Nekad je nužno odabrati stranu
ISPOVIJEST

Preživjela sam dva raka, a dan kada sam dobila drugu dijagnozu najviše sam plakala. No, odlučila sam pobijediti

FOTO: Borko Vukosav

Anica Regvar iza sebe ima točno 10 operacija, no dvije su joj promijenile život. Evo zašto je ona pobjednica i jedna od najhrabrijih žena u 2018.

Moja priča ne počinje s dijagnozom od prošle godine, u studenom 2017. već još 2011. kada sam dobila tumor na hipofizi. Bilo mi je jako loše, imala sam sve simptome tumora od vrtoglavice, visokog tlaka, debljanja i nesanice, što se zbivalo nekih 6 mjeseci. Stalno sam završavala na hitnoj gdje su me uporno slali doma i govorili mi da je to samo menopauza. ”Morate se znati nositi s menopauzom.” govorili bi mi. Kada sam po već ne znam koji put završila na hitnoj, a oni su me ponovno htjeli poslati doma, rekla sam da ne idem. Da ne idem dok mi ne daju dijagnozu. Jer imam četvero djece i supruga, i želim živjeti za njih, kao što i želim živjeti za sebe. Tako sam ostala u bolnici tri mjeseca.

Jedno jutro doktor je ušao u moju sobu i rekao, ”Imate adenom na hipofizi.” Kako sam ga zbunjeno gledala, nastavio je, ”Vidim da me blijedo gledate. To vam je rak.” Prebacili su me sa Sv. Duha u Vinogradsku gdje su mi objasnili kako će izgledati zahvat koji me čeka. Operirana sam 5 do 12, kako bi se reklo, i kada sam se probudila doktor me samo dočekao s rečenicom ”Dobro došli nazad.”

Imam četvero djece i supruga, i želim živjeti za njih, kao što želim i živjeti za sebe

Nakon toga dobila sam ogromnu količinu lijekova, kortikosteroide, kako bi nadoknadila svu štetu koju mi je adenom nanio. Kako bi regulirala masnoću, štitnjaču, tlak, taj popis nije imao kraja. I sve njih trebala sam piti do kraja života. No, nakon 6 mjeseci napravila sam pregled i kako je sve bilo u redu, odlučila sam se vratiti na posao. I tako sam funkcionirala 5 godina, s redovitim kontrolama naravno. No, stvari nisu bile dobro.

Došlo je do toga da nisam spavala 36 dana i noći, i nitko nije znao što bi sa mnom. Ja bih samo zatvorila oči da bar odmorim tijelo, no nisam uistinu spavala. Dobila sam preko 400 tableta u toj fazi, znači sjedila bih ujutro s tim dozatorom ispred sebe. Više nisam mogla tako. Tada su me poslali na magnet kada mi se ustanovio povratak adenoma, i to na mjestu gdje stišće vidno polje. Operirana sam na isti datum kao i prvi put, samo 5 godina kasnije, 26.1.2016. To mi je bilo nevjerojatno. Ali uzela sam to kao dobar znak.

U jednom periodu nisam spavala 36 dana i noći, i nitko nije znao što bi sa mnom. Ja bih samo zatvorila oči da bar odmorim tijelo

Tri mjeseca nakon operacije sve se opet vratilo. Međutim ovaj je put moj kirurg rekao da više nema poštede i da mi moraju izvaditi cijelu hipofizu i tumor, a do tada neka živim punim plućima, jer čeka me težak život poslije tog zahvata. Dodao je kako, da sam operirana u inozemstvu, već bi mi sve uklonili u prvoj operaciji. Preporučili su me za gama nož (Gama knife), individualnu metodu liječenja zračenjem, što sam i obavila. To je slično kao kada idete na magnet, ne smijete se pomaknuti. Možete zaustaviti zračenje pa se vratiti, no ja to nisam htjela. Izdržala sam sve u komadu, dva i pol sata. Naprosto sam čvrsto odlučila da ću tako napraviti.

Bila sam pozitivna, imala sam ogromnu podršku svoje obitelji i prijatelja iz Osijeka i svi su stali uz mene, tako da ni trenutka nije postojalo negative. Sve sam u svojoj glavi oblikovala u dar s neba, nešto što se moramo dogoditi, što je trebalo biti tako. A svaki put kada je došla neka nova loša vijest, samo bih si rekla ”Ok, to tako mora biti. Idemo to riješiti i idemo dalje.”

Borko Vukosav

Godinu dana kasnije vratila sam se sebi, ozdravila sam, osjećala sam to i bila sam ponovno svoja. Dobila sam na kilaži, ljudi su mi govorili kako vide da sam odlično. Bila sam puna energije, vratila sam se u život i to je bilo to. Nastavila sam živjeti dalje, planirala sam svoju budućnost, kovala planove. Bila sam sretna i zadovoljna jer je sve bilo iza mene. Nestali su svi simptomi, prestajala sam piti sve te silne tablete i oporavljala sam se s vremenom. Postepeno, ali bila sam zdrava.

Svaki put kada je došla neka nova loša vijest, samo bih si rekla Ok, to tako mora biti. Idemo to riješiti i idemo dalje

Sada sam već radila nekih godinu dana i sve je bilo normalno. A onda je došlo vrijeme za onaj standardni sistematski pregled u sklopu tvrtke, a jedan od pregleda bio je i ultrazvuk dojke. Na taj sam sistematski iskreno otišla reda radi, jer kada idete na redovite pretrage, onda se ne brinete i znate da je sve ok. Tada se dogodilo nešto što nisam ni najmanje očekivala.

Za vrijeme ultrazvuka doktorica je govorila, ”Imate dva, jedan pokraj drugoga.”, i pitala me je li me nešto boli. Samo sam u čudu rekla da ne. I nije mi bilo jasno zašto uopće govori u muškom rodu. Redovito sam radila mamografiju, tako da je otišla po stari nalaz. Dok sam ju čekala u glavi mi je prolazila misao ‘ma daj, bez veze.’ Naime, ja sam odradila mastopatiju, kako sam bila u rizičnoj skupini, što su očito bili u pravu. Doktorica se vratila i samo je rekla da nije ništa, da je mamografija potpuno redu i da je to samo cista. No, da ju mogu pregledati za svaki slučaj. Što je napomenula nekoliko puta.

Nisam se bojala, iako sam tog trena osjetila da nešto nije u redu. Moja sestra iz Osijeka je u to vrijeme imala 50. rođendan i ja sam odlučila cijeli ovaj događaj staviti na stranu. Okupila se cijela rodbina i odlučila sam se u potpunosti posvetiti proslavi, kao da sam znala što me čeka. Kada je sve prošlo, vratila sam se u Zagreb. Tada je počela moja nova borba.

Doktorica se vratila i samo je rekla da nije ništa, da je to samo cista. No, da ju mogu pregledati za svaki slučaj. Što je napomenula nekoliko puta

Naručila sam se u polikliniku Sunce, otišla sam na ultrazvuk gdje su mi otkrili dvije ciste i uzeli uzorke. Dok sam čekala nalaze ta četiri dana, nisam uopće razmišljala o tome. Samo sam sve to htjela riješiti, završiti i ići dalje sa životom. Taj dan suprug me nije mogao voziti, samo sam prijavila šefici da ću kratko izaći po nalaze, a vozio me obiteljski prijatelj.

Doktorica me pozvala u ordinaciju i zamolila da sjednem. Rekla je kako nažalost nema dobre vijesti i kako je u pitanju karcinom. Znali su to odmah kada su radili punkciju, ali htjeli su biti sigurni. Sjetila sam se kako je na prvom pregledu ustvari govorila u muškom rodu, kasnije se ispravila i rekla da je cista. Kao da je netko cijelu zgradu srušio na mene. Pa tek sam ozdravila. A sada karcinom dojke. Kroz glavu mi je prolazilo tisuću misli i pitanja što sada, a i morala sam se vratiti na posao. Zatrpala me s mnoštvom informacija i rekla da se moram javiti na Institut.

Nemam pojma kako sam izašla van, plakala sam u liftu vozeći se prema dolje, izašla sam i samo krenula hodati po cesti, nisam više ni znala tko me dovezao. Potpuno beznađe. Prijatelj koji me čekao dovezao se do mene i sjela sam u auto. Nazvala sam supruga, pa se vratila na posao i sve ispričala kolegicama. ”Ma možda nije tako.” sjećam se da su govorile. Ali bilo je tako, sve je stajalo u nalazima.

