Nekad je nužno odabrati stranu
PRIČA

Ove četiri djevojke predano treniraju košarku u kolicima i želja im je oformiti hrvatsku reprezentaciju

Lukrecija Tomušić, Marija Nikoleta Đivanović, Suzana Mavrin i Dora Magdić strastvene su košarkašice već neko vrijeme

FOTO: Aleksandar Selak

Koliko ste puta navili budilicu za jutarnji trening, a onda je ugasili s mišlju “spava mi se još, trenirat ću sutra” ili preskočili gym poslije posla navečer jer ste bili umorni? Sigurna sam više puta i to je OK. Nisam ni ja baš svaki put u 6:30 spremna stati na prostirku i dati najbolje od sebe, ali joga me od prvog dana uči da svoju praksu uvijek mogu posvetiti nekome tko to jutro ne može biti s nama. Ranije sam se pitala misle li učitelji na ljude koji su samo lijeni ili na one koji su bolesni. Danas svoju praksu uvijek posvetim nekome za koga u tom trenutku mislim da je najpotrebnija. Sebe preskačem, jer ja sam tu. I tu stajem jer ova priča nije o meni i o mojim naprecima, uspjesima i disciplini. Ovo je priča o super snažnim djevojkama kojima je u jednom trenutku na neki način stao život za koji su do tada znale i počeo jedan posve novi. Ovo je priča o svakodnevnoj borbi iz jedne druge perspektive, ovo je priča – iz invalidskih kolica.

Lukreciju Tomašić iz Rijeke već dugo znam iz viđenja i otkad je znam je u kolicima. Prekrasna je, mlada, otkačena i prepuna energije. Uvijek sam je krišom promatrala, a često sam se kao i vjerojatno svaki čovjek pitala što joj se dogodilo. Za Super1 otvorila je svoje srce, svoju dušu i svoju bol. Iskreno je satima pričala o svojem novom životu koji živi sad već 12 godina. Tada mi je spomenula da je krenula trenirati košarku u kolicima i s velikim uzbuđenjem prepričavala kako to sve izgleda. Danas, nekoliko godina kasnije, osim što je tajnica košarkaškog kluba Kostrena, ima još jednu misiju za sve one čiji je život vezan uz invalidska kolica.

NAJDRAŽA POBJEDA BILA JE PLASIRANJE U PRVU LIGU

“Za košarku u kolicima sam saznala preko Siniše Kuharića koji je niz godina pokušao osnovati klub u Rijeci, ali na žalost nikada se nije skupila dovoljna količina osoba s invaliditetom da bi se počelo ozbiljno trenirati. U razgovoru s prijateljem Ivanom kontaktirali smo Sinišu i pozvali prijatelje koji su osobe s invaliditetom i tako krenuli s treninzima. Sjećam se trenutka kada smo ušli u dvoranu i kada nas je Siniša vidno iznenađen upitao: pa gdje ste vi sve ove godine?” Sve ostalo je povijest, a Lukrecija ističe da joj je najdraži trenutak pobjeda kluba 2. Hrvatske lige s kojom su se plasirali za 1. ligu, ali se to zbog nedovoljno financijske strukture nikad nije ostvarilo. Što me odmah podsjetilo na financijsku situaciju zbog kojih se 2016. godine za dlaku nije održala Paraolimpijada u Riju i to nam nažalost daje do znanja da su osobe s invaliditetom još uvijek na drugom mjestu i još uvijek u puno segmenata društva – nevidljive.

Aleksandar Selak

No, zbog toga, životi, a ni ova priča ne staju. Lukrecija mi tumači da je Hrvatski savez košarke u kolicima nacionalni savez osoba s invaliditetom koji okuplja udruge i klubove košarke u kolicima. Savez je redovna članica Hrvatskog paraolimpijskog odbora, te članica IWBF-a (Svjetske košarkaške federacije za košarku u kolicima ), a osnovan je s ciljem promicanja, poticanja i unaprjeđenja košarke u kolicima – sporta osoba invaliditetom (OSI), poboljšanje psihološke stabilnosti i fizičke kondicije kod braniteljske populacije i osoba s invaliditetom. Sada pozivaju sve da se priključe ovom divnom sportu, kraljici sportova OSI s naglaskom na mlade i žene. “Iznimno je bitno da se osoba s invaliditetom bavi sportom radi socijalizacije, podizanja fizičke spreme, poticanja samopouzdanja, smanjenja razine stresa, vježbanja i samostalnosti. A onima koji zaista budu uporni i pokažu se u ovome divnom sportu, iz Saveza napominju da se otvaraju i razne mogućnosti, poput stipendija, sportskih karijera u inozemstvu i slično”, govori Lukrecija.

