Petra je jedna od divnih ljudi koji su se odmah zaputili na područje Petrinje pomoći. Ovo je njezina priča
Nakon što je u Zagrebu hrabro odradila potres, pa vidjela kadrove katastrofalno stradale Petrinje i okolice, Petra Mikšik morala je nešto poduzeti
Prije desetak dana Hrvatsku je pogodio još jedan razoran potres koji je iza sebe ostavio nesagledive posljedice koje će se još dugo osjećati – sedam ljudskih žrtava, katastrofalnu materijalnu štetu, ali i veliku dozu straha, tjeskobe, neizvjesnosti. Mnogi na području Petrinje, Gline, Siska i okolnih mjesta u samo nekoliko sekundi izgubili su sve što su imali. No, dirljivo u cijeloj toj priči jest što je Hrvatska u ovako velikoj nevolji još jednom pokazala solidarnost, zajedništvo i svatko je pomogao i pomaže kako god zna i umije. Iako se potres osjetio u cijeloj Hrvatskoj, pa i šire, mnogi se nisu dali smesti nego su odmah reagirali i odlučili se promptno organizirati i pomoći ljudima stradalima u potresu. Među njima je i fotografkinja Petra Mikšik, poznatija na Instagramu i kao @petra_miksikova, koja je ne dvojeći ni minute nakon prvotnog šoka krenula u akciju pomoći bez imalo oklijevanja, a mi smo se s njom čule kako bi nam iz vlastitog iskustva ispričala kako je to sve skupa izgledalo.
Za početak, pitam je gdje se ona nalazila u trenutku potresa koji se snažno osjetio u cijeloj Hrvatskoj. “Pa, potres se dogodio kad sam bila u Zagrebu i sva sreća da je moj Dario bio kod kuće. Nikad se nisam susrela s takvim strahom. Čekaš da prestane kao što je bilo u ožujku, a tome nikad kraja. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo ljudima u Petrinji, Sisku i okolici” prisjeća se Petra koja je nakon što je vidjela prve kadrove nemoćnih ljudi devastirane Petrinje, Siska, Gline i okolnih mjesta odlučila da mora reagirati.
Klik koji se u njezinoj glavi morao dogoditi
“Iskreno, najveći okidač je bio taj osjećaj da sad tu sjedim doma u toplom i gledam kako su ljudi ispred ruševina svojih kuća. Nikad do sada se nisam ovako angažirala oko nečega (što mi je i užasno krivo, ali nekad se taj klik jednostavno mora dogoditi). Rekla sam Dariju kako taman na tavanu imamo spremljene deke i poplune koje ne koristimo, a shvatili smo da i imam ljude koji me prate na Instagramu te da već tu večer možemo pokupiti donacije od drugih ljudi koji su voljni nešto donirati i napuniti auto. U tom trenu bila bih sretna i s pet donacija, no javila se zbilja hrpa ljudi tako da nismo mogli sve ni pokupiti” prepričava mi hrabro Petra i dodaje kako su tu večer sve spremili do 21 sat, ali su onda dobili informaciju da zbog manjka struje ne puštaju civile dalje od Siska, pa su se na polazak odlučili sutradan ujutro u 6 sati. Upravo taj sljedeći dan, priča Petra, nakon povrataka s pogođenog područja, ne skriva kako se osjećala užasno te da je i kompletno potonulo jer su na nekim mjestima upravo oni bili prvi koji su obišli ljude. Srećom, dodaje, imali su prilike posjetiti ih još s još boljim donacijama i mobitelima koje su prikupili od divnih ljudi.
Najveći okidač je bio taj osjećaj da sad tu sjedim doma u toplom i gledam kako su ljudi ispred ruševina svojih kuća
Otkriva mi kako je zapravo odrasla u Sisku te da zna to područje, ali da su im u akciji pomogli Google Maps, razni kontakti, lokacije koje je uočila na društvenim mreža. S njima je išla i kolegica Dora Predojević koja im se odmah javila dok su još prikupljali prve donacije. Obilazili su ljude po selima u okolici Petrinje, stali, pitali ih treba li im pomoć i kakva. Prolazili su kuću po kuću u zabačenim dijelovima pogođenih područja.
