrambeno pravilo, godine su mi trebale da ga poništim. Osim toga, koliko god se radilo o hrani i tijelu, nikad se ne radi samo o hrani i tijelu.

Danas vjerujem da je naš odnos prema hrani odraz našeg odnosa prema sebi i svemu u životu

Danas vjerujem da je naš odnos prema hrani odraz našeg odnosa prema sebi i svemu u životu. Krenula sam tada putem učenja intuitivnog hranjenja i slušanja svog tijela. Ovaj proces je trajao još tri godine. Iako možda zvuči dugo, ja ga nikad ne bih mijenjala. Moje je tijelo polako otpuštalo težinu nakupljenu prejedanjima. U ove tri godine nisam naučila samo slušati i poštovati svoje tijelo, a time i jesti uravnoteženo. Promijenila sam uvjerenja o hrani i svom tijelu i shvatila sam da su svi moji strahovi od hrane i sve što sam o hrani naučila i vjerovala bili neistiniti. I ono najvažnije, prihvatila sam i zavoljela sebe, što sam vjerovala da ću moći samo u mršavom i fit tijelu kroz dijete, zdravu prehranu i vježbanje.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba