Posjetila sam Kobali, Cahun i Škrgatić i saznala kako danas žive zagrebački proizvođači šešira

U Zagrebu još uvijek možete pronaći dobar šešir s hrvatskim potpisom. Saznala sam sve o tome kako nastaju

I dok su šeširi nekad bili obavezan dio muških i ženskih odjevnih kombinacija, danas rijetko na ulicama vidite ljude s pokrivalima za glavu. Takva sam i sama, uvijek mislim da šešir traži neku posebnu priliku, a i zime više nisu toliko hladne da bi on bio obavezan. I tako malo po malo izumiru obrti koji ručno rade genijalne stvari na koje pomalo zaboravljamo. U potrazi za dobrim šeširom odlučila sam posjetiti opstale zagrebačke šeširdžije koji se i danas bave izradom šešira kako bih vidjela što nude i kako danas žive.

Kobali, Ilica 5

Priču o brendu Kobali ispričao mi je Branko Kobali, unuk Katarine Kobali koja je pokrenula ovaj brend nakon 2. svjetskog rata. Krenula ih je raditi u salonu kod Tomića, oni su imali svoje krznarije. Neko vrijeme su se bavili i šeširima, ali su vrlo brzo prestali i fokusirali se samo na krzno. “Kako je moja majka Nada odrasla u tom okruženju, šeširi su postali njezina ljubav. 1976. su baka i mama otvorile svoj prvi salon šešira u Palmotićevoj u jednoj dvorišnoj zgradi. Dobiti nekoga u Palmotićevu 32 to je bila nemoguća misija, trebalo je tu jako puno rada i truda da se stvori nešto ovako što je danas.”

“Moja baka je umrla vrlo rano i mama je preuzela kompletan posao. Bila je odlična za izradu šešira, ali ne i za prodaju. Tada smo još prodavali po cijelog Jugoslaviji, a druga prekretnica kreće 1995. godine kada od grada Zagreba uspijevamo dobiti lokal u Bogovićevoj iz kojeg smo 2005. preselili na Cvjetni trg gdje smo i danas.” Lokacija je odlična za turiste koji dosta često dolaze kod njih i kupuju šešire za uspomenu.

“Mama je umrla prije pet mjeseci, malo nas je streslo to sve skupa pa je sada moja supruga Marina preuzela posao u kojem je već i sama dugo. Cijeli tim je uigran i već godinama s nama, tako da jako dobro funkcioniramo svi. Cijela proizvodnja vrši se u Hrvatskoj, nešto na starim, nešto na novim kalupima. Materijale nabavljamo u Firenci, ona je kao nekakav centar za šešire, ajmo tako reći.” Kobali šešire danas kupuju svi, proizvode se male unikatne serije koje prati i njihova cijena. “Međutim, naši šeširi traju toliko dugo, da bi bili sretniji da traju kraće kako bi se naravno više kupovali. Nama je bitno da se šeširi što više nose. On ima svoju funkciju, možete se sakriti, a možete se i istaknuti s njim.”

Branko kaže kako je to posao s kojim se može pristojno živjeti. “Mi živimo jako dobro, ali od toga se ne možete obogatiti. Lijepi i dugoročni posao za onog tko voli. Mi smo imali tu sreću da su sve žene u obitelji to voljele i strastveno radile.” To je ipak fizički rad, nije to lagan posao. Izrađuju po narudžbi, ako imaju kalup koji im je potreban i nemaju neke određene modele koji su najprodavaniji, sve je vrlo individualno. “Šeširi se ne nose kao prije sto godina, ali su sve popularniji.”

A kupovina kod Kobalija je zaista jedinstveno iskustvo, ondje već više od 20 godina radi ista prodavačica koja kao da je već dio obitelji i koja će s vama strpljivo birati i savjetovati vas. “Cijene se kreću od 1200 do 1600, a imamo i modele iznad 2000 kuna koji su uglavnom unikati.”