Tri ključna dana nakon potresa
“Kad me pitaš kako opisati ljude kojima je imovina nestala u nekoliko sekundi reći ću ti samo da je dan nakon potresa onda bilo zbilja strašno, a mislim da ni nije moglo biti drukčije. Iako sam mirna i staložena, taj dan sam bila jako ljuta na objave ‘nemojte ići, smetate službama’ jer realno službi još nije bilo, tako da sam izuzetno zahvalna što se toliko nas običnih ljudi diglo na noge i obilazilo ta ključna tri dana nakon potresa. Mane su svakako na najbrže otvorenim državnim računima za uplate koje nije moguće nadzirati, ali toga smo svi svjesni. Iskreno mislim da je najbolje uplatiti na provjerene račune direktno ljudima, kao i volontirati u sortiranju te ne zaboraviti na cijelo to područje nakon nekoliko tjedana, mjeseci” objašnjava i dodaje kako su im ljudi u općini Kukuruzari rekli su da se Hrvatska nije ovako digla još od rata. “Kamo sreće da smo svi ovako složni i kad je riječ o političkim pitanjima, mogli bismo puno toga promijeniti.”
U razgovoru doznajem i kako su uspjeli razvesti tri auta puna donacija, prikupiti mobitele s karticama za obitelji koje ih nemaju ili za djecu tinejdžere u obiteljima slabijeg imovinskog statusa koja do sada mobitela nisu ni imala. Fokus su u prvoj turi stavili na hranu, vodu i odjeću, a u drugoj (tjedan dana poslije potresa) odvezli su mobitele, higijenske potrepštine i odjeću za zimu. Osim toga, prikupili su kontakte, dijelili informacije i generalno dali ljudima informacije iz prve ruke s terena. Prva obitelj koju su posjetili izgubila je člana obitelji, a takvu skromnost od ljudi koji sjede oko logorske vatre, prepričava emotivno Petra, nije vidjela. “Ništa nisu htjeli, a utrpali smo im što smo god mogli u ruke. Obišli smo ih sada i drugi put i donijeli mobitel (jer su do tada imali samo onaj na tipke), a pobrinut ćemo se i za ubuduće.”
Ako želite pomoći, otiđite u sortirne centre
Na trenutnu situaciju na tom području, Petra govori kako je situacija takva da je donacija pristiglo previše. Sugerira svima onima koji bilo kako žele pomoći da je najbolje otići volontirati u sortirne centre, kao i razvoziti iz punktova na potrebite adrese. Sad već postoje brojni kontakti ljudi koji organiziraju volontere na svojim područjima, a najbolje je pratiti ljude koji su na terenu i koji javljaju trenutno stanje. Može se raditi i u skladu s Crvenim Križem koji će uputiti na koje adrese se što treba voziti. No, ono što posebno ističe jest da ti ljudi ondje jesu ostali većinom bez svega u potresu, ali ono bez čega definitivno nisu jest ponos i dostojanstvo.
Par minuta razgovora donose osmijeh na lice i jednoj i drugoj strani
“Sve što im nosimo, poklanjamo i nudimo neka bude novo, čisto i zapakirano. S kim god dođemo u kontakt trebamo mu pokazati najviše moguće poštovanja, dok par minuta razgovora donose osmijeh na lice i jednoj i drugoj strani” prepričava ova mlada hrabra žena koju sam morala pitati i kako je ona te kako se uopće osjeća u svemu ovome. Kaže kako joj je prvih nekoliko dana zbilja trebalo da dođe k sebi, ali da si je pustila osjećati sve što treba. Kaže kako nije zatomljavala osjećaje, nije se sprječavala osjećati bespomoćnom, tužnom, izgubljenom. Sada joj je lakše, no i dalje se strašno boji potresa i budim tijekom noći u panici jer osjeti (ili umisli) podrhtavanje. No, svjesna je kako je to sve normalno i da će trebati neko vrijeme da se svi vratimo u normalu. Pričanje s bližnjima, naglašava, svakako pomaže!
Za kraj, pitam je i koju svojevrsnu pouku i poruku je iz svega izvukla za sebe ili pak nešto naučila, odnosno što bi poručila svima drugima u tom kontekstu. Govori mi kako se dugo vremena osjećala frustriranom s našom državom i čitavim ustrojstvom. Mislila je da smo izgubili taj kolektiv, mislila je i da je ona sama izgubila tu želju za onim zajedništvom kakvo poznaju naši roditelji, bake i djedovi. “Sada vidim da postoji toliko ljudi dobrog srca. Zapravo, vratilo mi je nadu u nas ljude općenito. Definitivno sam preispitala svoje životne prioritete, ali ujedno shvaćam više no ikad koliko mi je potreban odmor, koliko mi je druženje s nepoznatim ljudima napunilo srce i dušu kako niti jedan posao ili akcija ne bi. Ali, najviše od svega, to je ta spoznaja da se čitav život može preokrenuti u roku 30 sekundi, stoga ga planiram zaista živjeti više no ikad prije” poručuje.