Do tada sam već imala 9 operacija u životu. Operirala sam žuč, nogu, dojke, sada da vam ne nabrajam, više ni ne znam koji dio tijela nisam operirala. No, nijedna mi operacija nije bila teška, ne mogu uopće izdvojiti najtežu. Tako da je ova operacija dojke bila jubilarna.

Nemam pojma kako sam izašla van, plakala sam u liftu vozeći se prema dolje, izašla sam i samo krenula hodati po cesti, nisam više ni znala tko me dovezao

Pokupila sam stvari na poslu, stigla doma i okupila djecu da im kažem loše vijesti. Ostala sam pozitivna. Rekla sam im da mama ide dalje. Da je to karcinom koji ćemo isto riješiti. Plakali su, ali ja sam im govorila da nije ovo ništa nerješivo. To je samo nešto što sada moram obaviti.

Borko Vukosav

U petak sam otišla na Institut za tumore, kako si mi i rekli, noseći svoj nalaz u ruci. Iskreno, bila sam valjda u svim bolnicama u Zagrebu, ali imala sam fobiju od Instituta. Uvijek sam ga zaobilazila jer sam imala osjećaj da kada tamo dođeš, da te nema više. I eto me sada tu, u tim hodnicima kojih sam se najviše bojala.

Pitali su me je li mi ovo prvi put i uputili su me doktoru Milasu. Ali ja vam ne mogu opisati tu gužvu, žene koje su se slijevale niz hodnike. Svaka sa svojom pričom u pogledu. Gledala sam ih i pitala se – tko zna tko ih čeka doma, je li ih boli. Neke su stajale sa suzama u očima. Razmišljala sam jesu li upravo danas, sada, čule svoju dijagnozu. Ali rekla sam si: ”Ja ću ovo preboljeti.” I dok sam čekala na pregled okinula sam selfie, koje toliko volim.

Uvijek sam zaobilazila Institut jer sam imala osjećaj da kada tamo dođeš, nema više. I eto me sada tu, u tim hodnicima kojih sam se najviše bojala

Od pregleda je sve išlo jako brzo, ali ne znate gdje ima više žena na tim odjelima. Naručila sam se za operaciju, a za magnet su me naručili odmah sljedeće jutro, u subotu. Nalaz magneta pokazao je metastaze, nakon čega sam otišla na punkciju koja je to potvrdila. I to mi je bio najgori dan u životu, dan kada sam najviše plakala. Jer se nikad nisam susrela s metastazama. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa, dok vam doktor govori kako se mijenja vaša politika liječenja.

Sjećam se da sam samo htjela da mi izvade tog gada, samo sam htjela van s njim. Predložili su mi kemoterapiju pa operaciju. No, zahtjevala sam suprotno, rekla sam im da želim odmah na operaciju, kemoterapiju će riješavati kasnije. Iako su me uvjeravali u suprotno. Isto tako rekla sam im da mi uklone cijelu dojku, uopće mi to nije bilo bitno, rekla sam im da miču sve i da uopće nemam problem s tim.

Operirana sam pred Božić, a dane u bolnici sam provela u božićnoj pidžami, okidala sam selfije, naravno. Odstranili su mi cijelu dojku i 14 limfnih čvorova u kojima je bilo čak 6 metastaza. Taj dan kad sam operirala već sam šetala hodnicima s Fifijem, kako smo nazivali dren u bolnici. Bilo nas je 4 u sobi, predivne i pozitivne. I dan danas se čujem s tim ženama.

Sjećam se da sam samo htjela da mi izvade tog gada, samo sam htjela van s njim

Zatim je uslijedio dogovor oko kemoterapije, otišla sam svom onkologu, nadajući se da ću napokon saznati neke informacije o svom tumoru, nešto više. Samo mi je ukazao na papire i rekao kako će mi otpasti sva kosa i to je to. Do tada nisam pala nijednom, ali nakon ovog sam se stvarno osjećala jadno.

No, ostavila sam taj osjećaj iza sebe. Dr. Milas je predivam doktor i svi ostali su pali u drugi plan. Sjećam se prvog prematanja, kada mi je smotao gazu, složio ju i rekao ”Evo, ako je premala malo dodajte ili ako je prevelika, malo oduzmite.” Užasno me nasmijavao, on je stvarno najdivniji čovjek.