Zanimljivo je da sve do sada nije bila formirana ženska reprezentacija košarke u kolicima, zbog čega djevojke i dalje igraju ravnopravno s muškarcima, u muškim ekipama i s muškom reprezentacijom. No, u savezu to žele promijeniti te pozivaju sve djevojke s bilo kakvim oblikom invaliditeta i poteškoćama da im se priključe. “Krajnji je cilj od novih polaznica formirati žensku reprezentaciju i tako još jednom pomaknuti granice”, zaključuje Lukrecija. U nastavku djevojke pričaju o svojim iskustvima i dobrobiti ovog sporta.

Lukrecija Tomušić, 34 godine

Aleksandar Selak

Lukrecija je završila kemijsko grafičku školu, smjer graf. urednik, a danas je tajnica kluba osoba s invaliditetom Kostrena, jedna od organizatorica Riječkog sajma artBazaar te aktivistica za prava osoba s invaliditetom. Njezina dijagnoza je paraplegija Th 2 i TH 6 koja je nastupila prije 12 godina prilikom nezgodnog pada, a prije toga je rekreativno trenirala odbojku. U košarci je od osnutka kluba Kostrena koji se oformio prije sedam godina. Za košarku u kolicima kaže je sport koji je gura naprijed i pomoću kojeg ruši svoje vlastite granice fizički, ali i psihički. “Fizički se bolje osjećam, radim transfere mnogo lakše, manje je bolova i život je ljepši kada si u krugu ljudi koji imaju slične priče kao i ti. Među ljudima koji te razumiju.”

Ovim putem poziva ekipu da barem dođe na trening pogledati ovaj sport. “Smatram da bi se svaka osoba s invaliditetom trebala baviti sportom, nije bitno kojim, ali evo ja vas pozivam na košarku u kolicima jer je najbolja. Sport s kojim ćete rasti i fizički tako i psihički i biti izuzetno zadovoljni kvalitetom života. Nova poznanstva, novi trikovi, ideje, pomagala za svakodnevni život i mnoštvo toga vas čeka u ovom sportu. Bilo bi mi izuzetno drago da se jave djevojke s invaliditetom kako bi napravili ženski tim, a možda i reprezentaciju. Cure što čekate, javite se da zahaklamo.”

Marija Nikoleta Đivanović, 24. godine

Aleksandar Selak

Marija je studentica krajobrazne arhitekture, a ima dijagnozu paraplegija Th 11 i to od 2019. godine. Nekad davno u osnovnoj školi igrala je odbojku, ali od tada nije trenirala ništa. Kaže da i nije bila baš neki sportski tip. Pokazalo se suprotno kada se 2020. godine učlanila u klub i ove godine će odigrati svoju treću sezonu. “Košarka mi puno olakšava svakodnevicu, osim što jačam svoje tijelo (trup, ruke, stabilizacija zdjelice, ravnoteža držanja) i što mi to pomaže u savladavanju svakodnevnih prepreka, nakon svakog dobro odrađenog treninga osjećam se puno bolje i zadovoljnije te dobijem dodatnu energiju za novi dan.” Treninzi joj pomažu i u izbacivanju negativne energije te frustracija koje se vremenom skupe. “Nekada mi trening dođe i kao ispušni ventil uz koji lakše prebrodim one loše dane.” Dodaje da je stekla i nova poznanstva, prijatelje na koje može računati i ekipu koja najbolje razumije probleme s kojima se suočava svaki dan.

Suzana Mavrin, 38 godina

Aleksandar Selak

Suzana je referentica naplate koja je 2001. godine amputirala potkoljenicu. Prije toga se nije bavila nikakvim sportom, ali se nakon toga okušala u hokeju u sanjkama i ujedno bila prva hrvatska predstavnica u parahokeju. Bavila se i sjedećim nordijskim skijanjem, a u košarci je već dvije godine. “Volim timski sport i u košarci sam našla ekipu, a uz to se super zabavimo na treningu i to mi dođe kao ispušni ventil nakon cijelog dana. Svaki trening ima svoj izazove, ali najveći izazov je u danu kad mi se najviše ne da nešto odraditi, doći na trening nakon kojeg se osjećam kao da sam dobila hormon sreće. Voljela bih da nam se priključi sto više djevojaka, ali i dečki jer sam sigurna da će u sportu dobiti jednu novu obitelj i napraviti nešto za svoje zdravlje.”

Najzahtjevnije joj je parirati dečkima u igri te dodaje da tu nekad ide i preko svojih granica te se vodi onom: kad je najteže, treba ići najjače. Cilj joj je napredovati u njoj što je više moguće, a velika želja imati žensku reprezentaciju.