Cahun, Vlaška 59

U Cahunu sam se našla s Josipom Cahun, predstavnicom treće generacije obitelji, kćer Zlatka i majke Gordane koji su još uvijek aktivni u poslu. “Obrt Cahun 1935. godine pokrenuo je moj djed Josip na adresi Palmotićeva 5 s još dva partnera. 1949. godine se samostalno odvaja i odlazi u ulicu Pod zid, prostor grada Zagreba gdje je bio do prije dvije godine. Sada se nalazimo tu u Vlaškoj. Kroz posao s mojim djedom radili su i moj otac i majka, a ja sam se uvijek vrtjela negdje oko njih, točnije oko posla i radionice i normalno mi je bilo da nastavim posao. Posla je tada bilo jako puno, navike nošenja šešira bile su totalno drugačije od onih danas, nije bilo ni toliko javnog prijevoza, ni toliko automobila, javni gradski prostori se nisu grijali, zime su bile dulje i jače, a ljudi su bili primorani štititi se pokrivalima za glavu.”

“Danas su zime kratke, produžuju se ljeta, možda čak ima i više posla, ali za nas klobučare je to smrt. Mi bi trebali živjeti od zime.” U Cahunu možete pronaći zaista jako veliki izbor, sigurno svatko može pronaći nešto za sebe, a u ponudi imaju i jeftinije i skuplje modele čija se kvaliteta ne mijenja. “Bitna nam je komunikacija s kupcima i njihovo zadovoljstvo, jako smo im posvećeni.”

“Radimo i specijalne stvari po narudžbi, za televiziju i kazalište, razna kulturno umjetnička društva, a radimo i godinama za Lado. Nije lako, ja sam treća generacija i nisam sigurna da će moje cure to nastaviti raditi, situacija je takva da koliko god se trudite i dajete se jednostavo ljudi dosta podcjenjuju ručni rad, vode se onim da će kupiti šešir bilo gdje. U početku su djed i otac radili samo muške modele, ali se 80-ih program proširivao lagano na ženske. Oko 90-ih je baš zaživio ženski program. Imamo stvarno velik izbor pokrivala za glavu; od turbana, beretki, francuskih kapa, toka… Cijene se kreću od 200 do 500 kuna za kape, turbani su 600 kuna i jako su zahtjevni za raditi, sve se pika ručno.” Cijene nekih komada šešira mogu ići i do 1500 kuna.

Kaže mi da im je kompletna proizvodnja u Hrvatskoj – u radioni još uvijek rade otac i majka, te Silvija, šefica radione, a i Josipa sama radi. “Nemate se vi gdje školovati ovdje, ja sam završila školu za muškog krojača po mjeri.

U Cahunu je zlatno doba bilo tamo negdje 90-te nakon rata, kada su ljudi malo prodisali i htjeli potrošiti na sebe. Zadnjih godina je osjetno pala prodaja, svake sezone se dogodi nešto. Evo prošle godine je stalno padala kiša, mislim to zvuči smiješno, ali to je tako. Ako pada kiša svaki drugi dan ljudi nemaju potrebu nositi šešir. Godinu prije bilo je svjetsko nogometno prvenstvo i nikog nije bilo na ulicama, ljudi su trošili na druge strane. Mi točno osjetimo kada se u gradu nešto događa i kada ljudi bježe iz njega. Shopping centri su isto jednim dijelom ‘krivci’ za to. Prije se sve događalo u centru grada. Od kupovine do kave i kolača.”

Josipa mi priča da je nekad od početka Vlaške koja ide od Bakačeve do Kvatrića bilo čak 69 muških krojača, a danas ih im možda pet. “Svaki je radio vrhunski, ali on nije mogao opstati. Ne možete očekivati od nas koji radimo svaki komad zasebno da će naša cijena biti ista kao u nekom dućanu u kojem se to štanca na stotine ili tisuće.” Zečja dlaka, antilop i nešto sitno vune; to su uglavnom materijali koje koriste u proizvodnji. “Imamo prodajne modele koji vjerojatno kaskaju za trendovima vani, ali jednostavno smo odlučili proizvoditi ono što se traži. Ono što je izvanserijski kod nas ne ide.” Mnogi su komentirali kako je Cahun sada daleko, a pomaknuo se za svega nekoliko minuta hoda. Ostalo je sve isto, kvaliteta i odlični modeli šešira i kapa za svačiji ukus. Teško bih se odlučila odabrati samo jedan.