Borko Vukosav

Rekao mi je da sam zdrava žena. Ta rečenica rezonirala je u meni satima. Još uvijek mi odzvanja u ušima. Došla sam doma svojima na Božić, svojoj obitelji koja nikad nije pala. Ispred mene je još bilo 16 kemoterapija, kao preventivno liječenje. Prihvatila sam to. Kad si na ovoj životnoj stazi, dobiješ put koji moraš završiti. No, meni su tu tek počeli problemi.

Odlučila sam ostati pozitivna. Za svaki odlazak na kemoterapiju birala sam drugačiji styling, a i svaki put sam, i ovaj put, okinula selfie. Svi su me poznavali tamo. Bilo mi je zanimljivo promatrati žene lavice, dok su muški punu pekmezastiji. Ja sam čak snimala sve što se zbiva i slala svojima. Nisam se bojala, bilo mi je dobro i podnosila sam to sve s osmijehom i kroz zabavu sa svojom grupom, jer svaki put dijelite sobu s istim ljudima.

Odlučila sam ostati pozitivna. Za svaki odlazak na kemoterapiju birala sam drugačiji styling, a i svaki put sam, i ovaj put, okinula selfie. Svi su me poznavali tamo

Nakon prve kemoterapije jedva sam došla kući i izdržala sat vremena vožnje. Imala sam takvu glavobolju i mučninu, ali neopisivu, toliku da se želite baciti kroz prozor. Moji su me htjeli voziti na hitnu, ali nije imalo smisla, pa primila sam kemoterapiju. Zamolila sam kćer da mi skuha crnu kavu, i to me malo spasilo boli.

Nakon 7 dana ustala sam se iz kreveta i rekla svima da idemo na izlet. Samo su me gledali. ”Da, idemo!”, ponovila sam. Spakirali smo se i ustvari tako smo funkcionirali svaki put nakon moje terapije. Nakon druge kemoterapije zatražila sam jače lijekove. Zanimljivo kako mi je jedna doktorica rekla da oni ne postoje, a druga mi je odmah propisala jače. To nije skroz riješilo nuspojave, ali ih je smanjilo i skratilo dane.

Kod mene su došle dvije prijateljice, jedna od njih je frizerka. Kako mi je kosa krenula ispadati, pozvala sam ih da riješimo to. Ošišale su me, nakon čega sam plakala nekih pola sata. Meni kosa i notki puno znače, ne zaboravite, od kemoterapije ostanete i bez obrva. To je veliki gubitak kada ste žena, možete zamisliti i sami. Rekla sam im da mogu ići, da sam sigurna da mogu ostati sama. Stavila sam naušnice, našminkala se i fotografirala se za Facebook, bez perike.

Kako mi je kosa krenula ispadati, pozvala sam ih da riješimo to. Ošišale su me, nakon čega sam plakala nekih pola sata

Posljednu kemoterapiju primila sam za svoj rođendan. Taj dan napravila sam tulum. Sve te žene s kojima sam primala kemoterapiju, koje su se pripremale za operaciju. Počastila sam sve njih. Bile smo pravi prizor taj dan. Danas je Institut za mene najljepše mjesto na koje dolazim sa smješkom.

Između kemoterapije i zračenja trebala sam ponoviti ultrazvuk dojke, i pronašli su mi cistu na desnoj strani. Obavila sam punkciju i čekala nalaze. Po njih je otišla moja draga kolegica iz grupe za kemoterapiju, a bio je negativan. Još me čekalo 25 zračenja, što je užasno naporno jer na njih morate odlaziti svaki dan. Zadnji dan pokvario se aparat, ali ipak sam svoju posljednju terapiju ipak uspjela primiti odmah sljedeći dan.

Ovo iskustvo otvorilo mi je jedan cijeli novi svijet za koji uopće nisam znala. Ali jedan divan svijet, meni najljepši. U njemu su najtopliji ljudi, najljubazniji, i svi su jedno. Jer imamo jednu stvar zajedničku i samo želimo bit zdravi. Ja sam nedavno isprintala svoju posljednju majicu i na nju sam napisala ‘Kraj’.