Doroteja Magdić, 30. godina

Aleksandar Selak

Doroteja radi i u ugostiteljstvu i kaže mi da mi nema ništa spektakularno za ispričati, ali dodaje da je njezina priča jednostavna i lijepa. Ključan podatak za priču je taj da je djetinjstvo provela u Varaždinskim Toplicama, selu koje nema puno stanovnika, ali ima svoju priču koja se odvija u lječilištu. “Dijete sam rastavljenih roditelja, a moja majka je godinama radila u Minervi, bolnici za rehabilitaciju i ondje je upoznala puno dobrih ljudi, pa i tako i mog očuha s kojim danas živim.” Dodaje da je tada imala svega sedam godina i nije shvaćala život osoba s invaliditetom. “Smatrala sam ih drugačijima, a opet posebnima. Da ne duljim, s vremenom, druženjem, pa i suživotom s tim ljudima shvatila sam da su oni najjednostavnije rečeno jako obični, ali ipak nisu. Svi su oni za mene heroji.” Vjeruje da se svatko od nas ponekad nalazi u situaciji iz koje misli da ne može i sve se čini tako teško, ali jedan pogled na njih koji su osim gubitka i velikih bolova doživjeli još gomilu neobičnih situacija, dovoljan je da shvatimo da žive živote punim plućima.

“Nikad nisam bila nekakvog nametljivog karaktera i većinu svog života živim u nekoj pozadini iz koje se prišuljam. Maštala sam kao dijete da ću jednog dana pomagati tim ljudima, biti možda neki njihov heroj, ali nisam išla nekom linijom da budem njihov asistent/njegovatelj ili nešto slično, nego sam eto kao što sam rekla iz neke pozadine ušla u taj svijet što u privatnom, što u sportskom životu.” I tako je počela igrati i košarku već prije 10-ak godina preko poznanstva njezinog očuha, a ujedno i kućnih prijatelja. “Čula sam za taj sport, otišla na jedan trening i nakon toga je sve krenulo, ali nije završilo još i nadam se da neće još dugo. Za mene je to jedna životna priča koju ću uvijek s velikim zadovoljstvom i osmijehom pričati svakome tko će je htjeti čuti. Svatko tko ima imalo volje i želje biti okružen tim ljudima koji imaju neopisivu volju, želju, hrabrost i koji su puni života, neka ne razmišlja ni sekunde i neka se samo upusti u tu avanturu jer to je avantura života.”

Objašnjava mi da je košarka jedan od najtežih sportova za osobe s invaliditetom, ali je njoj kao zdravoj osobi nešto najlakše što radi u životu, jer s njihovim osobnostima svaka prepreka je zapravo nevidljiva. “U ovom sportu svi smo jednaki, svi smo isti i nema razlike muško ili žensko. Voljela bih kad bi mladi ljudi zapazili ovaj sport i priključili nam se da nastavimo stvarati priču koja nadam nikad neće doživjeti svoj kraj. Možda sam ti uspjela dočarati svoju priču, a možda i nisam, ali to nije ni lako jer se ona može samo doživjeti.” Za kraj mi poručuje da se uvijek vodi izrekom: Dobar si čovjek tek kad počneš poštivati ljudske različitosti.

KOTAČI SU ZAMJENA ZA NOGE, SVE DRUGO JE ISTO

U Hrvatskoj za sada postoji sedam košarkaških klubova (Zagreb, Varaždin, Split, Zadar, Slavonski brod, Kostrena i Koprivnica), a igra se prva i druga natjecateljska liga. Košarka u kolicima je sport za osobe s invaliditetom kao i za osobe koje imaju minimalnu povredu koja ih sprječava u bavljenju validnim sportom, oštećenjem kralježnice i donjih dijelova ekstremiteta tijela. Norme i pravila natjecanja prilagođene su od strane Svjetske košarkaške federacije za košarku u kolicima (IWBF), a košarka se igra isključivo krećući se u invalidskim sportskim kolicima po parketu. Kotači su zamjena za noge, dok su teren i visina koša su istih dimenzija kao i u validnoj košarci.

Aleksandar Selak

Svi znamo da je najteže krenuti, započeti neko novo poglavlje u životu ili istražiti nama neistraženo. Ponekad ni sami nismo svjesni svojih mogućnosti i mentalno blokiramo granice koje mislimo da ne možemo prijeći. Ove djevojke to mijenjaju baš svaki dan, svaka na svoj način. Žive su, energične, posebne, željne zakucavanja koševa, kao i nekih svojih snova koji možda i nisu jasno iskristalizirani. Ono što je jasno je to da ne odustaju od njih, a to žele svima.

Svi smo mi superjunaci jer smo doživjeli tragediju. Proživjeli smo nešto što nam nije dopuštalo uspjeh. U tome leži naša snaga. Život je borba. Mi pokušavamo spasiti svijet. Ili kako završava narator filma: Na Olimpijadi nastaju junaci. Na Paraolimpijadu junaci dolaze. (Rising Phoenix, 2020.)