Škrgatić, Heinzlova 2A

U Škrgatiću me dočekao 38-godišnji Darko koji ondje ima dućan i radionu. Krenuli smo s pričom o brendu koja seže u daleke 1870-e godine otkad je obrt u obitelji. Sve je počelo u Srijemskoj Mitrovici s Gabrijelom Vanekom koji je bio Darkov predak. Njegov sin Vilko Vanek došao je u Zagreb 1912. godine i otvorio je tvornicu šešira Zagreb. “Imao je puno zaposlenih, oko 60 radnika, dosta velik pogon je to bio. Njegova sestra se udala za mog pradjeda Milana Škrgatića, ona se isto bavila klobučarskim poslom i moj pradjed je uz nju krenuo. To je bilo prije tri ili četiri generacije, dakle 1947. su moj djed i baka otvorili ovaj dućan, a tu je radio moj tata do 2004. i kada sam ja preuzeo posao. Učio sam od tate, a završio sam školu za tekstil, kožu i dizajn te iako ispočetka nisam bio previše zainteresiran za posao, s vremenom sam ga zavolio.”

Kaže mi kako se svi šeširi rade po kalupima koje je dosta teško i skupo nabaviti. Dodaje kako postoji veliki izbor u Londonu, a ima i jedan čovjek u Poljskoj koji ih izrađuje. “Za svaki model morate imati barem tri veličine, a komad stoji i oko 200 funti, što znači da je 600 funti minimalno potrebno samo za jedan model šešira. Nemam nikakvih posebnih planova za kolekcije, uglavnom improviziram. Moji kupci i su ljudi od 20 do 90 godina, ja najviše prodajem muške šešire, sigurno 70 posto. ” Otkriva mi da se tako potrefilo i kaže kako mu i bolje ide izrada muških modela.

“Hm, u šesnaest godina, promijenila se klima, nema više pravila, ne zna se hoće li padati snijeg ili kiša, kada će biti ljeto ili puhati južina. Nema više jasnog plana pa nema ni gomilanja u proizvodnji, već pratim vrijeme i prodaju pa nadomjestim što je potrebno. Promijenila se platežna moć, 2008. godine se baš sve srušilo i od tad zapravo šepaju stvari. Što se tiče mode, u zadnje dvije, tri godine se i to mijenja; mladi su dosta počeli nositi šešire. Preživi se sezona, još uvijek se može. Nije da me nisu obeshrabrili izazovi te vrste, ovo je struka u izumiranju, ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj Europi i preživjet će onaj koji je do sada preživio. Ja idem od sezone do sezone, ali realno još dvije tri ovakve sezone mogu me uništiti. Klima, platežna moć i trendovi, to su tri faktora o kojima ovise naši obrti.”

Darko radi i po narudžbi ako može to izvesti, angažiran je i za kazalište, a nedavno je ušao i u suradnju s dizajnerskim dvojcem Klisab za predstavljanje njihove kolekcije za aktualnu jesen i zimu.

“Za izradu jednog komada mi je potrebno od tri do šest radnih sati, ovisi o čemu se radi.” Pokazuje mi prekrasan crveni kloš model šešira koji sam naravno odmah i isprobala. “Cijene se kreću od 400 kuna za modele od vune koji mogu biti i 500 ako imaju širi obod, modeli od zečje dlake stoje od 650 do 1100 kuna. Zečja dlaka ima tri kategorije, a to su glat, antiplop s brušenim finišem i velur koji ima nešto dužu dlaku. Kod mene su najprodavaniji jednostavniji svakodnevni modeli.” Materijal naručuje iz Portugala, zečju dlaku iz Njemačke i Češke, a dodaje da se dosta dugo čeka, čak i po dva tri mjeseca. “Cilindar bi izdvojio kao jedan od najzahtjevnijih za izradu, malo ih je teže navući na kalup.”

Najbolje vrijeme za Škrgatića bilo je u 60-im i 70-im godinama, logično, kada su šeširi bili must have modni dodaci. “I 80-te su bile dobre, iako bi moj djed rekao da nisu. Ja bih bio zadovoljniji da su zime od 1.10 do 1.3, pri tome ne mislim da treba biti minus 15, neka bude oko nule. Ljetna roba se ok prodaje, ali su manje marže i sezona traje kraće. Već 20. srpnja je to u principu gotovo.” Darko radi sam, svakim danom osim nedjelje, a u kolovozu si priušti zasluženi godišnji odmor. Iako Kvatrić nije centar kupovine kao što je možda nekada bio, isplati se svratiti na kavu i u posjet Darku koji sigurno ima nešto za vas.